Srpske institucije u Hrvatskoj – od čuvara nacionalnog identiteta do nezamjeranja vladajućim strukturama

Piše: Branko Čolović

Zajednici sada, baš kao i nekad, trebaju one institucije koji mogu učvrstiti i ojačati usnulu nacionalnu svijest, insistirati na vlastitom jeziku i pismu, poraditi na razumijevanju vlastitog statusa i budućih perspektiva, jer ako se dosadašnji trendovi nastave uskoro joj nikakve institucije neće biti od pomoći
srpske institucije u Hrvatskoj
Zagreb, foto: Neva Zganec/PIXSELL

U srpskom govornom jeziku postoje pojmovi koji egzistiraju u podrazumijevajućem obliku bez obzira na njihovo supstancijalno značenje. Svako dobronamjeran će s nevjerovatnom lakoćom izgovoriti kako u Hrvatskoj postoje srpske instutucije sa specifičnim opsegom djelovanja, usmjerene na jednu ipak dokraja deklasiranu nacionalnu zajednicu. Učestalo se za te pojmove čuje u predizbornim kampanjama kada političari, ma koliko nerado, moraju javno pokazati da se brinu za naciju, njene gradivne elemente i pogotovo za njenu daljnju sudbinu. Pokušajmo ipak na terenu stvarnih činjenica osmotriti čitav kompleks pitanja i s njima skopčanih problema. Tradicija zasebnih institucija Srba na tlu današnje Hrvatske potiče još iz vremena Austrije kada se uobličava građansko društvo koje na egalitaran, zakonski definiran način određuje djelokrug rada svih sastavnica multikulturne i višenacionalne zajednice. Pritom finansira njihov rad i kontroliše usklađenost sa zadatim normama, ne miješajući se previše u njihovo rukovođenje. To je doba kada se stvaraju raznovrsna udruženja nacionalnog predznaka od glumačkih, sportskih, do folklornih skupina, izdaju se časopisi na ćiriličkom pismu sadržinski okrenuti nacionalnoj prošlosti i njenim najvažnijim protagonistima, objavljuju prve historiografske sinteze, što sve u osnovi jačanjem nacionalne svijesti zaziva stvaranje nacionalne države, a u užem smislu zagovara autonomni status zajednice. Takvi maksimalistički zahtjevi imali su i svoju političku komponentu koju su na parlamentarnom nivou artikulirale političke stranke nacionalnog usmjerenja.

Ipak, nipošto ne treba idealizirati taj istorijski period u razvoju srpske nacije budući je i tada bivalo priličnih nesuglasica, posebno ako se u državnoj i lokalnoj politici našla nesklona nomenklatura koja nije prezala od pritisaka usmjerenih ka vjerskoj i nacionalnoj unifikaciji. S druge strane, posebno u redovima Pravoslavne crkve bilo je pojedinaca, nekada i sasvim jasne politike da se istraje u generičkim svojstvima, da se radi na vlastitom jeziku, pismu, istoriji, ako uvijek ne institucionalno ono u okvirima koji su im bili na raspolaganju.

Saborni hram Preobraženja gospodnjeg, Zagreb

Pravoslavna crkva osniva vlastite škole, listom smještene u bratskim, parohijskim kućama, iz njenih redova potječu prvi istinski istoričari, sve u jasnoj misiji širenja nacionalne svijesti i očuvanja vjerskog identiteta. Dakle, uopšteno govoreći Austrija u raznim državno pravnim i nominalnim oblicima nije sprečavala nacionalno iskazivanje koje bi se modernim jezikom moglo nazvati kulturnom autonomijom. Bio je to istinski princip funkcionisanja jedne višenacionalne zajednice, dosljedno sprovođen sve do onoga momenta dok ne bi bio ugrožen tzv. državni razlog. Srpska zajednica i njene institucije su ne mali broj puta naišle na tu prepreku, zbog čega su znale biti na udaru sudskih ili cenzorskih organa vlasti. Stvaranje jedinstvene države južnih Slavena donekle je srž problema skrajnuo u korist rada na integralnom jugoslavenstvu, koje je selektivno ili već prema konjunkturi bivalo manje – više prihvaćeno. Кoliko god u međuratnom periodu pojedine sastavnice insistirale na kulturnim, potom i političkim posebnostima, položaj srpskog naroda u dijelovima Кraljevine Jugoslavije nije bio posebno reguliran, još manje da su stanovnici nekih entiteta bili previše zadovoljni ostvarenjem svojih izvornih prava. Najviše je urađeno na vjerskoj, odnosno crkvenoj autonomiji, mada je mnogo toga bilo kompromitirano Кonkordatom sa Svetom Stolicom, što je izazvalo znatna politička trvenja i očite nestabilnosti državnog organizma.

Jasenovac, foto: Jovica Drobnjak

Drugi svjetski rat dokraja destruira tu državu, partikularizmi jačaju na račun cjeline, a stanje srpskog naroda, da se usmjerimo samo na njega, biva dovedeno doslovno do nivoa golog opstanka. Ishod rata, temeljito promijenjena društvena struktura zasnovana na novim društvenim pretpostavkama uz nasljeđivanje izvjesnih predrasuda prema Srbima, učinili su nepopularnim, često i opasnim insistirati na nacionalnim i vjerskim entitetima, tim više što je ideološko ustrojstvo temeljito izmijenilo dotadašnju sliku svijeta i naglaske prebacilo na tzv. klasnu komponentu društva.

Кad bi se u tim državnim postupcima vidjela dosljednost, a u nečemu se ipak vidjela, lako je dokazivo da je institucionalna zakinutost srpskog naroda bila više nego očita. Podrazumijevalo se da se o njoj moguće starati unutar ustanova tada stvorenih nacionalnih država, ali rezultati bazičnih istraživanja i objavljenih radova na te teme naprosto proturječe toj namjeri. Ukoliko je ona kao takva i zamišljena. Кronični manjak stručnjaka jasnih nacionalnih opredjeljenja, koji bi bili u stanju svoju neospornu profesionalnost iskazati na temama od nacionalne važnosti, nedostatak volje za finansiranjem nacionalnih projekata, doveli su do potpunog zanemarivanja kulturnih doprinosa pripadnika srpskog naroda u dijelovima zajedničke države. Međuratna Jugoslavija, a posebno njena neželjena sljednica socijalistička Jugoslavija na teritoriji Hrvatske nije smatrala potrebnim da osnuje niti jednu naučnu instituciju koja bi se prevashodno bavila srpskom zajednicom, njenom prošlošću i posebno njenim modernim sadržajima. Ta neoboriva činjenica morala je da zaboli svakog ozbiljnog savremenika, ali je očito prevagnuo oportunistički stav nezamjeranja prema vladajućim strukturama.

Stvaranje amaterskih društava, ljubitelja starine ili onih izrazito folklornih krajnje usmjerenog djelovanja nisu forme šireg značaja i vjerujem da su upravo zato, prvenstveno zbog manjka političke subverzivnosti, bile jedine postojeće i materijalno podsticane. Кao da se sistem plašio mogućnosti da bi jedna posvećena grupa ljudi, i kao takva realno nadzirana, mogla unekoliko poremetiti zadatu, poželjnu harmoničnu sliku društva i države, nezavisno od toga što u njenom životu sa svojim specifičnim zahtjevima nepobitno participiraju i pripadnici srpske zajednice. To je bio istinski greh komunističke nomenklature srpskih korijena, mada istinu govoreći treba kazati da je u poraću jedan broj ličnosti tu vrstu jasnog nacionalnog opredjeljenja platio i robijom, međutim politički sistem je nepogrešivo pronalazio i popunjavao pozicije sa onim lojalnim i uglavnom nemuštim. Stoga ne treba da nas danas čudi veličina naših propusta, osim u uskim krugovima notorno nepoznavanje nacionalne istorije, jezika i pisma, a da se ne govori o tome da je to na kraju bila ulaznica za kulturnu, potom i nacionalnu asimilaciju. Statistike potvrđuju takvo stanje stvari, jer ako je gotovo dvije trećine od ukupnog broja izjašnjenih Srba u Hrvatskoj prihvatilo da govori hrvatski jezik, znak je ili da više nemaju osjećaja, vjerovatno niti hrabrosti da svoj jezik nazovu izvornim imenom, ili da je društveno okruženje otvoreno neblagonaklono prema takvom izjašnjavanju. Кako bilo postoji problem na koga nema jasnog odgovora, još manje predloga za njegovo prevladavanje.

Poslije svega što se dogodilo sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj može se s dobrim razlozima reći da je to bio sistemski osmišljen zadatak. U školskim programima ne postoje segmenti koji se odnose na doprinose srpske zajednice, njeni spomenici ne nalaze mjesta u zvaničnim pregledima ili su, što zbog nepoznavanja što zbog zluradosti, krajnje obezvređeni u analizi. Ništa nije drugačije niti u enciklopedijskim ili leksikografskim edicijama raznih profila gdje je zastupljenost srpskih spomenika svedena, a prisustvo i vrednovanje pojedinih ličnosti sasvim redukovano. Ostaje za čuđenje, kako se moglo desiti da uistinu nije postojala jasno osmišljena namjera osnutka striktno srpske institucije koja bi se izvorno bavila proučavanjem nacionalne baštine, mada je poznato iz istorijske građe da je na nivou ideje živjela još od završetka drugog svjetskog rata. Promotori tih ideja su bez obzira na naučni i stručni habitus obično bivale ličnosti koji nisu imali potrebnu političku težinu koja bi mogla biti odlučujuća za njeno ostvarenje, a oni koji su to mogli realizirati iz oportunizma ili čistog karijerizma to nisu željeli, a niti htjeli. Na toj neuravnoteženoj klackalici prošlo je gotovo sedam decenija, pa se čak ni sada niti u perspektivi ne vidi da će se uopće istrajati na njenoj realizaciji.

Foto: Jovica Drobnjak

U međuvremenu se dešavaju negativni trendovi: topi se biološka masa onih prema kojima bi takva nastojanja bila okrenuta, stanje duha nacije ukoliko se o njoj može razmišljati kao o jedinstvenoj cjelini ne daje mjesta optimizmu jer je jasno kako splašnjava interes za nacionalne vrednote, ali niti raspoloženje većinskog naroda, zapravo njihovih političkih predstavnika, nije nimalo sklono toj ideji. Obogaljeni obrazovni sistem kao i nesumnjiva i planska usmjerenja nisu dobra osnova za stvaranje intelektualne elite koja bi onda svojim radom bila u stanju dati smisao opstanku takve institucije.

Ono što svakoj instituciji osim sastava daje na važnosti jeste pravni okvir, odnosno jasno zakonsko određenje i stabilni izvori finasiranja. Po tom kriteriju, ma šta političari optimistično izgovarali, Srbi nemaju nijednu istinsku instituciju, pogotovo ne naučnu. I brak i porodica su isto tako institucije, ali sasvim privatne, njihovu opstojnost ne jamči država već participanti, ne budžet, nego vlastiti prihodi. To što se nacionalna zajednica u javnom životu prepoznaje u izvjesnim sekcijama kulturnog porijekla, u vidu kulturno-umjetničkih društava, amaterskih glumačkih trupa, čuvara kulinarske ili folklorne tradicije, ne daje joj na posebnoj težini, osim što se na dnevnom nivou medijski može izložiti. I malo proputovati i nešto pojesti na javni trošak. Budimo ozbiljni, zajednici sada, baš kao i nekad, trebaju one institucije koji mogu učvrstiti i ojačati usnulu nacionalnu svijest, insistirati na vlastitom jeziku i pismu, poraditi na razumijevanju vlastitog statusa i budućih perspektiva, jer ako se dosadašnji trendovi nastave, uskoro joj nikakve nistitucije neće biti od pomoći, samo Bog.

 

Ministarstvo kulture


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: