Imenovanje HDZ-ove Dubravke Šuice kandidatkinjom za potpredsjednicu Europske komisije i ujedno voditeljicom resora demokracije i demografije izazvalo je prethodnih tjedana popriličnu buru u domaćim, ali i stranim medijima i široj političkoj javnosti. Zahvaljujući domaćim parapolitičkim organizacijama civilnog društva i portalima, Šuica je postala tema razgovora i propitivanja i u europskim institucijama, posebice u odborima Europskog parlamenta koji igraju odlučujuću ulogu u postupku imenovanja novih europskih povjerenika.

Kao problematični za Šuičino imenovanje isticani su maglovita imovinska kartica i izbjegavanje argumentiranog odgovora na nesrazmjer između njenih dugogodišnjih primanja i navodne imovine za koju se, bez jasno definiranog izvora, spekuliralo da iznosi impresivnih pet milijuna eura. No ključni problem njenog imenovanja ne leži u njenoj imovini, jer politika nije natjecanje u tome tko će biti siromašniji i ponizniji kandidat, nego u političkom sadržaju, pozadini iz koje dolazi i vrijednostima koje zastupa.

Svi napadi, povlačenje po domaćim i stranim medijima i rasprave po briselskim hodnicima, zasad nisu naštetili Šuici, koja je bez suvišnih pitanja prošla kontrolu odbora Europskog parlamenta za pravna pitanja. Dok su se mediji i javnost bavili njenom imovinom, za koju nitko nije ponudio validne dokaze o stvarnoj vrijednosti, bez ikakve rasprave prošla je istinska kompetencija Dubravke Šuice da u ime Republike Hrvatske i svih njenih građana predstavlja Europsku komisiju na visokom potpredsjedničkom mjestu i pritom koordinira rad ureda za demokraciju i demografiju. Naziv resora i njegove nadležnosti pritom do maksimuma pojačavaju uvjerenje da je rasprava i reakcija javnosti trebala biti žestoka i nemilosrdna. No takvo što u potpunosti je izostalo.

Takvo imenovanje shvaćeno je kao neumitnost arhitekture političkog ustroja EU-a i načela da svaka država, samim time što je članica, ima pravo predložiti i dobiti povjerenika iz redova političke opcije koja je u tom trenutku vladajuća u svakoj pojedinoj zemlji. Ipak, izostanak ozbiljne rasprave o Šuičinim kompetencijama i političkom integritetu puno govori o hrvatskoj političkoj i društvenoj zbilji, ali i o institucijama EU-a koje gotovo automatizmom preuzimaju obrasce imenovanja sukladno političkoj podobnosti do mjere u kojoj se skoro ni po čemu ne razlikuju od domaćih, autohtono hrvatskih i prezrenih modela domaće političke kaste. Zato bi, da je Hrvatska istinski razvijeno i politički svjesno društvo, bilo puno korisnije i društveno zdravije da se oštrica kritike usmjerila na vrijednosti koje Dubravka Šuica predstavlja, a one su, vjerujemo po mišljenju većine, daleko od prihvatljivih za jednu od najznačajnijih dužnosti u EU-u. Ujedno, kritike ne bi trebale biti lišene ni institucije EU-a, jer one su i naše institucije, te procedure i načela koji su jednako primitivni kao i oni kojima svjedočimo u svojim lokalnim sredinama ili na razini Hrvatske kao države.

Šuica je u političkom smislu u potpunosti proizvod HDZ-a i jedini razlozi njenog izbora su njeno članstvo u HDZ-u i dobri odnosi s premijerom Andrejom Plenkovićem. U sustavu u kojem je jedini kriterij napredovanja puki protok vremena, pri čemu stranački staž od predsjednika mjesnih odbora stvara saborske zastupnike, a od gradonačelnika potpredsjednike Europske komisije, ne može se očekivati ništa dobro. Pomalo je zastrašujuća spoznaja da se za izbor čelnih funkcija najvećeg državnog saveza na svijetu koriste isti mehanizmi i ista politička shvaćanja kakva vrijede u kaljuži domaće političke močvare. Politička pripadnost i pod svjetlima blještave europske političke pozornice od prosječnih stvara zvijezde, baš kao u Hrvatskoj, čiju političku kastu i kvazidemokratske rituale tako duboko preziremo.

Europska unija, koja u romantičarskim viđenjima domaće javnosti predstavlja čuvara demokracije, ljudskih prava i svih onih vrijednosti koje se u razorenom društvu tretiraju kao nedostižni ideali, ovakvim imenovanjima i izostankom kriterija polako, ali sigurno skida pozlatu sa sebe, a za prilike u njoj sve češće se koristi pojam “balkanizacija Europe”. Iz saveza država utemeljenog na zajedničkim interesima EU prerasta u savez u kojem paneuropske političke stranke preuzimaju primat, a s njima dolazi i sve ono što se u politici mrzi: politička podobnost ispred sposobnosti, forsiranje interesa pojedinih grupa naspram interesa većine, toleriranje vlastitih mana i stvaranje privida demokracije koji je uvreda za građane i smrt za civilizirano društvo koje teži napretku.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email