Razgovor s Mariom Pavlovićem, voditeljem Odjela za povratak i reintegraciju Predstavništva UNHCR-a u Republici Hrvatskoj

O povratničkoj populaciji, procesu povratka i osiguravanja osnovnih uvjeta za život u povratničkim sredinama nekoliko mjeseci poslije Međunarodne donatorske konferencije koja je održana u Sarajevu i nepunih godinu dana monitoringa prije ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, razgovarali smo s voditeljem Odjela za povratak i reintegraciju Predstavništva UNHCR-a u Republici Hrvatskoj, Mariom Pavlovićem.

Na početku, koliko ste zadovoljni procesom povratka?

Ne mogu proces povratka odvojiti od procesa reintegracije. Ono što vrlo često naglašavam najlakše je čovjeka i njegovu pokretnu imovinu fizički vratiti u zemlju porijekla, a najveći izazov je osigurati uvjete da čovjek ostane nakon desetljeća i pol kako je izbivao iz svoje države i zajednice, i nečega što je prije nazivao dom. Uvijek moramo postaviti pitanje kako jednoj obitelji ili samcu starije životne dobi, ili mlađoj obitelji s malodobnom djecom koja su rođena u izbjeglištvu, osigurati da u toj novoj sredini, ne samo budu prihvaćeni, nego i da postanu sastavni dio te zajednice u kojoj će živjeti. S tim apsolutno nisam zadovoljan. Sadašnja Vlada, kao i sve prethodne, nisu dovoljno prepoznale probleme s kojima se stanovništvo, koje uvjetno rečeno nazivamo povratnicima, susreće. Taj spektar problema je vrlo šarolik: počevši od pravne pomoći, reguliranja statusa, za jedan dio povratničke populacije čak i pitanje državljanstva, pa čak i najosnovnijih pitanja svih pitanja, krova nad glavom, a kamoli daljnjeg zapošljavanja, iznalaženja izvora prihoda, pronalaženja alternativnih načina da se tako ranjivoj skupini stanovništva omogući jedan ostanak na način da oni budu korisni u društvu, i ako hoćete cijeloj državi. Kada govorim o činjenici da je oko 250.000 pripadnika srpske zajednice napustilo Hrvatsku i da ih se formalno vratilo 133.000, znači više nego pola, čovjek bi rekao kako je to uspjeh. Tome u prilog ide i podatak da je više od 90 posto sredstava za obnovu 148.000 obiteljskih kuća, od kojih otprilike jedna trećina pripada Srbima povratnicima, stigla iz džepova poreznih obveznika. Imajući u vidu da je krajem devedesetih preko 19.000 srpskih kuća bilo u tuđim rukama što je sve rasporedila država, možemo reći da je određeni uspjeh činjenica da se danas pred nadležnim sudovima ili u nekoj administrativnoj fazi postupka povrata imovine građanima srpske nacionalnosti nalazi svega 20-50 kuća. Ali kada pogledamo reintegracijsku stranu medalje, vidimo da je samo 48 posto povratnika ostalo na mjestu povratka, nakon što se stavilo pod zaštitu svoje matične države i samim tim prestali su biti izbjeglicama. Koristeći se u jednom formalnom smislu jezikom međunarodne Konvencije o pravnom statusu izbjeglica iz 1951. godine, danas još uvijek imamo 57.000 hrvatskih državljana koji su u formalnom statusu izbjeglice.

Godine nade i razočaranja

Sada kada se vratimo unazad: koja je to godina bila ključna i prijelomna za uspjeh povratka? Kada je trebalo hrabrije i odlučnije nastupiti da bi danas imali drugačiju sliku povratničke populacije?

Statistički, ali i životno gledano, to su bile godine 2000. i 2001. Mislim da je tada bila sazrela svijest ljudi da je povratak moguć. Tada je trebalo učiniti puno više, jer je bila stvorena jedna kritična masa povratničke populacije, a volja i želja za povratkom bila je nedvojbeno pokazana i dokazana. Zbog brojnosti tadašnje povratničke populacije i strah za vlastitu sigurnost bio je jenjao, jer kada se vraća susjed i još nekoliko njih u selu, tada se i vi osjećate sigurnije. Tih godina se beskompromisno, krupnim koracima trebalo krenuti u rješavanje osnovnih životnih i pravnih problema čije konzekvence danas puno skuplje pokušavaju riješiti sadašnja i prethodna vlada. Nažalost, sada imamo situaciju da su 17 godina nakon Oluje i 12 godina nakon tog masovnijeg povratka, ta područja koje nazivamo područja od posebne državne skrbi još uvijek poluprazna, a istoimeni zakon, koji je imao zadaću, ne samo stambeno zbrinuti, nego i omogućiti da se ti krajevi gospodarski i društveno revitaliziraju na jedan organiziraniji način, nije donio rezultate.

Da li je to možda bio i cilj?

Ja to ne mogu reći i ne vidim logike zašto bi to bio nečiji cilj. Činjenica jeste da bivše izbjeglice iz Bosne i Hercegovine koje su mahom hrvatske nacionalnosti, i koje su primitkom hrvatskog državljanstva prestale biti izbjeglice, ali nisu prestale njihove muke i problemi, da su poticani i naseljavani upravo na ta područja, tako da ne vidim da bi to nekom bio cilj ta područja zapostaviti. Na kraju krajeva pitam se, kojoj vladi i kojoj državi bi bilo u interesu trećinu svog teritorija držati zapuštenom, zaraslom i napuštenom. To jednostavno kao građanin ove države ne mogu shvatiti.

Ali to se ipak dogodilo.

To se dogodilo iz razno-raznih okolnosti koje se nisu dešavale preko noći. Sada velika zadaća i odgovornost leži u Ministarstvu regionalnog razvoja da iz ovog drugog dijela svog naslova evropskih fondova ozbiljnije organizira povlačenja novaca kako bi se ti krajevi pokrenuli i omogućili za jedan normalan život dostojan 21.vijeka.

Međutim, s terena stižu loša i neohrabrujuća iskustva što se tiče povlačenja novaca iz EU fondova. Obiteljska gospodarstva, poljoprivredne zadruge, općine i gradovi ističu da nemaju početnog kapitala ni za projektne dokumentacije, stručnog kadra, te uz  neriješene imovinsko-pravne odnose i loše upravljanje imovinom nemaju mjesta u utrci za financijska sredstva iz Evropske unije.

Iskreno, mislim da je članstvo Hrvatske u EU i što ono pruža u smislu poticanja regionalizma, jedina šansa za ta područja. U jednoj kombinaciji sa smislenijom strategijom regionalne politike i regionalnog razvoja upravo ciljano za ta područja, ti krajevi imaju i te kakvu priliku i budućnost. U svakom slučaju brzih rješenja neće biti. No, da li nam nešto drugo preostaje nego biti optimisti?!

500 kuća bez struje

Da, ali kako s postojećom situacijom na povratničkim krajevima, s malom koncentracijom stanovništva, bez privrednih subjekata i bilo kakve privredne djelatnosti, napraviti opravdanost i održivost bilo kog projekta što su dva osnovna preduvjeta za dobivanje novaca iz EU fondova.

Iskreno, ne osjećam se kompetentno, ali kao profesionalni djelatnik UNHCR-a i humanitarac, ali i kao građanin Hrvatske mogu samo apelirati da smo zajedno jači i da smo dio jednog tijela. Strategija razvoja jeste nešto što je goruće pitanje i što hitno ovoj državi i područjima o kojima govorimo treba još jučer, prekjučer. Ne radim u razvojnoj agenciji, ali kao djelatnik u humanitarnoj organizaciji ne mogu ostati slijep na jednu veliku prazninu i procjep između humanitarne i razvojne komponente. Mi se danas u zemlji čije pristupanje EU je pitanje datuma, ne možemo baviti aktivnostima dijeljenja hrane, peći, brašna, kreveta, najlona, kao što smo se bavili 1998. i 2000. godine, već razvojem čija inicijativa mora doći od centra vlasti, odnosno nadležnog resora.

Koliko je država sazrela kada još 500 domaćinstava egzistira u mraku, a prije 17 godina imali su električnu struju?

Mi kao agencija UN imamo vrlo malo utjecaja na proces reelektrifikacije, tek na nivou određenih komunikacija s potpredsjednikom Vlade i veleposlaničkih krugova gdje se želimo dotaknuti svih pitanja humanitarnih djelovanja. Ne možemo dopustiti da su u mraku sela koja su prije rata imala struju, a u kojima se prvenstveno nalaze pripadnici manjinskog naroda, dok samo 150 metara dalje od njih nalazi se novo naselje za doseljenike iz Bosne i Hercegovine koje sjaji kao Betlehem. Takve razlike ne možemo tolerirati, jer to je nešto što bode oči svakom posjetitelju i što civilizacijski nije u redu. Moram istaći da je važno da su pitanja reelektrifikacije unijeta u program Vlade u suradnji s manjinskim zastupnicima. Stoga, za očekivati je da se na temelju onog što je dosada učinjeno, a učinjeno je puno, što ne smijemo zaboraviti, i ovaj ostatak ostataka napokon riješi, jer HEP je u državnom vlasništvu, a u pitanju su hrvatski državljani, hrvatska sela, na hrvatskom teritoriju.

Reći će kriza je, nema novaca…

Da, jasno mi je, ali bože moj, da li mi smijemo imati takve izgovore za nešto što se zove struja i voda. Shvaćam da su to zaseoci do kojih žice nikada nisu doprle, ali mi govorimo o selima koja su prije rata imale električnu energiju, prema tome, tu za krizne izgovore, po mom osobnom mišljenju, nema mjesta.

Provjera prebivališta

Zatvoreno je poglavlje 23, a posljednjih godina iskrsnuo je problem pojave sudskih postupaka od kojih je nekoliko završilo i s pravosnažnim presudama po kojima povratnici moraju Hrvatskoj državi vratiti uložena sredstva u obnovu kuća, ukoliko u njima ne žive svi članovi prijavljenog domaćinstva, ili su je prije isteka roka od deset godina prodali. Povratnici su u neugodnom položaju. Koliko je opravdano ovakvo postupanje vlasti i kako ljudima konkretno pomoći?

Ono što moramo znati, svatko tko je podnio zahtjev za obnovu ratom oštećene ili uništene porodične kuće potpisao je ugovor pod materijalnom i kaznenom odgovornošću da će se u novoobnovljene stambene jedinice vratiti i trajno prebivati, te da je neće prodati u roku od  10 godina. Izjava je to koja je pravno obvezujuća. Možemo govoriti o ustavnim kategorijama privatnog vlasništva i što znači pravo vlasništva u svom sadržajnom smislu, te da li se jedan ovakav potpis kosi s institucijom privatnog vlasništva. Imamo Zakon o obnovi koji predviđa da svatko tko želi slobodno raspolagati svojom nekretninom, u najvećem broju slučajeva radi se o prodaji, to može i učiniti, jedino ako mu nadležno ministarstvo to dozvoli. U jednom broju slučajeva, a UNHCR ima popis 17 takvih slučajeva, gdje imamo paradoks da vlasnik kuće koji se upravo obratio resornom ministarstvu, sektoru za obnovu i zatražio dozvolu da može raspolagati svojom kućom, to isto ministarstvo nalaže državnom odvjetništvu, odnosno policiji da provjeri da li ta osoba prebiva na toj adresi ili ne. Pitam se, u kakvoj mi to državi živimo: gdje vam policija mora provjeravati činjenicu da li netko fizički boravi u svojoj novoobnovljenoj kući i sve se to dešava povratnicima, pripadnicima srpske nacionalne manjine. To su dvostruki standardi koji nisu dopustivi. Na rješavanju ovih problema inzistirat ćemo kod potpredsjednika Vlade Branka Grčića, kao što smo do sada to već inzistirali kod pomoćnika ministra Stanka Janića i ravnatelja Marka Brajka, jer očito da ova inicijativa provjere prebivališta dolazi upravo iz Ministarstva čiji su oni dužnosnici. Meni su neprihvatljivi odgovori da je upravo susjed tužio susjeda pa se eto, baš u Zapadnoj Slavoniji, nigdje drugdje, susjedi baš tako ne podnose. Policija mora utvrđivati da li je bračni par treće životne dobi, koji se kada im je kuća bila obnovljena mogao skrbiti o sebi, sada više ne živi na svojoj adresi, jer su život i biološki sat učinili svoje i oni se više nisu kadri brinuti o sebi, pa su otišli sinu u Beograd. Da li takve ljude treba goniti, da li ih treba tužiti, kuću staviti na bubanj? Siguran sam da ne. Moramo uzeti u obzir promjenu životnih okolnosti s kojima se svi susrećemo, pa tako i korisnici obnove. Ne možemo mi te ljude zauvijek, odnosno za period od 10 godina vezati za tu adresu i ne dozvoliti im da se iz te kuće maknu, a pri tome nemaju posla, nemaju apsolutno nikakvih izvora prihoda, zbog čega su ljudi primorani otići trbuhom za kruhom.

Smatrate li da bi otkup stanova zaštićenim najmoprimcima trebao biti odobren po povoljnijim uslovima i s mogućnošću nasljeđivanja prava? Iako je marta prošle godine odobren otkup stanova, zašto još uvijek nije potpisan ni jedan ugovor i kada možemo očekivati prve otkupe?

Govorimo o stanovima u državnom vlasništvu koji se nalaze u urbanim sredinama Republike Hrvatske i koji su dodijeljeni temeljem zaključaka Vlade, dakle stambenog zbrinjavanja izvan PPDS-a bivšim nosiocima stanarskog prava. Ti ljudi su ušli u stanove, potpisali ugovore o najmu, onda je donijeta posebna odluka Vlade kojom je omogućena kupnja, odnosno otkup takvih stanova. Otprilike 1.200 obitelji je podnijelo zahtjev i izrazilo želju da postanu vlasnici tih stanova. To je u interesu i samih korisnika stanova koji su zaštićeni najmoprimci i plaćaju vrlo simboličnu najamninu. Stranim delegacijama kojima je pojam posjeda i vlasništva poprilično stran, objašnjavamo kako pokušavamo ispraviti jednu povijesnu nepravdu koja se desila bivšim nosiocima stanarskog prava devedesetih kada su neki drugi uspjeli po vrlo povoljnim uvjetima kupiti te stanove, a oni zbog osnovanog straha od proganjanja to nisu mogli napraviti. Od tih 1.200 podnesenih zahtjeva jedan je realiziran u roku od dvije godine. Svaki zahtjev za kupnju stana mora proći kroz državno odvjetništvo. Druga problematična situacija koja se vezala za otkup stana je cijena za koju mi mislimo da je prevelika, a i ona je rezultat kompromisa kojeg smo prije dvije godine uspjeli naći i ispregovarati s Vladom, ne samo mi u UNHCR-u nego i drugi akteri.

Imaš kuću, vrati stan

Tokom te dvije godine ništa se konkretno nije dogodilo, a izbjeglička udruženja poručuju da su ti ljudi koji su uspjeli ući u status zaštićenog najmoprimca prošli sito i rešeto i sve kriterije koje je država propisala od toga da ne smiju imati vlastitu imovinu, pa čak ni srušenu kuću.

Primarni cilj izbjegličkih udruženja u Srbiji trebao bi biti rješavanje egzistencije i položaja izbjeglica u Srbiji. Pogledajte program stambenog zbrinjavanja Srbije gdje je glavni preduvjet da nemate useljivu stambenu jedinicu bilo gdje, pa uključujući i RH. Nitko neće investirati dva puta u isto. Ne može netko imati stan u Zemunu, ako ima obnovljenu kuću u Zadru. Prema tome, taj argument ne stoji. Program stambenog zbrinjavanja je humanitarni program po svojoj prirodi. On se ne temelji na pravu, nego na potrebi, i u bivšoj državi je vrijedila parola, imaš kuću, vrati stan. To su bili društveni stanovi i ukidanjem koncepta društvenog vlasništva 1996. godine i samog instituta stanarskog prava, ti stanovi postaju državni stanovi, prema tome u ovom trenutku možemo govoriti samo o pravu na dom.

S obzirom na ekonomsku krizu i ustroj povratka koliko će još trajati izbjeglička kriza?

Izbjeglička situacija neće još dugo trajati, i ona više uopće nije kriza, ona je jedna produžena izbjeglička situacija u kojoj se nalaze mahom izbjeglice u Srbiji jer su tamo više od desetak godina bez iznalaženja rješenja. Činjenica jeste, da je civilizacijska sramota da dan-danas, pa čak i u Republici Hrvatskoj koja je pred vratima Evrope, imamo kolektivne centre, barake u kojima ljudi još uvijek žive, da li pod statusom izbjeglica ili povratnika. U posljednje desetljeće nije se uspjelo naći rješenje za te ljude koji su najnesretniji sloj izbjeglica, jer korisnici kolektivnih centara žive u neljudskim uvjetima. Ono što je ohrabrujuće da su rješenja za svaku osobu na vidiku, na horizontu, da su predviđena, i što je najvažnije financijska sredstva su osigurana. Što se tiče izbjeglica iz Hrvatske, bit ću vrlo otvoren i nedvosmislen. Poruka jeste da Ženevska konvencija iz 1951. godine predviđa i situacije kada prestaje izbjeglički status. To su klauzule o prestanku, a jedna od njih omogućuje UNHCR-u da proglasi promijenjenu situaciju stvorenih uvjeta za povratak u zemlju porijekla. Dakle, mi možemo proglasiti grupni prestanak izbjegličkog statusa za hrvatske državljane. Taj postupak bit će potpuno transparentan, i on je već počeo. Ulaskom u EU i pravnim provođenjem regionalnog standardnog programa na koji se Hrvatska politički i materijalno obvezala, bez obzira na mala sredstva dobivena na Donatorskoj konferenciji, lagano se stvaraju preduvjeti da se takvo što i desi od strane UNHCR-a. To će ne samo osnažiti aktivnosti vlasti pojedinih zemalja u regiji, pa tako i pojedine resore, nego i ljude koji se iz vrlo razumljivih razloga sve ove godine nalaze u jednom zrakopraznom prostoru iščekujući rješenje koje će doći s neba. Međutim, ukoliko se sami ne pobrinu i ne izbore za svoja prava, neće im nitko ponuditi gotovo rješenje. Po tom pitanju veliku ulogu odigrao je civilni sektor koji je toj populaciji pomogao u artikulaciji njihovih želja s onim što je realno i moguće. Naravno, da se ne zavaravamo, migracije Hrvatska-Srbija će trajati, ali ne pod etiketom povratništva i izbjeglištva, nego pod statusom nacionalnih manjina ovdje i bivših izbjeglica u Srbiji.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email