fbpx
Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on print

Žica u Jastrebarskom za nas djecu bila je neprelazna

Službeni podaci kažu da je prvi transport djece iz Stare Gradiške stigao u logor u Jastrebarskom 12. jula 1942. i da je u tom transportu bilo 650 djece. Među njima je bio i Vaso Davidović sa sestrom i troje braće

Komemorativnom skupu posvećenom 78. godišnjici oslobođenja djece iz ustaškog dječjeg logora u Jastrebarskom, održanom 26. augusta, prvi put nakon rata devedesetih prisustvovao je i karlovački penzioner Vaso Davidović (rođen 1932.). Sa suzama u očima, ovaj 88-godišnjak kratko je govorio o tome kako je završio u Jastrebarskom i što se dogodilo njegovoj porodici.

Komemoracija u Jaski

Rođen je u potkozarskom selu Gradiću, odnosno zaselku Gornjim Kijevcima, 15 kilometara od Bosanske Gradiške. Od njegovog sela Kozara je udaljena desetak kilometara zračne linije. Otac Ostoja i majka Duja imali su pet sinova i jednu kći, a Vaso je bio drugi po starosti, iza najstarijeg brata Veljka (1930.). Najmlađi Branko rodio se 1940. Logoraške dane u Jastrebarskom i prije toga u Staroj Gradišci Vaso je proveo s najstarijim bratom Veljkom.

Vaso Davidović

– Kao rezervistu starojugoslavenske vojske Nijemci su oca zarobili u Rijeci i odveli ga na prisilni rad u Njemačku. Ništa nismo znali o njemu. Naša srpska sela u području Potkozarja bila su okružena hrvatskim selima. U kozarskoj ofenzivi morali smo bježati. Prije toga gledali smo kako pored naših sela idu zbjegovi i kako narod bježi vozeći na volovskim kolima ono najnužnije. Tada još nismo znali o čemu se radi. Prolazeći pored naše kuće, izbjegli ljudi su govorili kakve sve strahote rade ustaše. Majka je tada odlučila da i mi bježimo. Bili smo sirotinja i nismo imali volove i kola. Krenuli smo pješice – prisjeća se tih strašnih dana Vaso.

Na Kozari je u proljeće 1942. godine bilo oko 85 hiljada žena, djece i staraca.

– Kada su Nijemci vidjeli da u obruču drže uglavnom nenaoružane civile, spustili su oružje, a nama djeci čak su davali hranu. Na kraju su nas ipak predali ustašama, negdje između Kozare i Bosanske Gradiške. Oni koje ustaše nisu na licu mjesta pobili dopremljeni su u logor u Staroj Gradišci. Bio je to prostor veličine nogometnog igrališta, ograđen zidom oko tri metra visine, a na ćoškovima su bile stražarnice s mitraljezima. Tu je bila i jedna zgrada od četiri kata, duga šezdesetak metara, sa stepenicama bez rukohvata. Bilo je to mučilište iz kojeg su se po cijele noći čula zapomaganja i jaukanja. Majkama su oduzimali djecu. U sjećanju mi je ostala neizbrisiva slika kada je ustaša puškom udario moju majku i iz ruku joj otrgnuo najmlađeg sina, mog najmlađeg brata Branka, starog tek godinu i pol – priča Vaso. Za sudbinu majke i brata Branka nikada nije saznao.

Njih petero, zajedno s drugom djecom, ustaše su potrpali u kamione i odvezli ih na željezničku stanicu u Okučanima. Tu su ukrcani u stočne vagone. Službeni podaci kažu da je prvi transport djece iz Stare Gradiške stigao u logor u Jastrebarskom 12. jula 1942. i da je u tom transportu bilo 650 djece. Među njima je bio Vaso sa sestrom i troje braće. Najmlađi Branko nije bio s njima. Do Jastrebarskog su putovali dva-tri dana jer se noću nije vozilo zbog straha od partizanskog napada. U Jastrebarskom su djeca razdvajana. Veljko i Vaso su raspoređeni u logor u Jastrebarskom, a sestra je smještena u ženski dio logora u Gornjoj Reci, udaljen nekoliko kilometara od Jastrebarskog. Gdje su završila druga dva brata, Đuro (1936.) i Mile (1938.), Vaso tada nije znao. Mile je kasnije u akciji Diane Budisavljević smješten kod porodice Nemeth u Zagrebu.

– Teško mi je govoriti o tome kako je bilo u logoru. S obzirom na sve, pomalo se i bojim. U Jastrebarskom i nije bilo baš tako loše, posebno ako to usporedim s logorom u Staroj Gradiški… U Jastrebarskom smo bili u žici, debeloj, bodljikavoj, visokoj oko dva i pol do tri metra, a to je za nas djecu bilo neprelazno, visoko. Moj brat Veljko i još neki dečki odlučili su da će bježati. Odgovorio sam ga od toga. Žica oko nas i naoružana straža, ne bi uspjeli. Bilo je tu svašta. Svakog jutra je dolazio mrtvozornik s kolima na koja je tovario mrtvu djecu i odvozio ih. Kasnije sam saznao da je vodio o tome evidenciju. Kada je on dolazio, mi smo išli na molitvu – prisjeća se Vaso.

Moj brat Veljko i još neki dečki odlučili su da će bježati. Odgovorio sam ga od toga. Žica oko nas i naoružana straža, ne bi uspjeli. Svakog jutra je dolazio mrtvozornik s kolima na koja je tovario mrtvu djecu i odvozio ih – prisjeća se Vaso Jastrebarskog

Kada su ih partizani oslobodili, najstariji brat Veljko otišao je s partizanima na Žumberak i poslije na Kordun, dok je Vaso bio udomljen kod jednog seljaka na putu za Žumberak. Odatle je u akcijama Diane Budisavljević prebačen u Zagreb i udomljen kod jednog seljaka u blizini Vrbovca.

Nakon rata i oslobođenja otac je pronašao Vasu i ostalu djecu, osim najmlađeg sina i žene. Danas je od njih šestero živ samo Vaso. Po zanimanju obućarski tehničar, Vaso je bio vrlo aktivan i u društveno-političkom i sportskom životu Karlovca: bio je predsjednik šahovskog kluba s tradicijom dužom od vijeka, predsjednik nekadašnjeg rukometnog kluba Dubovac i predsjednik sindikata u tvornici kože, gume i obuće “Josip Kraš”. U mirovini je od 1990.

Prošlo je mnogo vremena od tih strašnih ratnih dana. Slike blijede. Zaboravlja se i oprašta. Ali isto tako boli kada se negira velika bol koja nastaje kada se dijete otima majci, kada se djeca ograđuju žicom i kada napuštena i bez roditeljske toplote umiru u strahu i neizvjesnosti. Ljudskost bi se trebala mjeriti po suosjećanju i poštovanju neizmjerne dječje patnje. Zato samo nove historijske spoznaje i umjetnička ostvarenja mogu sačuvati sjećanje na nevine dječje žrtve. Nažalost, i to se često onemogućava.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email