Za odnose između Hrvatske i Srbije unazad trideset godina moglo bi se reći da su zategnuti kao strune nekog žičanog instrumenta. Ovo se većinom odnosi na političke odnose, dok su oni ekonomski, kulturni i sportski uglavnom bili dobri i na visokom nivou. Poprilično je primjera koji to dokazuju. Jedan od takvih je onaj Todora Jandrića koji će od takmičarske sezone 2020./2021. braniti gol rukometaša PPD-a Zagreb, inače višestrukog šampiona Hrvatske.

Jandrić je rukometni reprezentativac Srbije. Po majci je porijeklom iz Karlovca, gdje mu žive baka i djed. Rođen je 1998. godine u Novom Sadu i nedavno je proslavio 22. rođendan. Roditelji i njegova obitelj žive u Obrovcu kod Bačke Palanke, na lijevoj obali Dunava. Ima stariju sestru Milicu i mlađu Miru, oca Slavišu i majku Anđelku koja je rođena u Njemačkoj, dok su mu baka i djed tamo radili.

Todor je visok i kršan mladić: sa dva metra visine, 105 kilograma i rukama kao elise vjetrenjače upravo je rođeni rukometni golman. Maturirao je u srednjoj Poljoprivrednoj školi u Futogu, novosadskom predgrađu, gdje je stekao zvanje veterinarskog tehničara. Krenuo je i na studij, ali je rukomet prevagnuo.

U Zagreb dolazi iz šabačke Metaloplastike, legendarnog višestrukog šampiona SFRJ, SR Jugoslavije, SiCG, Srbije i Evrope, kluba poznatog po bivšem igraču i sadašnjem treneru Veselinu Vujoviću koji je donedavno trenirao upravo zagrebački PPD i slovensku reprezentaciju.

– Rukomet sam sasvim slučajno počeo trenirati. Bili smo djeca i igrali smo fudbal, a ja sam odmah, ni sam ne znam zašto, stao na gol. Trener Dragan Petrović odmah me je iz fudbala preselio u rukometni sport, a trener Aleksandar Savić rekao mi je da imam rukometnog potencijala i neka ostanem u rukometu. I tako, od prvog rukometnog treninga sam u tom sportu. Bilo je to prije jedanaest godina, upravo koliko sam i ja tada bio star. Kako sam tada stao na gol, tako sam i sada golman i ne žalim zbog toga – s osmijehom na licu priča simpatični Todor Jandrić.

Prvi klub za koji je zaigrao bio je nekadašnji vrlo poznati Sintelon iz Bačke Palanke. Potom prelazi u novosadsku Vojvodinu, gdje je ostao četiri godine. Nakon toga dolazi u Šabac i Metaloplastiku gdje je, kako kaže, proveo predivne dvije godine u treniranju, igranju i uživanju u svakodnevnom životu. Ove godine iz Šapca se preselio u Zagreb. U Karlovac, kod bake i djeda, i u obližnje selo Mlakovac kod Tušilovića, na rijeci Korani, dolazit će kada god bude mogao. I ovogodišnji odmor proveo je na Korani, skupljajući snagu za naporan rad i treninge koji ga očekuju u PPD-u Zagreb, koji kao trener vodi poznati hrvatski reprezentativac Igor Vori.

U rukometu je do sada prošao sve selekcije, od najmanjih i najmlađih “pjetlića” preko kadeta i juniora do sada seniorskog reprezentativca Srbije.

– Pozivan sam i za A selekciju Srbije i nalazim se na selektorovom spisku. No nije bilo sportske sreće. Nisam debitirao u službenoj utakmici zbog povrede skočnog nožnog zgloba, a sada zbog prestanka takmičenja uslijed pandemije koronavirusa. Na svojevrsnom prisilnom odmoru sam više od četiri mjeseca. Radio sam na fizičkoj spremi, ali je sve to malo u odnosu na to kako se radi kada smo u punom takmičarskom pogonu. Znam da nisam prvi ili drugi već treći-četvrti golman reprezentacije, pa se moram još dokazivati. Šteta je što je Srbiji birokratskom odlukom zbog pandemije onemogućeno učestvovanje na Svjetskom prvenstvu. Novi selektor Srbije je Španjolac Antoni Gerona i vjerujem da ću pod njegovim vodstvom službeno debitirati u reprezentaciji Srbije – priča Todor Jandrić.

Plan mi je da se što prije i bolje uklopim u novu sredinu i ekipu te da što više i što bolje igram. U daljnjoj budućnost želio bih da zaigram u njemačkoj ligi, u Kielu ili u francuskoj ligi. Samo neka je zdravlja – ističe Jandrić

U Šabac je prešao 2018., nakon evropskog juniorskog prvenstva u Sloveniji. Dobro je i marljivo trenirao, klub se plasirao u regionalnu SEHA ligu. Dobro je branio, pa i u nekoliko utakmica u toj ligi baš protiv Zagreba i tu su ga Zagrepčani zapazili, razgovarali s njim i načelno i neobavezno dogovorili suradnju, da bi ugovor s PPD-om potpisao ovog maja. Živjet će i raditi u Zagrebu, ali Karlovac mu znači mnogo jer je na Kordunu provodio mnoga nezaboravna dječačka ljeta.

– Smisao mog života sada je rukomet i tome sam potpuno posvećen. Otkako je pandemija, rukomet mi mnogo nedostaje i jedva čekam da krenemo s treninzima i utakmicama – dodaje naš sugovornik.

Jandrić ima dvojno, srpsko i hrvatsko državljanstvo, a na pitanje kako bi odlučio kada bi dobio poziv selektora i Srbije i Hrvatske, odnosno za koju bi reprezentaciju igrao, nije nam odgovorio jer o toj mogućnosti nije razmišljao. No rekao nam je da polaže velike nade u reprezentaciju Srbije u kojoj se s novim selektorom stvara jedna nova ekipa u kojoj, vjeruje, može naći svoje mjesto. Najvažnije mu je da ga zaobiđu ozljede, koje su u rukometu kao kontaktnom sportu česte. Upravo ga je distorzija skočnog zgloba onemogućila da debitira za A selekciju Srbije. U novoj sredini u Zagrebu osjeća se odlično. Suigrači su ga lijepo i srdačno prihvatili, a većinu poznaje otprije.

– Plan mi je da se što prije i bolje uklopim u novu sredinu i ekipu te da što više i što bolje igram. U daljnjoj budućnost želio bih da zaigram u njemačkoj ligi, u Kielu ili u francuskoj ligi. Nastup na Olimpijadi je također velika želja svakog sportaša. Golmani mogu nastupati i do 40 godina i takvih je primjera dosta. Samo neka je zdravlja. Na meni je da se dokazujem i odličnim obranama namećem treneru – zaključuje Todor Jandrić.

Mladom golmanu želimo sreću i kasnije odlazak u neki svjetski poznati klub. Na kraju je imao potrebu da se zahvali treneru Nebojši Stojinoviću, svom rukometnom ocu, koji mu je u Šapcu tolerirao i pogreške na utakmicama jer su one, kako kaže, sastavni dio svake igre.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email