Početkom ovoga mjeseca navršila se deseta godišnjica hrvatskog članstva u EU. Prošlo je relativno brzo, a obilježeno je integracijom Hrvatske u brojne mehanizme s ciljem konvergencije i smanjenja razlika u odnosu na prosjeke EU. Hrvatska je dobila pristup izdašnim europskim fondovima koji i danas čine značajan udio državnog proračuna. Na isteku prvog desetogodišnjeg razdoblja, Hrvatska je postala i članicom eurozone, te pristupila Šengenskom ugovoru, čime se još dublje integrirala u prostor EU.

Ključno pitanje koje se postavlja posljednjih dana jest – je li Hrvatska profitirala ili izgubila članstvom u EU. Nema nikakve dileme da većina analitičara, kao i političari vladajućih stranaka, smatraju da je Hrvatska profitirala, a takve zaključke temelje prije svega na ekonomskim pokazateljima i vidljivim infrastrukturnim projektima koji bi teško ugledali svjetlo dana da nije bilo novca iz europskog proračuna. Makroekonomski pokazatelji su jasni, statistika kaže da je izvoz od ulaska u EU rastao, pokrenute su brojne investicije, izgrađen je velebni Pelješki most, javni dug je rastao, ali nije rastao njegov udio u BDP-u, pa se to navodno smatra pozitivnom stvari. Analitičari u prilog tezi o pozitivnom ishodu desetogodišnjeg članstva ističu i činjenice da se statistički smanjio broj siromašnih. Dok je 2015. godine postotak ukupnog stanovništva u riziku od siromaštva iznosio 24,4 posto, danas je taj broj smanjen na 19,9 posto. Smanjena je nezaposlenost, sa 17,5 2013. na 6,5 posto 2023. godine, pokazuju analize, manji je broj blokiranih za gotovo 70.000. Objektivno, ističu analitičari, Hrvatska je danas u boljem stanju nego što je bila te 2013. godine kada je u ponoć proslavila ulazak u EU.

Jedan od najznačajnijih argumenata u prilog članstvu u EU već su godinama fondovi iz kojih se financiraju stotine projekata diljem Hrvatska. Od ruralnog razvoja, preko malog i srednjeg poduzetništva do jedinica lokalne samouprave, gotovo da ne postoji pravna osoba koja nije aplicirala na europske fondove. Iz navedenih fondova Hrvatska je do decembra 2022. povukla 8,55 milijardi eura, a ugovorila ukupno 13,75 milijardi. Ipak, istovremeno se puno manje priča o tome koliko je Hrvatska uplatila u iste te fondove. Ako znamo da Hrvatska svake godine uplaćuje gotovo pola milijarde eura u zajednički europski proračun, onda je jasno da dobit nije ni izbliza onolika koliko se prikazuje. Tako je Hrvatska u deset godina uplatila gotovo pet milijardi eura. Takva računica pokazuje da je razlika između uplaćenog i povučenog vrlo skromna i da u desetogodišnjem razdoblju iznosi samo jednu trećinu godišnjeg proračuna Republike Hrvatske. Državni proračun u 2023. iznosi 26,7 milijardi eura, a Hrvatska je u plusu u desetogodišnjem razdoblju u odnosu na europske fondove svega devet milijardi eura.

Cinici bi rekli da je najveća dobit od EU sloboda kretanja radnika i otvorena tržišta rada u zemljama zapadne Europe. Na taj način vrlo se lako može objasniti čudesan pad nezaposlenosti sa 17.5 posto 2013. godine na niskih 6.5 posto 2023., kao i pad rizika od siromaštva. Postavlja se pitanje – gdje se zaposlila ta vojska nezaposlenih u posljednjih deset godina, u vremenu kada su propadala brodogradilišta s tisućama radnika, a istovremeno nije razvijena niti jedna značajna industrija. Istim fenomenom može se objasniti i ogroman pad broja stanovnika koji je detektiran 2021. godine popisom stanovništva, kada je u Hrvatskoj popisano golemih 400.000 ljudi manje u odnosu na popis iz 2011. godine. Europska sloboda kretanja radne snage učinila je svoje i gotovo pola milijuna Hrvata preselilo se uglavnom u Njemačku i Austriju, ali i u druge zemlje EU.

Unatoč svemu, nedvojbeno je da je Hrvatskoj kao državi i njenim građanima bolje u okvirima EU nego izvan nje. S razinom korupcije kojom je premrežena i nesposobnošću njenih lidera da stvore bolje ekonomske uvjete za svoje građane, Hrvatska bi bez EU bila kopija država koje su zapele u pretpristupnim pragovorima. U tom smislu, Hrvatska je od EU profitirala na jednak način na koji socijalni slučaj profitira od socijalne pomoći. Hrvatska je u bitnoj mjeri pretvorena u socijalni slučaj EU, u državu koja nezaposlenost i siromaštvo rješava iseljavanjem, a rupe u proračunu puni novcem EU. Istovremeno, a to se već vidi golim okom, Hrvatska postaje sve praznija i sve zapuštenija, s golemim područjima koja ostaju bez ljudi. Gdje će Hrvatsku takav model koji je uspostavila odvesti nije jasno, ali već danas se naziru obrisi koji ne upućuju na održiv razvoj države i društva.