Hrvatska je postigla značajan napredak. Tako sebi tepaju preostali HNS-ovci koji kažu da su spasili našu zemlju jer da će nova koalicija „popraviti HDZ“, da neće biti više ustašluka ni katoličkog talibanizma.

Elem, Plenkovićev i Štromarov pokušaj da „saniraju“ hrvatsku močvaru ostat će mrtvo slovo na papiru ako se i dalje bude prakticirao fašizam. A prakticirati fašizam znači svjesno ili nesvjesno prihvaćati tezu glavnih ideologa fašizma (Crocce, Gentile, Saito i drugi) čiji se nauk vrlo lako prepoznaje, a koji bi otprilike glasio ovako: „Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima, koliko nastojimo da razvijemo svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom“ (tako je zborio Saito o moralu talijanskih fašista, vidjeti u „Vjerska politika Mussolinija“, Zagreb, 1941.).

Zato je bila (a nadam se da će i neko vrijeme ostati) jako dobrodošla vijest da je vatikansko polu-službeno glasilo „L’Osservatore Romano“ u dnevnom izdanju od 14. srpnja 2007. upozorilo da se fašisti i antifašisti nikako ne mogu izjednačavati, kao što to radi HDZ „na popravku“ u servisu HNS-a. Podsjećam, premda to nije baš sasvim točno, dosad gotovo nitko tko ovako ili onako predstavlja stanje duha ili svijesti Svete Stolice nije tako jasno osudio sve one koji žele izjednačiti fašističke s antifašističkim borcima, odnosno omalovažiti antifašizam i promovirati fašizam.

Tekst protiv svakog izjednačavanja antifašizma s fašizmom i fašističkim vojskama „L’Osservatore Romano“ je objavio nakon što je u Rimu oskvrnuta spomen-ploča palima za oslobođenje glavnog grada od fašističko-nacističke okupacije. To oskvrnuće vatikanski list (koje takve stvari ne objavljuje barem bez konzultiranja s kardinalom Državnim tajnikom) ocjenio je kao „vandalski čin i plod rastućeg vala relativiziranja vrijednosti“. Sveta Stolica je također istakla da je oštećenje spomen-ploče „uvreda nanesena onima koji su dali svoj život za spas Rima, uvreda onima koji su se borili za slobodu“.

„Tupoglavi čin, do kojeg je došlo iz neznanja, ne smije i ne može biti podcijenjen“, upozorio je vatikanski dnevnik. List je smatrao da se to dogodilo zbog političke klime izjednačavanja, u kojoj se jasno ne naglašava razlika između onih koji su se borili za demokraciju od onih koji su bili na drugoj strani.

Jasno je, vatikanska osuda ne odnosi se samo na Rim i Italiju nego i na slične pojave u drugim zemljama, pa prema tome i na Hrvatsku. Antifašisti su borci za slobodu i demokraciju, a fašisti su, poručio je Vatikan, bili na drugoj strani. To je jasna crta i za one u Hrvatskoj koji žele relativizirati antifašističku borbu.

Eto. Koji pljusak za one koji relativiziraju antifašizam pa čak iz crkvenih redova! Recimo, za ekipu iz „Glasa koncila“, za biskupa Vladu Košića (i neke druge) i brojne svećenike koji tamburaju o „izmišljenom“ antifašizmu.

Čast Hrvatske obranili su antifašisti, a kaljali su je domaći fašisti – ustaše i drugi, bez obzira na to kojim se imenom kitili. Današnja je Hrvatska, a i ujedinjena Europa, sazdana na temeljima antifašizma, demokracije, tolerancije, poštovanja i ostvarivanja ljudskih i manjinskih prava. To je stav Svete Stolice, dakle, Katoličke Crkve, koji je obavezan za sve članice i članove te Crkve, a preporučuje se i onima koji to nisu. 

Antifašizam je danas više povijesna no stvarna referencija, kažu, i naglašavaju da on danas nema osobito značenje, da je njegova percepcija u javnosti sve tanja, da nema svoj razrađen vrijednosni koncept i da uopće nema bilo kakvu afirmativnu političku poruku za budućnost.

Ha! A da malo u razmatranje uzmu ovdje citirane misli i stavove „L’Osservatore Romana“? Ipak, neka bude ponovljeno: Prije 72 godine udareni su temelji na kojima počiva i današnja Hrvatska, a antifašizam je 1990. upisan u hrvatski Ustav kao naše trajno opredjeljenje.

Čast Hrvatske obranili su antifašisti, a kaljali su je domaći fašisti – ustaše i drugi, bez obzira na to kojim se imenom kitili.

Današnja je Hrvatska, a i ujedinjena Europa, sazdana na temeljima antifašizma, demokracije, tolerancije, poštovanja i ostvarivanja ljudskih i manjinskih prava. To je stav Svete Stolice, dakle, Katoličke Crkve, koji je obavezan za sve članice i članove te Crkve, a preporuča ga se i onima koji to nisu.

Vatikansko glasilo osudilo je i ponašanje nekih političara u talijanskom parlamentu koji vrijeđaju svoje političke suparnike i nedostojno se ponašaju.

To je, uostalom, teren djelovanja kršćanstva ali i drugih religija koje su, bez ikakve sumnje, opterećene činjenicom da su, neke manje, neke više, podržale koncept etno-nacionalizma, nacionalnih država i procese etničkog čišćenja.

To je polje koje treba zaorati naša politička teologija. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, prvo u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo onda zajedno sa susjedima počeli osjećati pripadnost zajedničkom prostoru Europe.

Ipak, osuđivati uvijek znači nedostatno razumjeti, kažu oni koji zagovaraju toleranciju; govoriti o ljudskoj odgovornosti, krivnji, zločinu, pokvarenosti, predstavlja samo jedan od načina da sebe sačuvamo od napora, dugotrajnog, strpljivog, suptilnog ili zamornog posla, od razmrsivanja zapetljane zbrke ljudskih poslova.

Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.

U mom slučaju, spajam socijaldemokratsku ideju i opciju s kršćanskom etikom i vjerom. Pokazujem da se može zajedno, a vjerujem i da će se morati zajedno. Posebno kada su tenzije u društvu još uvijek vrlo jake s obzirom na ogromnu količinu nezdravog domoljublja.

Znate već, kada se apsolutizira nacija, zaboravljaju se čovjek i Bog u čovjeku. Odavno sam se, valjda to vjeruju oni koji me poznaju, prestao obazirati na indiskretni šarm svakog fundamentalizma. Svaka, pa i ova kritika koju upućujem vlastima, države ili crkve, dobronamjerna je i samo zagovara evanđeosko ponašanje i moral u politici i u evangelizaciji.

Dr. Dejan Jović, politolog sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, smatra (Telegram.hr) da će koalicija HDZ-a i HNS-a značajno pridonijeti smanjenju desnog radikalizma u Hrvatskoj. Da će to biti dobra prilika da se politika Vlade usmjeri prema centru, a to bi značilo napuštanje nekih postupaka i politika koje je HDZ vodio u doba dok je bio u koaliciji s Mostom i dok su na njegovu politiku utjecali radikalniji zastupnici poput Hasanbegovića, Glasnovića i Esih.

Strahujem da kao novinari, političari, teolozi ili kao bilo šta drugo što nas definira, promašimo naše vrijeme i iznevjerimo Evanđelje na najdrastičniji način. Strahujem jer i dalje vidim da nismo, zvali se mi Plenković, Štromar, Jandroković ili Kusić, sposobni čitati i razumjeti znakove vremena. Vrijeme u kojemu najviše odzvanja poziv na pomirenje s Bogom i ljudima.

Dr. Dejan Jović, politolog sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, smatra (Telegram.hr) da će koalicija HDZ-a i HNS-a značajno pridonijeti smanjenju desnog radikalizma u Hrvatskoj. Da će to biti dobra prilika da se politika Vlade usmjeri prema centru, a to bi značilo napuštanje nekih postupaka i politika koje je HDZ vodio u doba dok je bio u koaliciji s Mostom i dok su na njegovu politiku utjecali radikalniji zastupnici poput Hasanbegovića, Glasnovića i Esih. Dodaje kako bi od svih mogućih Vlada koje bi HDZ vodio, ova s HNS-om bila najliberalnija.
Traži se, kaže prof. Jović, značajan korak u dekaramarkizaciji HDZ-a, a time i Hrvatske. Posebno jer će Vladu podržavati i predstavnici manjina.

Slažemo se. Premda još uvijek nisam sklon pljeskati od oduševljenja, valja dati šansu ovim ljudima. Brzo ćemo vidjeti jesu li HNS-ovci nasamareni, i svi mi sa njima (drugo je pitanje što će ostati od HNS-a, vjerujem ne puno). Pitanje reforme obrazovnog sustava i simbolične zabrane ustaškog usklika ZDS, ne nužno u tom redoslijedu, mogli bi biti pokazatelji da se odustaje od relativizacije fašizma i da će u HDZ-u, kada su u toj stranci već navalili na demokršćanstvo, zaista zastupati kršćanske vrijednosti a da ih se na to ne mora podsjećati.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email