Početkom decembra prošle godine zakotrljala se priča koja posljednjih dana okupira hrvatski medijski prostor i otvara brojna pitanja, kako pravne, tako i moralne prirode. Vijest o uhićenju osam hrvatskih državljana u pograničnom području Zambije krenula je sa stranica malih i slabo čitanih portala da bi se, nakon nekoliko dana ili čitavog tjedna vrzmanja po društvenim mrežama, razlila i po hrvatskom medijskom mejnstrim prostoru. Uhićenja hrvatskih parova koja su u Zambiju otišla po navodno posvojenu djecu podrijetlom iz DR Konga tada je potvrdilo i Ministarstvo vanjskih poslova RH, čime se počelo odmotavati klupko koje će svoj pravosudni epilog dobiti u sudnici zambijskog grada Ndole. Naime, upravo tamo je skupinu hrvatskih državljana koji su za ruku vodili četvero djece iz DR Konga presrela zambijska imigracijska služba, te ih uhitila uz izuzetno teške optužbe za trgovinu djecom. Danima nakon uhićenja od nadležnog ministarstva i službi koje su izdale domovnice i putovnice posvojenoj djeci javnost nije mogla čuti tri suvisle rečenice. Odgovora na pitanja o legalnosti posvojenja u DR Kongu nije bilo, kao ni o ulozi hrvatskih sudova u nečemu što bi se na kraju moglo ispostaviti kao potpuno nezakonito.
O čemu se radi. Iako je DR Kongo još 2016. godine izmjenama i dopunama svog obiteljskog zakona izrijekom obustavio međunarodna posvojenja, djeca su godinama nakon te zabrane nastavila pristizati iz te ratom razorene i podijeljene zemlje. Podatak da je u Hrvatskoj usvojeno 131 dijete iz DR Konga, a mnogi od njih nakon 2016. godine, otvara legitimno pitanje na koji način su ta djeca usvojena ako to u zemlji iz koje ta djeca dolaze nije bilo moguće. Da li je moguće da su sva ta silna posvojenja, uz pomoć raznih sumnjivih agencija i uz blagoslov hrvatskih sudova, bila nezakonita? Itekako je moguće. Ako se takve sumnje pokažu istinitima, mogao bi to biti jedan od najvećih skandala hrvatskog pravosuđa koje je svoju neslavnu reputaciju godinama stjecalo na domaćem, a ne međunarodnom terenu.
Prilično jednostavna Gugl pretraga kongoanskog zakonodavstva vrlo brzo daje sve potrebne odgovore na pitanja koja tjednima postavlja domaća javnost. Tako kongoanska vlada 2016. godine navodi da je prisiljena blokirati sva međunarodna posvojenja kongoanske djece zbog toga što nije jasno da li su sva djeca koja su dana na posvajanja zapravo siročad, kao i zbog bojazni za dobrobit te djece, budući da su postojali dokazi da se ona daju na daljnja posvajanja i da se grubo iskorištava institut posvojenja. DR Kongo je takva posvojenja otežavao i prije 2016. godine posredstvom svoje imigracijske službe, a onda je putem parlamenta takvu zabranu uvrstio i u obiteljski zakon. Da su posvojenja iz DR Konga bila nemoguća potvrđuju i objave američkog i francuskog veleposlanstva koji su svoje državljane javno upozoravali da daljnja posvojenja iz te afričke države nisu moguća. Francuska je napravila korak dalje pa je i sama zabranila posvajanja iz sporne države uz naznaku da od 1. januara 2017. više neće izdavati vize za posvojenu djecu.
Kako su se, nakon svih tih informacija koje su na internet pretraživačima dostupne u nekoliko sekundi, ovi hrvatski državljani odlučili na takvu avanturu, potpuno je nejasno. Još manje je jasno kako su hrvatski sudovi, godinama, bez ikakve provjere potvrđivali sudske presude o posvojenju djece iz DR Konga, iz kojeg su međunarodna posvojenja suspendirana. Zbog svega ovoga hrvatske institucije, štoviše sudovi, vrlo lako mogu biti optužene za sudjelovanje u trgovini djecom.
Osim pravnog aspekta koji je u ovom trenutku poprilično jasan, s obzirom na važeće zakonodavstvo koje onemogućava legalno posvojenje, zanimljiv je i odnos hrvatske javnosti spram ovog slučaja. S obzirom na to da su neki od aktera u ovom predmetu politički aktivni, javnost se vrlo brzo podijelila po ideološkom principu. Neki pokušavaju obraniti postupke uhićenih, čak i u slučaju ako se radi o nezakonitim djelima, pozivajući se na humani aspekt postupka posvojenja, argumentirajući ga mišljenjem da će djeci biti bolje u Hrvatskoj nego u afričkim sirotištima u kojima lako postaju žrtvama otmica, nasilja i rata. Pritom u potpunosti zanemaruju činjenicu da su takva posvajanja vrlo vjerojatno nezakonita i kao takva ne mogu biti priznata kao valjana. Teška kršenja zakona radi postizanja humanog cilja u ovom slučaju mogla bi loše završiti za uhićenike, tim više što Zambija trgovinu djecom kažnjava drastičnim kaznama većim od 30 godina zatvora.
Sudbina osam hrvatskih državljana sada je u potpunosti u rukama zambijskog pravosuđa, koje osim njima, sudi i hrvatskom pravosuđu. Ustanovi li se, na kraju procesa, da su hrvatski sudovi svojim nemarom, neznanjem i nesposobnošću sudjelovali u nezakonitom posvajanju djece, bit će to udarac za, doduše, ionako nikakav renome hrvatskog pravosudnog sustava. No, loša sudbina koja potencijalno prijeti uhićenima puno je neizvjesnija. Uz pretpostavku da su u svemu imali isključivo dobru namjeru, ostaje nada da ih pravosuđe te afričke države neće iskoristiti kao primjer drugima iz bogatog zapadnog svijeta, da osim pravila u svojim državama moraju poštivati i pravila siromašne Afrike.
