fbpx

Godina 2020. bila je neosporno burna i posve drugačija od drugih u 21. stoljeću. Prvenstveno je obilježena svjetskom pandemijom uzrokovanom virusom COVID-19. Svjedoci smo nekog novog doba o kojem će se zasigurno pisati u udžbenicima za buduće naraštaje. Pandemije nisu samo medicinski fenomen, već utječu na pojedinca i društvo na svim razinama. S novim restrikcijama došli su svakodnevni izazovi s kojima se suočavamo. Počeli smo živjeti po konceptu socijalne distance, odnosno udaljenosti od drugih ljudi. Životne navike kakve smo imali do sada mijenjaju se i zona komfora je narušena. Otkazivanje i zatvaranje onog što je utkano u našu svakodnevicu mnogi od nas su doživjeli uz negativne emocije. Zabrinutost, anksioznost, strah i tuga su uobičajene emocije u izvanrednim situacijama. Osjećamo tjeskobu kao odgovor na neizvjesnost situacije, tugu povezanu s gubitkom onoga na što smo navikli – naše dnevne doze i sreće i nesreće, te ljutnju na onoga ili na ono što u svojim mislima usmjerimo krivnju za novonastalu situaciju. Mediji svakodnevno izvještavaju o novim brojkama, samim time šire paniku i to tako već mjesecima traje. Potrebno je dobro kritički prosuditi što je od toga istina, a što ne.

Srpska pravoslavna opšta gimnazija u Zagrebu, foto: Jovica Drobnjak

Istražili smo kako se to sve odrazilo na mlade ljude koji su u procesu razvijanja vlastitog identiteta. Oni su i dosad bili izloženi izazovnom putu. Život u velikom gradu, većinski odvojen od obitelji, većina ih dolazi iz malih sredina. Pripadnici su srpske manjine i kreatori svojih velikih snova. Poznati kao „SPOGovci“ – učenici Srpske pravoslavne opće gimnazije Katarina Kantakuzina Branković u Zagrebu.

Posljedice po društveni život

„Za 2020. godinu rekla bih da je bila veoma stresna i teška. Od samoga početka se u zraku osjećala nervoza. Najprije zbog prosvjeda izazvanih nezadovoljstvom prosvjetnih radnika. Iako prosvjed nije puno poremetio rad SPOG-a, zbog malog broja profesora koji su se priključili prosvjedu, i dalje smo bili u neizvjesnosti zbog ostalih škola u našoj okolini. Kako se situacija s prosvjedima smirivala, nove muke su se nazirale s pojavom korona virusa. Kao i većina mojih, osjećala sam se bespomoćno, no ipak, podsvijest je govorila da se ne smijemo predati osjećajima samo tako. Posljednji šok je uslijedio potresom koji je zatekao Zagreb. Brinuli smo o školi, u kojoj nije došlo do većih oštećenja, ali i Sabornoj crkvi koja je, nažalost, stradala u potresu”, sumira prethodnu godinu za naš portal ovogodišnja maturantica Mirna Janković.

Foto: Jovica Drobnjak

„Uslijed raznih mjera naš društveni život drastično se promijenio, bila su nam zabranjena veća okupljanja, a mjesta na kojima smo se družili bila su zatvorena te su zbog toga mnogi moji prijatelji imali problem s blažim vrstama depresije i razne zdravstvene smetnje”, kaže nam učenica drugog razreda Gimnazije Sanja Begović.

Interakcija s profesorima – nezamjenjiva

Pandemija COVID-19 drastično je utjecala na obrazovanje mladih širom svijeta. Mnogi su bili prisiljeni promijeniti dosadašnji način stjecanja znanja. A sati su se iz učionica prebacili na računala.

„Iako sam nastavu redovno pratila i izvršavala zadatke, smatram da se kvaliteta obrazovanja smanjila. Realno gledajući, nismo bili spremni za takav oblik školovanja. Realizacija nije prošla kako je planirano, a zbog nemogućnosti interakcije između učenika i profesora na koju smo navikli, ostale su nam mnoge rupe u znanju pa smo ove godine, umjesto da nastavimo dalje s gradivom, morali nadoknaditi prošlogodišnje, govori nam Sanja i dodaje da su ona i njeni školski prijatelji dolaskom virusa više mislili na zdravlje, njihovo i njihovih najbližih, i da su te brige doprinijele padu koncentracije kod praćenja nastave.

Pomoć prijatelja

I Mirna smatra da se kvaliteta obrazovanja smanjila, ali početke te degradacije vidi još u uvođenju reforme gradiva kada su im određene lekcije izbačene iz programa. To je, po njenim riječima, COVID-19 samo dodatno pogoršao.

„Način na koji trenutno učimo i obrađujemo gradivo mi zna biti jako zbunjujuć, no naši profesori obrade gradivo koje smatraju bitnim za naše daljnje učenje i opće znanje, iako je izbačeno iz plana rada. Online nastavu većina nije shvatila ozbiljno već su ili prestali kontinuirano učiti ili su se služili određenim trikovima da lakše polože testove, kao što je pomoć obitelji i prijatelja koji su nerijetko na sebe preuzimali školske obaveze umjesto učenika”, otkriva nam Mirna nešto što smo svi već i naslućivali.

„Sama nastava se sastojala od zadataka koje smo rješavali, pratili smo lekcije ’Škole za život’, samostalnog obrađivanja lekcija i vođenja bilješki. Isprva sam mislila da će možda biti lakše nego kad je uobičajena nastava u pitanju, ali kasnije je postalo zamornije i napornije. Najveći problem je bio što zadatke nismo dobivali u realnom vremenu kada smo imali određen sat, nego su stizali u toku cijelog dana. To je značilo da smo zadatke trebali i izvršavati u toku cijeloga dana. Ipak, takva nastava je imala i svoje prednosti. Primjerice, mogli smo skupiti dobre ocjene na nekim jednostavnim zadacima i time poboljšati sveukupan uspjeh“, kaže nam Mirna.

Još stroža disciplina u domovima

Kao i svi drugi životni aspekti, mladima se i društveni život promijenio. Zbog zatvaranja mnogih mjesta na kojima su se okupljali, poput kafića i kina, za druženja su im preostali parkovi i trgovi koji trenutno nisu najbolje rješenje zbog vremenskih neprilika i hladnoće te privatni stanovi kod prijatelja koji su iz Zagreba.

„Slobodne aktivnosti u potpunosti su mi se smanjile. S obzirom da stanujem u učeničkom domu, zabranjeni su nam svi sportovi, a ne isplati mi se upisivati sportove u nekom klubu izvan doma zato što je trenutna situacija neizvjesna te nije sigurno hoću li morati u samoizolaciju ili se vratiti kući zbog prelaženja na online nastavu. Trenutna zamjena za sportove mi je teretana u kojoj treniram nekoliko puta tjedno s nadom da ću sljedeće godine moći upisati neki sport i trenirati u grupi umjesto da smišljam individualne treninge“, kaže naša starija sugovornica.

Foto: Jovica Drobnjak

I inače stroga pravila u učeničkim domovima korona je sada dodatno postrožila.

„Onemogućen nam je odlazak u druge sobe, za vrijeme objeda smjeli smo sjediti samo s cimerima iz sobe, a aktivnosti poput radionica ili raznih sekcija su ukinute. Maske smo obavezni nositi svugdje osim u vlastitoj sobi. U potpunosti razumijem zabrinutost odgajatelja u domu, no ipak smatram da se u određenim situacijama, kada se pomislilo da je netko pozitivan, pretjerivalo. Primjerice, određena osoba ima povišenu tjelesnu temperature, što je navelo odgajatelje da tu osobu zajedno s njenim cimerima stave u izolaciju, neznajući da li je osoba uistinu pozitivna ili ne. Dogodio se i slučaj kada je pojedinac bio pozitivan te se kod nekoliko ljudi sumnjalo da su i oni zaraženi. U tom trenutku donesena je odluka da cijeli dom mora biti zatvoren i dezinficiran za određen period. Problem je izbio kada smo shvatili da smo za nekoliko sati ostali bez smještaja. Idući problem koji je izbio je nastava koja se u tom vremenu provodila u školi. Meni je kao maturantu izostanak iz škole i s priprema predstavljao velike poteškoće“, govori nam Mirna koja je u ovoj za srednjoškolce izuzetno teškoj situaciji bila primorana podijeliti smještaj u studentskom domu s prijateljicom.

Previše uništenih snova

Ipak, pored izrazito negativnih posljedice koje će korona ostaviti, ova SPOGova maturantica ne gubi optimizam i nadu.

„Glad, nezaposlenost i nezadovoljstvo su obilježile ovaj period i tek će obilježiti predstojeći. Ljude neće samo tako napustiti osjećaj straha, no vjerujem da će i to s vremenom nestati i vratiti se kako je i bilo. U ovakvim teškim vremenima nam ostaje samo nadanje u budućnost, nadanja koja možemo polagati u dosad pronađena cjepiva”, zaključuje Mirna.

Foto: Jovica Drobnjak

„Iskreno nemam neku sliku kakav će svijet biti kada se ova pandemija završi. Kao i s drugim virusima, i s COVID-19 ćemo naučiti živjeti te će se sve vratiti u normalu i za par godina ćemo se smijati trenutnim situacijama“, optimistična je Sanja, koja dodaje da samo želi da se pandemija što prije završi.

„Mislim da je već previše snova i života uništila. Voljela bih da se vratimo u škole, ipak je kontaktna nastava nezamjenjiva i niti jedan oblik online nastave ju ne može zamijeniti. I voljela bih da moja obitelj, ja i svi poznanici ostanemo živi i zdravi do kraja pandemije”, zaključuje Sanja.

Prazna učionica. Foto: Jovica Drobnjak

Škola nije samo učenje matematike ili zemljopisa, već i razvijanje svijesti kod učenika da budu aktivna društvena bića, razvijanje empatije i solidarnosti prema drugima. Ona pruža rutinu i sigurno mjesto u kom mladi ljudi mogu pričati i razmjenjivati znanje. Biti jedni s drugima licem u lice, zagrliti se kada je nekom teško. Znaju to i naše sugovornice, a i njihove kolege SPOGovci, koji već generacijama unazad ističu da im je njihova Gimnazija kao drugi dom. Kroz razne projekte i programe te društveno korisne akcije, učenici su prepoznatljivi u vlastitoj zajednici, ali i u širim društvenim krugovima. Na taj način, Gimnazija biva sve vidljivija u društvenom životu Zagreba. Nadamo se da će, smirivanjem situacije s virusom, nastaviti tim putem i u budućnosti.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email