Kakva su vaša predviđanja, hoće li ovaj put politički brak HDZ-a i Mosta izdržati duže?

Vratili smo se iz “ekscesnog stanja”, tj. prve HDZ-Mostove vlade s ekstremističkim elementima i retorikom, u stanje protržišne i tehnokratske “normalnosti” Plenkovićeve vlade – iako konzervativizma i desničarstva tek malo ispod površine ne nedostaje ni u novoj vladi. Koliko će nova vlada izdržati ovisit će o mnogim faktorima – npr. o kretanju Mosta u anketama i uspjehu na lokalnim izborima – no nije nemoguće da opstane, makar s preslagivanjima, i čitav mandat. Treba imati na umu da Karamarko zapravo nije pao zbog Mosta nego zbog izbijanja afere KaraMOL (još uvijek se ne zna odakle “Nacionalu” dotični dokumenti, niti se o tome raspravlja, a vrlo je neizgledno da su do njih došli pukim istraživačkim novinarstvom – prije će biti da je nekom političkom akteru odgovaralo puštanje tih dokumenata u javnost), te nakon toga HDZ-ovih čudnih poteza gdje su prvo rasformirali vladu zbog Karamarka, da bi on odmah nakon toga dao ostavku.

Što očekujete od najavljenih reformi?

“Reforme” će biti kao i dosada – u korist kapitala, privatizacije, deregulacije i kresanja radničkih prava. Vjerojatan je novi pokušaj udara na zdravstvo, kao i privatizacije onoga što SDP-ova i Oreškovićeva vlada nisu još stigle privatizirati. Dokle će te mjere ići, ovisit će o sposobnosti manevriranja vlade, ali najviše o otporu odozdo.

Most se do prije godinu dana predstavljao kao neideološka platforma koja inzistira na reformama i stručnosti. Jesu li birači prevareni?

Tu bi trebalo provesti još empirijskih istraživanja, ali čini se da Most ipak, barem u određenoj mjeri, zauzima poziciju “trećega puta”, koju su u prošlosti zauzimali Laburisti i ORaH. Unatoč tome što je Most sada “svjetonazorski” nešto jasnije istupio, a što ga je i koštalo dijela glasova, to nikako nije dobar razvoj situacije u svjetlu kombinacije tehnokracije i kriptokonzervativizma. Svakako je bilo bolje dok je “treći put” bio bar donekle progresivniji nego što je to danas.

Koja je ideološka razlika između Radničke fronte i Živog zida?

Nedvojbeno je da je Živi zid iskoristio pasivnost vanparlamentarne ljevice (oni su osnovani 2011., a RF 2014.) i ušao u njezin prostor, skrenuvši prirodne adresate ljevice u smjeru teorijâ zavjere, desnog populizma itd. No istovremeno ŽZ uvijek naglašava da oni nisu protiv kapitalizma, nego samo protiv “nekih zlih ljudi na vrhu”, u skladu s logikom teorijâ urote. S druge strane, RF je zasnovana na ideološki koherentnoj kritici trenutnoga političko-ekonomskoga sistema, otvoreno stajući na stranu radne većine i svih obespravljenih a protiv kapitala i političke elite, te s jasnim stavovima o tzv. svjetonazorskim pitanjima – od pitanja pobačaja do antifašizma i LGBT pravâ – dok ŽZ takva pitanja oportunistički izbjegava, a u prošlosti je bez problemâ koalirao i s HČSP-om kao otvoreno fašističkom strankom.

Koliko je SDP svom budućem predsjedniku ostavio u nasljeđe socijaldemokracije i radničke solidarnosti?

Progresivne su ideje u velikoj mjeri u SKH nestale još pri kraju Jugoslavije, a nakon 1990. od njih nije ostalo skoro ništa – osim vrlo nedosljedno i povremeno retorički te čisto simbolički. Vrlo je indikativno da je neke sitne lijevopopulističke mjere zadnjoj SDP-ovoj vladi morao predložiti američki savjetnik Brown, dok je istovremeno SDP išao jako udesno čak i po pitanju (anti)fašizma, a što je do kraja dotjerao Milanović na zadnjim izborima. SDP je u svemu tome bio samo naličje HDZ-ove politike i nema dvojbe da je njihova pasivnost, normalizacija i internalizacija HDZ-ove ideologije “slijeva” uvelike dovela do sadašnje situacije. Svako popuštanje nacionalizmu samo vodi legitimizaciji takvog diskursa i daljnjem skretanju društva udesno. SDP-ov krah nakon katastrofalne HDZ-Mostove vlade je samo posljednji izdanak takve politike.

Gdje je danas hrvatska ljevica? Koliko je Hrvatska socijalna država?

S obzirom na to da je SDP liberalna stranka, a da su prethodni light socijaldemokratski pokušaji (Laburisti i ORaH) u potpunosti krahirali, stvarna ljevica trenutno u političkoj sferi praktički uopće nije zastupljena. Čak i među manjim strankama postoji samo jedna aktivna lijeva organizacija – Radnička fronta – koja je još u usponu. Socijalna država još nije mrtva, no kapitalizam je sve više nagriza. Potrebno je iz povremene pasivne obrane prijeći u sustavan aktivni napad u borbi za socijalnu državu, a to se neće dogoditi ako lijeve snage u društvu ne shvate da je za to potrebna otvorena politička (dakle i stranačka) borba, a ne samo djelovanje putem udrugâ, festivalâ itd. Isto tako, treba shvatiti da će borba za “svjetonazorska” pitanja poput antifašizma, ženskih ili LGBT prava biti neuspješna ako ih se ne poveže s borbom u ekonomskoj sferi.

Koliki su sindikalni doprinosi u toj borbi?

Bitno je razlikovati trome i nepopularne središnjice od aktivnih i borbenih manjih sindikata, kao što su Nova solidarnost u INA-i, TEHNOS u HEP-u, Novi sindikat, RIS, sindikat Petrokemije i sl. Uza sve zamjerke koje se sindikatima mogu dati, sindikalno organiziranje ostaje osnovni način radničkoga organiziranja te je nužno, umjesto generalne osude sindikata kao takvih, boriti se za njihovu demokratizaciju, aktivaciju i radikalizaciju, što je sve u interesu radništva. Zadnjih su godina neki bitni problemi – kao deložacije ili blokirani – uvelike dovedeni u žižu javnog interesa, a “svjetonazorska” su pitanja uvijek aktualna. Vrijeme je da se načine još veći pomaci u vezi radničkih prava, gdje je situacija sve gora. RF trenutno vodi kampanju dizanja javne svijesti o groznim uvjetima rada 100.000 radnica i radnika u trgovačkim lancima.

Svjedoci smo devastacije nacionalnih resursa, privatizacije javnih dobara, komercijalizacije zdravstva i obrazovanja, radnog vijeka s posla u grob… Što učiniti da se taj niz zaustavi?

Dovoljno je samo pogledati koliko više-manje sve političke stranke govore o “poduzetnicima” ili “stvaranju poduzetničke klime”, a koliko o radništvu, da bi sve bilo jasno. Ekonomska je konjunktura takva da sve bajke o “pokretanju Hrvatske” izgledaju potpuno naivno. Jedina budućnost koja nam predstoji je tavorenje na nerazvijenoj i sve siromašnijoj periferiji EU-a. Takva se situacija ne može promijeniti naivnim čekanjem da “kapitalizam konačno proradi” – to se neće dogoditi, ovo što danas imamo je upravo ono kako kapitalizam funkcionira i kako jedino može funkcionirati na (polu)periferiji. Jedini način da se to promijeni je da sve progresivne snage uđu u aktivnu politiku (ili bar takvu politiku aktivno podržavaju) i da se kroz otvorenu političku borbu izbore za radikalno drugačiji smjer društva. Politika je prljava baruština, ali ako ne nabavimo visoke čizme i ne zagazimo u nju, ništa se neće i ne može promijeniti pukim kibiciranjem s obale koja pred močvarom sve više uzmiče.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email