Sjenke nad Jasenkom

Piše: Marin Bakić

Okosnica razvoja ovog kraja bit će ulaganje u HOC Bjelolasica. Prije požara ovdje je znalo biti dvije tisuće turista dnevno. Slovaci imaju dobre planove. Upravo rješavaju papirologiju i legaliziraju objekte, ističe Nenad Vukadinović. I drugi stanovnici Jesenka znaju da bi s ulaganjem kraj opet mogao oživjeti
Bjelolasica

Vidjet ćemo što će biti s investicijama. Kraj bi trebao opet živnuti. Ljepše je kad ima turista. No nikad neće biti kao što je bilo. Najbolje je bilo na samom početku – bio je mir i tišina, a odjednom navala turista. To je bilo 1986. godine. Tada je u svakoj kući netko živio – kaže Ljiljana Mamula koja je većinu radnog vijeka provela u Hrvatskom olimpijskom centru (HOC) Bjelolasica.

– Centar na Bjelolasici je nastao u mojoj kući. Moj ujak Đuro Zrnić bio je glavni inicijator njegovog osnivanja. U tome su sudjelovali i Drago Salopek, prvi direktor, Veljko Stipetić iz Ogulina, Joja Modrić iz Zagreba… U Bjelolasici sam od 1987. Dodijala mi je – iskreno će Ljiljana koju zatičemo u Jasenku, gdje se nekad nalazio olimpijski centar Bjelolasica, sve dok 2011. nije izgorio u požaru.

Ljiljana Mamula, foto: Leonard Lesić

– Od papira nisam mogla ručati nakon škole, jer su stalno vijećali. Kad sam se preselila u Ogulin kod tetke, ona je tri dana i tri noći na velikoj pisaćoj mašini pisala elaborat za Sabor, po zahtjevu ujaka Đure i njegovih drugova. Bilo bi bolje da je Bjelolasica propala na početku, manje bi bilo muke – dodaje.

U centru je radila kao trgovkinja i sobarica.

– Imali smo dobre plaće. Dobili smo otpremnine i zadovoljni smo – bolje išta nego ništa. Od koga je, dobro je. Bilo je tu lijepo raditi. Bilo je posla, ponajviše ljeti, kad bi sportaši dolazili na pripreme. Bili su tu i seminari, škole u prirodi… Svakog dana u godini smo imali posla. Svi smo bili zadovoljni. Neki direktori su bili dobri, a neki nisu. Pokojni Salopek je bio prvi i najbolji direktor, dobar je bio i Matijašić – kaže Ljiljana. Dodaje da su se radnici međusobno družili i da su bili upućeni jedni na druge.

– Gosti su bili pristojni, mada se na sto uvijek nađe jedan problematičan. Prije je svaki paviljon bio od jedne tvrtke. S gostima smo se baš povezali jer smo se viđali iz godine u godinu. Jedan me gost pitao zašto stalno radim, a ja mu odgovaram da čekam da zaspu, pa da ih pokrijem dekom, a tek onda idem doma – prisjeća se Ljiljana.

Foto: Leonard Lesić

Kad je 25. januara 2011. godine krenula na posao, nije mogla pretpostaviti da dim koji je vidjela dolazi od požar koji guta sudbine zaposlenika, ali i sudbinu tog kraja.

– S obzirom na gustoću dima koji sam vidjela iz daljine, pomislila sam da im je jako hladno kad tako lože. Zatim sam pomislila da gori apartman 304 – poznajem svaku sobu – a potom da je netko u vešeraju bacio opušak. Šokirala sam se kad sam shvatila što se događa. Kažu da je dimnjak uzrokovao požar. Eto i danas tog dimnjaka – ništa se nije dogodilo toj cijevi. Slutim da se netko spasio. Tvrtka je dobro poslovala, ali se uvijek prikazivalo da ne posluje dobro. Koliko je sportaša, stručnjaka i djece prošlo kroz centar… Pa nisu svi bili na veresiju – nastavlja Ljiljana, s kojom razgovaramo ispred kuće s apartmanima koje održava.

Preko noći je sve zamrlo. HOC je od 2014. u stečaju. Unazad dvije godine najvažnija zemljišta su prodana ulagačima iz Slovačke, i to veći dio, i Zagreba.

– Vikendice u okolici propadaju. Kuća za iznajmljivanje koju sad čistim deset godina je bila prazna. Vidjet ćemo što će biti s ulaganjem. Kraj bi trebao opet živnuti – dodaje Ljiljana.

Osim održavanjem kuća za iznajmljivanje, bavi se i poljoprivredom.

– Imam doma blago – tri krave, ovce… Kad je bilo turizma, imali smo i fijaker koji smo vozili muž, kći i ja. Jedno vrijeme smo dva fijakera vozili. Deset kuna je bio krug. Imam i sad fijaker, samo je parkiran doma. Neću ga sigurno više voziti, čak ni ako Slovaci uspiju papire riješiti i oživjeti kraj. Imam pet kćeri i četvero unučadi. Svi su napustili Jasenak – dvije kuharice, slastičarka i dvije konobarice. Jedva čekaju da se vrate, mo’š mislit’ – rezignirano će Ljiljana.

Bjelolasica
Prije požara i zatvaranja u HOC-u Bjelolasica radilo je 250 radnika, foto: Leonard Lesić

– Prije zatvaranja u HOC-u je radilo 250 radnika. Prije požara na godišnjoj razini u Ogulinu je bilo 52.000 noćenja, a potom smo pali na 13.000. Tamo ništa nije u funkciji. Zbog koronakrize s radom je stao i hotel koji je služio kao recepcija za ostale iznajmljivače – govori Dalibor Domitrović, gradonačelnik Ogulina, svjestan koliko je o HOC-u ovisio cijeli kraj.

Stečajni upravitelj HOC-a Bjelolasica Tomislav Đuričin kaže da stečajni postupak još nije okončan, ali da je pred završetkom i da su radnici u cijelosti namireni.

Nenad Vukadinović je upravitelj Šumarije Jasenak. Većina stanovništva ovog kraja živi upravo od rada u šumskom gospodarstvu, bilo u šumariji, bilo u pilani u Drežnici. Vukadinović je predsjednik lokalnog vatrogasnog i lovačkog društva, a odnedavno i vijećnik iz redova SDSS-a u Skupštini Karlovačke županije, pa onda i najbolja osoba da nas uputi u život ovog idiličnog gorskokotarskog kraja između havarije otprije deset godina i najava ulaganja novih vlasnika olimpijskog centra. Kao vatrogasac se jako dobro sjeća požara, čak i temperature zraka. Kaže da je tada bilo 19 stupnjeva ispod ništice.

– U Jasenku živim od 1987. godine. Život je težak jer ovdje nema uvjeta kao u gradu, ali se lijepo živi na čistom zraku. Jasenak ima muving – goste, vikendaše… Sve to daje volju i snagu za život. U šumariji radi dvadesetak ljudi iz Jasenka, sveukupno 43. Upravljamo s osam hiljada hektara i proizvodimo 40.000 kubičnih metara neto drvne mase godišnje. Upravo preuređujemo radnički dom kako bismo ga iznajmljivali turistima – može primiti četrdesetak gostiju. Sad imamo tek nešto privatnih kreveta. Samo je jedan ugostiteljski objekt. Imamo dućan. Doktor dolazi dva puta tjedno, ali je 24 sata na raspolaganju. Liječnik čak izvadi krv, pa nosi u laboratorij, a i cijepi protiv koronavirusa. To je velika stvar. I veterinar je dostupan – priča Vukadinović i napominje da Jasenak nema vodoopskrbu i odvodnju, osim u Vrelu gdje se nalazio HOC. Većina društvenog života odvija se u vatrogasnom društvu.

– Narodni običaji su, nažalost, izumrli, a mladi su otišli trbuhom za kruhom. Imamo četiri đaka u osnovnoj školi, a za pohađanje petog, šestog, sedmog i osmog razreda odlazi se u 15 kilometara udaljenu Drežnicu. Crkva svetog Velikomučenika Lazara je u ruševinama. Izgrađena je 1883., a srušena za Drugog svjetskog rata – nastavlja Vukadinović.

Bjelolasica
Nenad Vukadinović , foto: Leonard Lesić

– Okosnica razvoja ovog kraja bit će ulaganje u HOC. Kad je trebao zaživjeti u punom zamahu, planuo je. Prije požara ovdje je znalo biti i dvije tisuće turista dnevno. Perspektiva je bila pred čitavim krajem. Slovaci imaju dobre planove. Upravo rješavaju papirologiju i legaliziraju objekte – kaže Vukadinović.

Ivan Ljubanović sa suprugom Slavicom doselio se u Jasenak 2004. godine i tu su uredili apartmane za iznajmljivanje koji su odmah preko puta skijaške staze i žičare.

– Žičara je zadnji put bila u funkciji 2010. godine. Par dana prije požara dobila je dozvolu za rad. Taman smo izgradili apartmane kad je izbio požar. Bio sam uvjeren da će HOC odmah biti prodan. Šest godina po otvaranju stečaja imovina je prodana za deset kuna po četvornom metru. Ta su zemljišta mogli kupiti Grad Ogulin i Karlovačka županija za milijun eura – smatra Ivan Ljubanović.

Unatoč svemu, svakog vikenda i dalje ima gostiju.

– Šeću, sanjkaju se, valjaju po snijegu… Imamo 20 kreveta. Zadovoljni smo zaradom. Odlučili smo se preseliti jer smo vidjeli potencijal, a i mirnije je nego u gradu. Prelijepo je živjeti na planini. Preselio sam se s pedesetak godina života. Takve odluke ovise o životnoj dobi. Djeci ne pada na pamet da se tu presele, ali, naravno, dođu u posjetu – dodaje.

– Komisija Međunarodne skijaške federacije utvrdila je da je na Bjelolasici jedna od tri najbolje veleslalomske staze na svijetu. Rađena je planski. Samo je njezina izgradnja stajala pet milijuna kuna. Prosjek skijaških dana u godini bio je 65. Na bilo kojem skijalištu na svijetu bili biste presretni da ste na osunčanoj strani – veli Ljubanović.

– Kakav Sent Moris! Kad proradimo, Sent Moris će biti ništa – dodaje Vukadinović.

Bjelolasica
Vukadinović i Ljubanović, foto: Leonard Lesić

– Jasenak je sto kilometara od Lučkog i isto toliko od Rijeke. Veslači tu dođu na pripreme pa bicikliraju do Novog Vinodolskog i natrag. Na pripreme dođe i proslavljena bacačica diska Dragana Tomašević koja je bila na pet olimpijada. Primož Kozmus, svjetski i olimpijski prvak u bacanju kladiva, dugo je tu dolazio s čitavom ekipom. Taj Slovenac kaže da u Kaliforniji nema ovakvih uvjeta za trening. Tu je i staza kroz šumu od Ravne Gore, Mrkoplja, Novog Vinodolskog… U tom radijusu skoro da nema ljudi – objašnjava Ivan.

Ljeti, kaže, nema komaraca, osim ako ne dođu s posjetiteljima u automobilu. Kraj je bogat i divljim životinjama, od medvjeda i risa do jelena i srna. Sir iz Jasenka je, dakako, odličan, u što smo se uvjerili u OPG-u Čavrag koji vode Milenko i Dušanka Čavrag. O tome svjedoče plakete i medalje na zidu njihove sirane. Imaju deset krava i sir rade od njihovog mlijeka.

– Ne kupujemo mlijeko. Sve što kupite kod nas, tu je nastalo – teletina, govedina, piletina, mliječni proizvodi, jaja… Kad smo odustali od prodaje mlijeka, otkupna cijena je iznosila 90 lipa po litri. Kilogram sira iznosi 70 kuna. Da bi se živjelo od toga što radimo, kilogram sira morao bi koštati barem stotinu kuna, a kome ga prodati po toj cijeni? Ne postoji osiguran plasman. Da je sustav dobar, bilo bi više proizvođača – kaže Milenko.

Milenko Čavrag, foto: Leonard Lesić

– Naš OPG se bavi samo proizvodnjom sireva. Prodajemo ih u Ogulinu i Rijeci i na kućnom pragu. Da radi Bjelolasica, prodaja bi bila mnogo bolja – dodaje Dušanka.

Prave desetak vrsti sireva.

– Svi su polutvrdi. Proizvodimo škripavac, dimsi, s paprikom, sezamom, kimom, jogurt, skutu, meki sir s vrhnjem i bez… No od toga se ne može živjeti. Stoga radim u šumi – rušim stabla, siječem, prevažam i vršim druge usluge – govori Milenko.

Otac je dvojice sinova, obojica su u Austriji, dok kći ima konobu.

– Moj otac je doseljenik iz Bosne, a majka iz Like. Kuća je kupljena 1960., kad sam imao godinu dana, a sad se vidi da smo bili vrijedni. Radiš i ostariš… Sin je rekao: Tata, na mene nemoj računati. Najvjerojatnije sam zadnja generacija koja se bavi stočarstvom – kaže nam Milenko dok obilazimo staju.

Kupili smo nagrađeni dimsi i zaputili se kući vijugavom snježnom cestom, ostavljajući za sobom radišne ljude i kraj zanemarenih potencijala.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: