Tokom svoje burne prošlosti Dvor i Dvorčani nebrojeno puta su se dizali i gradili bolju budućnost, ali rat devedesetih i egzodus srpskog stanovništva augusta 1995. godine zadali su im sudbonosni udarac, poslije kojeg se nisu oporavili ni nakon dvadeset godina.

Dvor danas sve više tone u besperspektivnost i beznađe. Raseljen, pust i devastiran – u njega nije uloženo ni kune državnog novca, nema čime da privuče mlade ljude, a kamoli investitore. Većina stanovništva uvelike je zagazila u treću životnu dob. Socijalna primanja i mizerne penzije nisu dovoljni ni za pokrivanje troškova režija, dodatnog zdravstvenog osiguranja, participacije za lijekove, članarine za pogrebno društvo – svega onoga što je na obaveznom spisku dvorskih troškova. Istovremeno, majka razvoja Dvora, Šamarica, oronula i devastirana leži u samom centru i svakodnevno podsjeća na tragično propadanje ove banijske općine. A moglo je biti drugačije, samo da se htjelo poslije “Oluje” zaštititi tada još uvijek vruće pogone Šamarice.

– Moglo se, da se htjelo, kao što se država pobrinula za opstanak i rad drvnog poduzeća u susjednom Majuru, koje se nije moglo mjeriti po proizvodnji s našim ŠIP-om. Nekome je očito bilo u interesu da se spasi proizvodnja u Majuru, ali ne i u Dvoru – tvrdi dugogodišnji direktor ŠIP-a Simo Rajšić.

– Sve je u Dvoru tužno i besperspektivno. Posebno priča oko Šamarice. Gotovo da nema porodice u Dvoru čiji život nije bio vezan uz ŠIP. Poslije “Oluje” najprije su rasprodali strojeve. Nitko od tadašnjeg hrvatskog stanovništva nije htio stati ispred ŠIP-a i reći “stop”, a bilo je to već vrijeme uspostavljene vojne, policijske i civilne vlasti u Dvoru. Glodali su Šamaricu do kraja. Čak su iskopali i pokrali sve kablove. Pokradena je i trafostanica. Skidali su zidne obloge. Rušili su i uništavali sve što smo decenijama gradili. Ne znam tko je to sve radio, policija valjda zna – govori Rajšić o dvorskoj drvnoj industriji koja je život značila.

Osim sablasnih i pustih hala, od Šamarice je ostao još samo oronuli dimnjak koji svojom težinom i visinom prkosi dvorskoj svakodnevici. Gledajući u njega, Dvorčani često kažu da ni njega ne bi bilo da se moglo predvidjeti gdje bi pao prilikom rušenja.

Propadanju dvorske privrede svjedočio je i sam državni vrh. Prostore Dvora u prethodnih 20 godina uredno su pohodili predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović. Svaki od njih bio je gost u jednoj od tvornica koje su tada još uvijek pokazivale znakove života i suprotstavljale se trendu uništenja. Igrom slučaja ili nekom drugom logikom, nakon predsjedničkih posjeta one su se zatvarale. Tako je pogon KIO Orahovica u Rujevcu dva puta ugostio Mesića, a s njegovim napuštanjem predsjedničke fotelje ugasila su se radna mjesta u poznatoj Keramici. Prošle godine, nakon što je Josipović posjetio tvornicu plastičnih kada Nord Produkt, ta je tvornica preseljena iz Divuše na pogodniju lokaciju u Samobor.

Autor fotografije: Jovica Drobnjak– Kroz stečajne postupke i privatizaciju svi privredni objekti koji su postojali na području Dvora rasprodani su u bescjenje. Svi poduzetnici koji su bili u Dvoru imali su samo jedan jedini cilj, da nikome ništa ne plaćaju, a da za sebe izvuku što veću korist. Samo na primjeru ŠIP-a, gdje se izredala nekolicina poduzetnika, svi zajedno ostali su općini dužni 700.000 kuna, a radnicima nisu isplaćivali plaće i, naravno, završili su u stečaju. Drugi problem je što prirodni resursi naše općine nisu stavljeni u funkciju lokalnog stanovništva, već se izvoze šleperima. Lokalnoj samoupravi su vezane ruke. Centralizirana država učinila nas je bespomoćnima jer se sve kvote i zakoni koji nama smanjuju ovlasti a povećavaju obaveze određuju u Zagrebu. Mi na povratničkim prostorima ne tražimo ništa drugo nego pravo na život i ono što nam pripada – ističe načelnik Općine Dvor Nikola Arbutina.

Kako je zapečaćena sudbina industrijske proizvodnje u Dvoru, tako je uništena i vjekovima najznačajnija djelatnost dvorskog kraja – poljoprivreda. Bez poljoprivredne mehanizacije pokradene poslije “Oluje”, bez mladih, vitalnih ljudi i bez organiziranog tržišta, a s usitnjenim parcelama kojima haraju čopori divljih svinja i vrebaju gladni vukovi samotnjaci, dvorska poljoprivreda, bez obzira na idealne uvjete za ekološku poljoprivredu, teško se može izboriti za svoju budućnost, što dokazuje surov podatak da na prostoru 60 sela dvorske općine egzistira samo deset ozbiljnih poljoprivrednih proizvođača.

Zajedno s ekološkom poljoprivrednom proizvodnjom potiče se i razvoj ruralnog turizma, ali i on je Dvorčanima nedosanjani san. Prije svega, turizam u Dvoru nema korijene i tradiciju i teško će se razviti bez proizvodnje, bilo industrijske ili poljoprivredne, koja bi lokalnom stanovništvu osigurala stabilnu putanju razvoja i na kraju dovela i do turizma. Za loš tretman prema bavljenju turizmom u mnogo čemu je kriva percepcija svih dosadašnjih lokalnih vlasti, pogotovo onih prije devedesetih godina, koje nisu uspjele bogato povijesno i kulturno naslijeđe staviti pod zaštitu i razviti zanimljivu turističku ponudu. Komunističke vlasti, koje su u turizmu naglasak stavljale samo na Čavić brdo i Gaćešinu zakletvu, nisu bile zainteresirane za srednjovjekovne utvrde Gvozdanski i Zrinj zbog negativnih konotacija tih lokaliteta u Drugom svjetskom ratu. Također, nije se posebna pažnja poklanjala ni autentičnoj narodnoj gradnji banijskih drvenih kuća, kojima se ponosi nekoliko sela dvorskog kraja.

Kraj bez ljudi a s velikim prirastom divljih životinja i nabujalim višegodišnjim raslinjem postao je idealan za lovišta, od kojih lokalni živalj ima samo štete. Država se pobrinula da nizom zakonskih akata lovni turizam iščupa lokalnoj zajednici iz ruku, a istovremeno privatnu imovinu, čak i dvorišta kuća, proglasi lovnim područjem.
Dvor je tako blizu, a tako daleko od mnogih privrednih, administrativnih i kulturnih centara kao što su Banja Luka, Sisak, Karlovac, Zagreb.

– Iz gradske vreve i gužve čovjek bježi da se skloni u ruralni prostor kako bi se opustio i smirio. Svatko želi ići tamo kamo može brzo doći. Kada netko iz Zagreba krene prema Dvoru i kada ga na relaciji od 120 kilometara policija deset puta zaustavi zbog prekomjerne brzine, a on vozi najviše 70 kilometara na sat, taj više u Dvor ne dolazi – kaže Simo Rajšić.

U Dvor sve rjeđe dolaze i sami Dvorčani, raseljeni po svijetu. Samo jednom godišnje putevi izbjeglih Dvoračana vraćaju se u Dvor. Za Preobraženje, 19. augusta, pravoslavna crkva u Rujevcu okupi nekoliko hiljada duša koji u krajiškim novokomponiranim pjesmama ispod šatora traže lijek za sve nametnute nedaće i proživljene nepravde. I već sutradan odlaze uhodanim putevima izbjegličkog života.

– Dvorčani koji su uspjeli u svijetu i pamte lijepe dane u Dvoru nisu kod svoje djece, koja znaju samo za zarasla banijska sela, razvili vezu sa zavičajem. Jednom sam, putujući autobusom iz Beograda preko Bosne do Dvora, susreo jednog dečka u dvadesetim godinama. Rekao mi je da ga uz Dvor ništa ne veže i da dolazi samo zato što to želi njegov otac. Mene, koji sam emotivno vezan uz ovaj kraj, te su riječi strašno pogodile – opisuje Rajšić i dodaje da je takav način razmišljanja duboko urezan u naš mentalitet koji su odredile povijesne nedaće i strahovi.

– Nesigurna vremena ostavila su dubok trag u našem bitisanju. Mi smo se tokom povijesti često, možda čak i previše, morali seliti, morali smo bježati i nismo dovoljno vezani uz ovu zemlju. Kada vojvođanski lala hoda po svojoj zemlji, on odaje utisak da je s tom zemljom srastao. Mi smo sada tu, sada tamo. Pokopaš pokojnika i moraš dalje – govori Simo Rajšić.

Povoljne društvene okolnosti s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća nisu pratile povoljne privredne okolnosti. Poslije prvog masovnijeg povratničkog vala koji je omogućen promjenom vlasti i prvih velikih očekivanja došla su prva velika razočaranja, pa su povratnički procesi stali 2005. godine. Među praznim zidovima (ne)obnovljenih kuća nije bio moguć dostojanstven život. Tih povratničkih godina borba za opstanak bila je velika, a ljudi su bili motivirani. Promjena lokalne vlasti 2001. godine otvorila je vrata zgrade općine, ali nije uspjela otvoriti radna mjesta u državnoj i javnoj upravi za srpsko stanovništvo, koje se suočavalo s otvorenom diskriminacijom o kojoj se nije smjelo govoriti. Događalo se da ni tadašnja privatna poduzeća nisu primala u radni odnos srpske povratnike. S vremenom je uslijedilo otopljavanje odnosa, ali vrata državnih službi ostala su do daljnjeg zatvorena za Srbe. Poražavajući i sramotni primjer je nacionalni sastav u policijskoj postaji Dvor.
U Dvoru je 80 posto stanovništva srpske nacionalnosti, a od 70 policajaca u tamošnjoj policijskoj postaji samo je dvoje srpske nacionalnosti. U Elektri radi samo jedan Srbin. Umjesto lokalnih Srba povratnika, u te državne institucije radna snaga dolazi iz Siska, Kutine, Popovače, pa čak i Zagreba. Takva politika zapošljavanja vodi padu standarda povratničkih krajeva, kako ekonomskog tako i društvenog. Na primjer, učitelji su nekada bili pokretači cjelokupnog društvenog i kulturnog života, a danas je poslije radnog vremena Dvor gotovo pust. Odlascima iz Dvora priključile su se i neke državne institucije. Sud koji je osnovala i čiju je zgradu, jednu od ljepših u Dvoru, gradila Austro-Ugarska, ispražnjena je u 21. stoljeću i kao vlasništvo Ministarstva pravosuđa ostavljena na nemilost vremenu.

– U Dvoru su ostali jedino katastar i gruntovnica koji su prebačeni u općinsku zgradu, a zgrada suda ostala je prokišnjavati, dok joj se krov ne uruši. Znamo da ukidanje državnih institucija u jednom mjestu vodi ravno odumiranju te sredine. Kada su se izmještale državne institucije iz nesrpskih općina, njihovo rukovodstvo je javno istupalo izražavajući svoje negodovanje. Mi smo sve to prešutjeli, kao da nam teku med i mlijeko – ističe Rajšić.

Izložena propadanju, a u vlasništvu raznih ministarstava, agencija i ureda nije samo zgrada općinskog suda, nego i nekadašnja Srpska sokolana, hotel u Dvoru i srednjoškolski centar “Petar Mrkonjić”, koji rijetkim Dvorčanima i još rjeđim prolaznicima svjedoče o bogatoj povijesti Dvora. Nažalost, u današnjim životima Dvorčana kultura i povijest zauzimaju malo mjesta. Koliko su povijest i kultura vjekovima određivale identitet Dvora, toliko njegove stanovnike danas određuje borba za golo preživljavanje.

 

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email