Davne 1895. godine, a upravo na današnji dan (28.12.), braća Auguste i Louis Lumière, izumitelji iz francuskog grada Liona, održali su prvu svjetsku komercijalnu filmsku projekciju u glavnom gradu Francuske. Radilo se o projekciji 10 kratkih dokumentarnih filmova na adresi Indijskog salona Grand Cafea na Kapucinskom bulevaru u Parizu, a atribut komercijalna je podrazumijevao prikazivanje filmova uz naplatu ulaznica. Očito se radilo o povijesnom događaju planetarnog značaja, te je neophodno i reći, da na samoj prvoj projekciji toliko puta spominjani film „Ulazak vlaka u stanicu La Ciotat“ u stvari uopće i nije bio na programu prikazanih filmova. Stoga, antologijska reakcija gledatelja koji su bježali sa svojih sjedala izvan prostora improviziranog kina, plašeći se da će ih sam vlak pregaziti, odnosno da će umrijeti pod njegovom lokomotivom, tada se još u stvari i nije dogodila, već je to bilo nedugo iza toga na nekim od sljedećih projekcija.

Niti pola godine kasnije, dana 6. juna 1896. organizirana je prva projekcija filmova na području Balkana, i to u Beogradu, pošto je prijestolnica Srbije prepoznata kao zahvalan trgovački, odnosno prometni lokalitet. Filmska kompanija braće Lumière je poslala svojeg radnika iz Liona Andrea Carréa sa zadaćom da predstavlja zainteresiranom građanstvu izvan Francuske najnoviji kinematografski izum, odnosno svo bogatstvo mogućnosti dokumentiranja cjelokupnog postojećeg svijeta. Sama prva projekcija u Srbiji se dogodila u prostoru kafane „Zlatni krst“ („Kod Zlatnog krsta“) u kojem su se skupljali Beograđani liberalnih pogleda na svijet, što je podrazumijevalo prisustvo njihovih različitih profesionalnih provenijencija. Prikazivanje filmova, odnosno prisustvo novog filmskog izuma izazivalo je ushićenje i oduševljenost kod publike kafane, te je zbog toga kinematograf poslovnim ljudima itekako postao potencijalno zanimljiv.

Nakon određenog vremena, jedan od domaćih zainteresiranih ljudi za kinematograf postao je i  Svetozar Botorić, zakupac hotela „Paris“, a između ostalog i uglednik Radikalne stranke, te je odlučio da uđe u ozbiljan posao s filmom. To je značilo da je već 1908. osnovao stalno kino u hotelu „Paris“ u Beogradu, postao distributivni zastupnik za francusku firmu „Pathé Frères“ za Srbiju i Bugarsku, iznajmljivao kino opremu, a također je i postao producent prvog srpskog igranog filma. Cilj Botorića je bio da taj film bude u što većoj mjeri proizvod rada domaćih umjetnika, pa je kao redatelj izabran kazališni redatelj Čiča Ilija Stanojević, dok je direktor fotografije ipak bio mađarski snimatelj Lajos Zoltan Arpad Pitrolf (umjetničkog imena Louis Pitrolf De Beery). Što se tiče glumaca, filmski glumci naravno u to vrijeme nisu postojali, pa su iz tog razloga u filmu glumili oni najpoznatiji i najkvalitetniji kazališni. Od svih prisutnih glumaca ime Dobrice Milutinovića danas je vjerojatno najpoznatije javnosti, pošto se najcjenjenija glumačka nagrada u Srbiji naziva upravo po njemu, a to je naravno – „Dobričin prsten“.

Dok se kazalište bazira na svijetu u čovjeku, film ipak predstavlja čovjeka u svijetu. Zbog toga su filmovi, bilo dokumentarni bilo igrani, itekako i mogli i mogu dokumentarno govoriti o mnogim konkretnim specifičnostima: povijesnim ličnostima, periodima i stilovima, arhitekturi te infrastrukturi gradova, prometnoj razvijenosti, načinima odijevanja, kulturi međusobnog ljudskog ophođenja, svijetu flore i faune te mnogo, mnogo drugog.

Kao najzahvalnija tema prvog srpskog igranog filma izabran je život Karađorđa Petrovića, „Oca Srbije i ujedinitelja“ te vođe Prvog srpskog ustanka, i to njegov cijeli život – od rođenja pa do smrti. Naslov filma je bio „Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa“, te je – gledano retroaktivno sadašnjom genologijom – očito pripadao u žanr biografskog, povijesnog te političkog filma. Literarna djela koja su poslužila kao predložak za ekranizaciju su bila „Kara-Đorđe“ Miloša Cvetića, „Početak bune protiv dahija“ Filipa Višnjića te povijesna djela o Karađorđu. Dodatna ekskluzivnost filma je bilo i to da je film trajao 80 minuta, što je za to vrijeme itekako značajan kvantitativan filmski pothvat, a i uloga Karađorđa je bila povjerena glumcu Miloradu Petroviću, koji je očito dijelio isto prezime s Karađorđem.

Posljednji put film „Karađorđe“ je prikazan 1928. godine, i od tada mu se gubi svaki trag. Iz tog razloga se dugi niz godina pretpostavljalo da je bespovratno izgubljen ili da je fizički uništen. Ipak, 75 godina kasnije, film srećom biva pronađen u Beču, u Austrijskom filmskom arhivu. Doduše, dotična verzija filma je bila kraća od one originalne za nekih 20 minuta, zbog čega su joj kasnije dodani određeni međunatpisi, kako bi sama priča filma bila lakša za razumijevanje.

Generalno gledano, što se tiče uništenosti filmova s područja današnje Srbije, odnosno bivše Jugoslavije, konsenzus među meritornim filmskim osobama o broju izgubljenih filmova ipak nije postojao. Dejan Kosanović, najveći autoritet za filmove nijemog i ranog razdoblja Srbije i bivše Jugoslavije, ukazivao je da je izuzetno velik broj nijemih filmova fizički uništen, kako iz razloga nitratnog to jest samozapaljivog materijala od kojeg su u to vrijeme bili napravljeni, tako i zbog nepostojećih prostora odnosno uvjeta za držanje samih filmova. Osim toga Kosanović je i naveo primjer, da je neutvrđen broj nitratnih filmova 1947. godine čak i dan tvornici obuće „Borovo“ kao i još nekim industrijskim subjektima, da bi bili iskorišteni kao sirovina u proizvodnji ljepila za obuću.

Nasuprot Kosanoviću, Aleksandar Erdeljanović upravnik Arhiva Jugoslovenske kinoteka je mišljenja da je Srbija fizički sačuvala mnogo veći broj nijemih filmova nego većina drugih svjetskih država.

Globalno gledano, što se tiče problematike uništenih, kao i rijetkih sačuvanih nijemih filmova, njihov sadržaj kao i tretman od strane prisutnih političkih struktura danih država, itekako bi mogao mnogo reći o povijesnim promjenama koje su se događale.

Problem uništavanja umjetničkih djela postojao je od prapočetaka civilizacija, bilo da je riječ o djelima usmenog predanja, ili artefaktima pisanim to jest oblikovanim pomoću raznih materijala.

Svojevrsnu varljivost umjetničkih djela, doduše u tržišnom smislu, upoznao je i sam Svetozar Botorić, kako je s filmom „Karađorđe“ ostvario značajan uspjeh kod publike, očekujući da će istu stvar doživjeti i s njegovim drugim filmom „Ulrih Celjski i Vladislav Hunjadi“, također snimljenim 1911. godine. Nažalost, poslovni rizik s dotičnim filmom mu se ipak nije isplatio, te je ostao u značajnom financijskom minusu. Zbog toga je u sljedećem vremenskom periodu ipak odlučio da se bavi snimanjem dokumentarnih filmova (koji tek godinama kasnije oficijalno taj dobijaju naziv).

Nijemi film – od erosa do tanatosa

Iako na prvi pogled period nijemog filma djeluje veoma apartno, ako bi se tražile paralele danog vremena sa suvremenim dobom, one se itekako mogu pronaći u više različitih segmenata.

Preteča današnjeg takozvanog erotskog peep showa bile su zatamnjene kabine u kojima su se mogle gledati fotografije golih ženskih tijela, čemu su inače posjetitelji zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt mogli svjedočiti na izložbi „Secesija u Hrvatskoj“ (15. 12. 2003. – 31. 3. 2004.). Neovisno o danoj izložbi, u ranom filmskom povijesnom periodu postojale su i projekcije erotskih ostvarenja, a događale su se uz naglašenu diskreciju i povišene cijene ulaznica, a njihovo ime je bilo „Večeri za gospodu“, odnosno „Crne večeri“.

Što se tiče efektnog načina da se zaintrigira publika nijemog filma da posjeti projekcije filmova, treba spomenuti da su snimatelji, koji su ujedno bili putujući kino-prikazivači, najavljivali filmove i tako što su snimali dotične gradove i njihove žitelje, te bi ih prikazivali u večernjim projekcijama. Iz tog razloga može se razumjeti da su ljudi dolazili, ako ne zbog filmova, onda da bi vidjeli sami sebe na prikazivačkoj podlozi. Sličan reklamni postupak danas preuzimaju i razni websiteovi, prikazujući u svojim foto i video galerijama posjetitelje njihovih raznih događanja, te i na taj način stvarajući kritičnu masu interesenata.

Povodom pravila Rat – otac svih fotografija, ono je itekako i ovdje funkcioniralo, pošto su filmski snimatelji borbenih zbivanja već početkom 20. stoljeća itekako shvatili koliko su takvi prizori vizualno dojmljivi. A ako je nečeg na prostoru Balkana nedostajalo, ratnih zbivanja nažalost sigurno nije. Uzevši u obzir Balkanske ratove, Prvi svjetski rat, razne političke prevrate i politička ubojstva, Drugi svjetski rat, period destaljinizacije, međunacionalne igre moći, građanski rat devedesetih, kao i NATO bombardiranje. I sve to u svega stotinu godina. Od 1903. i ubojstva Aleksandra Obrenovića, do 2003. i ubojstva premijera Srbije Zorana Đinđića. Zbog toga se itekako treba pozvati na konstataciju makedonskog redatelja Milča Mančevskog iz filma „Prije kiše“ (1994.), gdje on primjećuje: „Rat je pravilo, a ne izuzetak“. Također, u jednom drugom filmu jednako spoznajno bitnom, a to je „Halimin put“ (2012.), lik kojeg glumi Alma Prica navodi da su ovo prostori gdje ljudi svakih 50 godina grade istu kuću.

„Da barem jest svakih 50 godina!“ rekli bi mnogi nesretni vlasnici kuća. Zbog čega?! Iz sasvim jednostavnog razloga, jer su mnoge iste kuće građene u stvari svakih 20-30 godina. Prvi put kad su izvorno građene, drugi put nakon što su uništene ratom, a treći nesretni put zbog potresa. Određen broj ljudi srpske nacionalnosti i danas je u zamjenskim stambenim prostorima i pitanje je hoće li po treći put istu kuću uspjeti sagraditi. Toliko o cjelokupnom sizifovskom ljudskom postojanju.

Film kao hommage filmu

Koliko je faza početaka filmske umjetnosti odnosno ranog i nijemog filma bitna za njezinu cjelokupnu povijest, mnogi pripadnici i zaljubljenici u sedmu umjetnost su itekako svjesni. Zbog toga su oni i ukazivali i ukazuju na to, a jedno od glavnih sredstava njihove namjere su naravno razni dokumentarni i igrani filmovi o danom vremenskom periodu, i to u svrhu raznih hommagea. Od takvih filmova je moguće navesti samo neke od njih: Tako se u filmu „Montevideo, Bog te video!“ (2010.) spominje film „Grešnica bez greha“ (1930.), u antologijskom ostvarenju Slobodana Šijana „Maratonci trče počasni krug“ (1982.) odaje se počast nijemoj fazi filmske umjetnosti, uz antologijsku konstataciju ženskog lika iz filma, a to je „Serem vam se u ton film!“, dok je o vitalnosti filmske umjetnosti to povik „Ponovo radi bioskop, ponovo radi bioskop!“, kao i još neke nespomenute, a gledateljima dobro znane replike. Ipak, ako bi se tražio film koji veliki dio svoje priče upravo gradi oko kinematografa i filmske iluzije, onda je to sigurno film „Belle epoque ili Posljednji valcer u Sarajevu“ (2007.) autora Nikole Stojanovića, uglednog povjesničara filma i pedagoga, dugogodišnjeg urednika časopisa „Sineast“ te naravno filmskog redatelja. Od stranih igranih filmova moguće je spomenuti stotine filmova koji slave sedmu umjetnost, a ako bi se trebao izabrati samo jedan od njih, to bi bilo visokopoetično i duboko emocionalno djelo Giuseppea Tornatorea „Cinema Paradiso“ (1988.).

Od domaćih dokumentarnih filmova moguće je također izdvojiti nekoliko radova: film Ratka Orozovića „Ambasadori filma“ (1978.) o putujućim kinima na tromeđi Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, kao i uradak Igora M. Toholja „Kino arhaik: Poslednja turneja“ (2003.). Ipak, najdojmljiviji film je široj publici ne toliko znano djelo, koje slavi kinematografsku inovativnost te bezuvjetnu ljubav prema filmskoj umjetnosti, a to je „Moj svet pun svetlosti“, autora Andreja Aćina (2007.).

 

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije