Zoran Mišković: Srbi imaju čvrste temelje u Osijeku

Piše: Martina Globočnik

„Želio sam pokazati da kao Srbi imamo čvrste temelje u Osijeku, da smo ga gradili sa svim drugim zajednicama, to sam želio predočiti u nešto što je dokumentirano i može poslužiti generacijama iza moje“, kaže mladi liječnik i autor knjige „Srpska kulturna, sportska i zanatlijska društva u Osijeku“
Zoran Mišković

This post is also available in: English (Engleski)

Zoran Mišković, mladi liječnik iz Osijeka, šest godina je radio na istraživanju kulturne baštine Srba u Osijeku. Rezultate ovog za mlade ljude ne tako uobičajenog zanimanja, objedinio je u knjigu „Srpska kulturna, sportska i zanatlijska društva u Osijeku“. Uprkos privrženosti ovom gradu i višegodišnjoj posvećenosti istraživanju, Zoran se iz Osijeka preselio u Varaždin. Na pitanje zašto je promijenio adresu, priznaje da se htio osloboditi stare sredine. „Mislim da Osijek i dalje vuče svoje tabue i okove. Varaždin je mjesto koje se doimalo otvorenije. Mislim da, pogotovo u medicini, treba čuti puno noviteta. Činjenica je da ta gravitacija Zagrebu donosi i napredak u profesiji“, objašnjava Zoran. Pitali smo ga da nam predstavi najvažnije rezultate istraživanja, ali i kako razmišlja o nekim važnim identitetskim pitanjima.

Kakvi su to okovi koje ste osjećali u Osijeku? Što je to opterećujuće bilo za Vas?

Mislim da je to sredina u kojoj su rane i dalje jako prisutne, što je i razumljivo. Ono o čemu se slabo govori jest kako je to kada ste od malena stigmatizirani. To izaziva ne mogu reći strah, ali jednu nelagodu. Nitko od nas ne bira gdje će se roditi. Da biramo, zasigurno bismo se rodili u Švicarskoj, a ne na Balkanu. Danas iz perspektive svojih 29 godina, mogu misliti što je moja mama proživljavala kada mi je trebala odgovoriti na pitanje zašto se netko ne želi družiti sa mnom samo na temelju tog kako se mi prezivamo. Meni je veliko oslobođenje bio odlazak na fakultet u Novi Sad. Nisam se tamo uklopio u većinsku sredinu jer je meni jako smetalo što su problemi društva slični. Ja sam se u Novom Sadu puno više družio s vojvođanskim Hrvatima koji su imali slične probleme koje sam imao ja. Puno sam više njih razumio.

Osijek, foto: Jovica Drobnjak

Možete li nešto reći o tome kako je Vaša obitelj proživjela vrijeme rata u Osijeku?

Tata je dobio otkaz 1991. u domu zdravlja bez objašnjenja i počeo je raditi tek 1996. I to van svoje specijalizacije. Mama je radila cijeli rat u Slavoniji, u konfekciji. Nakon toga više nikad nije uspjela naći posao. Moj otac nije želio otići, želio je promijeniti nešto. Na žalost, jako malo toga je uspio. Bojim se da bi možda bio boljeg zdravstvenog stanja da je otišao negdje dalje, da ne bi prebolio šest moždanih udara kao rezultat svih stresova. To vrijeme preživjeli smo samo zahvaljujući nekim prijateljstvima s ljudima koji nisu potpali pod globalnu atmosferu koja se tada događala.

Djetinjstvo s teretom stigme

Kako biste sebi objasnili tu trajnu poziciju stranca, autsajdera, to „nisam odavde“? Kako se s time nosite? Je li se mijenjala Vaša percepcija kroz odrastanje?

Promijenila se jer sam odrasla osoba pa mogu shvatiti da je nečije postupanje prema meni zbog njihovih osjećanja, negativnih iskustava. I onda mogu oprostiti, ne doživljavati osobno. Ali tada to nisam shvaćao. Bilo mi je vrlo teško odrastati negdje gdje me netko naziva tuđincem. Da nemam pravo biti ovdje. Zato sam se i bavio poviješću, bavili su se i djed i otac. Oni su stalno istraživali, i prije rata, koliko su bili bliski odnosi naših zajednica, hrvatske i srpske. Djeda je bio paroh u Osijeku. Iz Čepina je prešao u Osijek nakon Drugog svjetskog rata, kada je crkva bila srušena, zajednica oštećena i počeo je na neki način sa skupljanjem i obradom podataka o povijesti srpske zajednice u Osijeku. S druge strane, tata je u tom nekom ključnom periodu kada se događala tragedija na ovim prostorima želio ponuditi alternativu. Dijelimo ljude koji su kroz povijest zavisili jedni od drugih. Evo, moja knjiga počinje poviješću Srpske čitaonice u Donjem gradu. Čitaonica je osnovana za vrijeme revolucije 1848. godine, kad je bio taj prvi bunt da se obranimo zajedno, hrvatska i srpska zajednica od germanizacije i mađarizacije. Prijelomni trenutak u njenom radu vidim u vremenu kada se u Osijeku za materinji jezik hrvatski ili srpski izjasnilo 43% građana, a za njemački 49%. Stoga je jedinstvo između Hrvata i Srba odigralo presudnu ulogu u borbi protiv germanizacije oba naroda. Donjogradski Hrvati postaju članovima Srpske čitaonice već 1868. godine. Stvar je bila u tome da je srpska čitaonica dozvoljavala učlanjenje pripadnika drugih naroda. Nastala je s ciljem njegovanja prosvjetnog i kulturnog duha i među prvim je takvim slavenskim institucijama. Posebno su se u njoj okupljali donjogradski Hrvati kojima su bile bliske ilirske ideje Ljudevita Gaja, biskupa Josipa Juraja Štrosmajera, Lazara Bojića i Lazara Popovića.

Zoran Mišković

Zašto ste se odlučili prikupljati povijest srpskih kulturnih, sportskih, zanatlijskih društava u Osijeku?

Ja nisam odrastao s pričama o poznatim nogometašima. Ja sam odrastao s pričama o biskupu Štrosmajeru, njegovim prijateljima iz naše zajednice. U biti je mene prije osam godina pronašla ta značka najstarijeg Srpskog pjevačkog društva Gusle, koje je osnovano prije 170 godina. O tom društvu nema ničeg istraženog, napisanog. Želio sam pokazati i dokazati da kao Srbi imamo čvrste temelje u Osijeku, da smo ga gradili sa svim drugim zajednicama, to sam želio predočiti u nešto što je dokumentirano i može poslužiti generacijama iza moje. Primjerice, u periodu prijelaza iz 19. u 20. stoljeće zajedništvo je prevagnulo da se mi, oba naroda u Osijeku, ne germaniziramo. Presudni glas u izgradnji osječke katedrale je bio pravoslavnog sveštenika Lazara Popovića.

Koja je za Vas najvrednije otkriće u istraživanju za knjigu?

To što sam pronašao zapisnik o guslama jedan mi je od najvažnijih događaja u životu. To je bio zapisnik iz 19. stoljeća, jedini dokaz s izvornim pečatom i popisom članova koji nije uništen u vrijeme NDH, kada su uništene crkve i arhivi, uhapšeni sveštenici. I moj djed Lazar je odveden s drugima u zatvor pa u logor. Prošao je četiri logora u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Knjiga iz ljubavi prema Osijeku

Šest godina rada na knjizi je dug period. Što Vas je motiviralo u procesu istraživanja?

Istraživanje je dugo trajalo jer, iako se govorilo da Srbi u Osijeku i okolici imaju dugu i bogatu kulturnu i prosvjetnu djelatnost, arhiv društava i Srpske pravoslavne crkve u Osijeku nestao je u vihoru ratova, a ono što je preostalo rasuto je po knjižnicama i arhivima diljem bivše Jugoslavije. Ali ova knjiga je moja ljubav prema Osijeku prije svega. Druga je moja ljubav prema srpskoj osječkoj zajednici kojoj sam htio pokazati što sam sve istražio. Imao sam sreće da sam odrastao s pjevačicom pjevačkog društva Gusle koja je i mene učila pojati u crkvi. I moj djed Lazar je pjevao u tom društvu tako da je jedna osobna priča poprimila jedan širi kontekst.

Kome ste namijenili svoju knjigu?

Mojoj generaciji. Mislim da bi moj proces odrastanja bio puno lakši da sam je imao. Mislim da je svima, ali nama kao Srbima je najpotrebnija da vidimo da ništa nije crno-bijelo i da u tome sivome trebamo sebe pronaći.

Od srpskih kulturnih društava u Osijeku koja i danas djeluju, možete li nam više reći o nekom od najznačajnijih?

Srpska ženska dobrotvorna zadruga jedino je izvorno osječko društvo koje pod izvornim nazivom djeluje i danas. Osnovana je 1897. godine inicijativnom supružnika Ane i Vase Đurđevića. Vaso Đurđević bio je član Hrvatskog sabora od 1875. godine, a 1893. i 1899. i nositelj dužnosti predsjednika Hrvatskog sabora. Ovo je društvo osnovano kako bi pomagalo siromašne žitelje, ali pretežito djecu. Društvo je svojim radom na osječku scenu uvelo održavanje Svetosavskih besjeda kao glavne godišnje proslave prepoznatljive za osječke Srbe, a zahvaljujući biranim programima i sudjelovanju raznih solista, besjedu su posjećivali svi sugrađani neovisno o narodnosti. Tokom svog bogatog rada sve do Drugog svjetskog rata, članice su održale mnoštvo humanitarnih zabava i koncerata u suradnji s mnogim hrvatskim društvima namijenjenih prikupljanju pomoći potrebitima, a posebice su se istakle u pomoći izbjeglim Rusima nakon Oktobarske revolucije. Ovo je društvo pretrpjelo prisilno gašenje za vrijeme Drugog svjetskog rata, a 1945. godine represivno su izgubile pravo javnog djelovanja. Društvo je od tada pa sve do 1991. godine djelovalo kao humanitarno – crkvena organizacija u sklopu Crkvene opštine.

Pozivnica za Svetosavsku besedu 1926. godine

Kada biste nas proveli Osijekom, koja su neka značajna mjesta za srpsku zajednicu koja govore o prisutnosti i tragu postojanja zajednice?

Ključne točke za srpsku zajednicu nalaze se u Gornjem gradu, tamo gdje je bila ugostiteljska škola, tamo je kuća Maksimović koju je podigao patrijarh Branković svojoj kćeri kad se udavala. Na glavnom trgu postoji Crkvena zadužbina Jelisaveta Vukašinović, kuća koju je vlasnica ostavila crkvi. Svrha zadužbine Jelisavete Vukašinović je bio humanitaran rad, izgradnja srpske pravoslavne crkve u Gornjem gradu i pravoslavne kapele na Aninom groblju, kao i stipendiranje učenika i studenata. Pomogla je i u osnivanju Srpske osnovne škole Gornji grad. Ono što bih posebno izdvojio je da u Donjem gradu postoji Zavjetni krst, spomenik kulturne baštine kod kojeg je ban Josip Jelačić održao govor u 19. stoljeću, dok je na groblju naša kapela iz 19. stoljeća sačuvana u izvornom obliku.

Koliko je po Vašem mišljenju važno upoznavanje i učenje iz vlastite povijesti kako bi se razumjelo što sve čini Vaš nacionalni i vjerski identitet?

U našem narodu je kult tradicije vrlo prisutan. Mi svi odrastamo s pričom o velikoj seobi, kada smo u 16. stoljeću došli u ovaj dio istočne Slavonije. Ovdje od malena odrastate s tim da je važno očuvati obitelj, korijene, da je to nešto što se ne zaboravlja. Bez obzira na to što mi imamo korijene na jugu Balkana, naš drugi korijen je u Osijeku. Čini mi se da smo izgubili temelj svoje zajednice i da moramo izgraditi novi. Povijest koja nam kaže tko smo i koliko vrijedimo daje nam odgovore koje i iduća generacija treba dobiti. Današnja generacija u dobi od 60 do 70 godina nije budućnost. Mislim da moja generacija i mlađi od mene kroz nešto poput ove knjige trebaju dobiti odgovore o svojem podrijetlu i identitetu. Onda možda ta mimikrija i strah koji i danas u nama kao Srbima postoji neće biti u prvom planu.

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje:

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: