U epizodi talk-showa „Face to Face“ urednika i voditelja Senada Hadžifejzovića, na sarajevskom Face TV-u, emitiranoj 17. svibnja, upriličeno je sučeljavanje bošnjačkog novinara Midhata Ajanovića te hrvatskoga političara i HOS-ovog generala Ante Prkačina. Iako se tema duela formalno ticala Drugoga svjetskog rata i antifašističkog pokreta u Jugoslaviji, obojica su sugovornika u svojim izlaganjima proširivali temu, govoreći nerijetko i o ranijoj prošlosti tj. prvoj, kao i kasnijoj prošlosti tj. drugoj Jugoslaviji, odnosno karakterima i ideologijama njihovih režima.

Tom prilikom Ante Prkačin kao potkrepu tvrdnji da se razumijevanje odnosa ustaškog i partizanskog pokreta može shvatiti tek uz poznavanja stanja u prijeratnoj Jugoslaviji, izjavio je sljedeće:

„U toj Jugoslaviji, prvoj Jugoslaviji, bilo je 165 generala – jedan ili dva Hrvata, nijedan musliman, a sve ostalo Srbi, i srpska majorizacija na svakom mjestu u svakom trenutku.“ (dostupno ovdje, od 9:31 do 9:43, kao i ovdje, arhivirano ovdje)

Pozivanje na stanje u vojsci kao način dokazivanja srpske nadmoći ili srbizacijskih nastojanja vlasti u Jugoslaviji, kako onoj prvoj tako i onoj drugoj, nalik na obrazac kojim se u ovom slučaju poslužio Prkačin, predstavlja relativno čestu formu, s razlikom u tome što Prkačinovo brzo iznošenje brojčanih podataka daje dojam veće sigurnosti govornika, ali i pouzdanosti podataka. Međutim, konzultiranjem dosad najopsežnijeg znanstvenog rada koji je jedan povjesničar kreirao na temu visokih kadrova vojske prve jugoslavenske države, knjige Generali i admirali Kraljevine Jugoslavije 1918-1941 umirovljenog sveučilišnog profesora Mile S. Bjelajca,[1] dolazi se do zaključka kako su Prkačinovi podaci gotovo u potpunosti neutemeljeni.

Najprije, pogrešan pristup vidljiv je već u tome što je Prkačin propustio navesti na koju točno godinu ili period se odnosi ukupna brojka generala koju je iznio. Uzmemo li u obzir ono što iz takve konstrukcije proizlazi, a to je da Prkačin govori o ukupnoj povijesti postojanja prve Jugoslavije, a što je ujedno i vrijeme koje objedinjuje gorenavedena knjiga, podatak o 165 generala ne može biti točan, budući da Bjelajac u svom djelu donosi popis preglednih biografija ukupno čak 502 generala i admirala, s referiranjem na relevantnu arhivsku građu[2] koja potkrepljuje njihov status. Njihov konačni popis, prema tome, mogao bi eventualno biti jedino viši od brojke koju navodi Bjelajac.

Tvrdnja o tome kako su svi generali, osim jednog ili dvojice Hrvata, bili Srbi, u tom svjetlu već počinje zvučati teže prihvatljivom, a po dostupnim podacima pokazuje se kao netočna. Naime, po podacima iz stručne[3] i arhivske građe, generalski odnosno admiralski status tijekom prve Jugoslavije nosilo je ukupno 40 Hrvata: Svetozar Andrić, Artur Catineli, Emil Domainko, Dragutin Hanel, Ante Hočevar, Đuro Isser, Paulus Jurišić Sturm, Vuko Lepetić, Franjo Kerčelić, Ignjat Kirhner, Karlo Klaić, Vilim Klobučar, Dragan Korais, Dragutin Kuzmić, Mijo Lukić, Julije Luterotti, Julio Malešević, Sebastijan Mantel, Vlatko Marijašević, August Marić, Miroslav Martinčić, Lavoslav Milić, Konstantin Mušicki, Maksimilijan Njegovan, Fridrih Opačić, Matija Parac, Armin Pavić, Ante Plivelić, Ljubomir Pokorni, Marijan Polić, Dragutin Prica, Ivan Prpić, Rikard Salher, Nikola Stanković, Vjekoslav Šušterić, Tomo Tijanić, Emil Uzelac, Viktor Vikerhauser, Vid Vončina i Janko Vuković Podkapelski.

Iako prema dostupnim podacima muslimana među generalima (i admiralima) uistinu nije bilo, valja napomenuti i kako su ipak postojali pripadnici niza drugih etničkih skupina, osim srpske i hrvatske, kojima je dodijeljen ovaj čin. Konkretno, radi se o četrnaest Slovenaca (Bogumir Armič, Ferdinand Janež, Adolf Kilar, Rudolf Kobal, Metod Koh, Otmar Langerholc, Anton Lokar, Mihael Lukanc, Rudolf Maistner, Fran Pogačar, Mirko Rajh, Metod Rakuša, Lav Rupnik, Vladimir Vauhnik), dvojici Talijana (Linus Dekaneva i Quintiliano Nobile de Tartaglia), jednom Čehu (Vaclav Jelinek), jednom Bugarinu (Mihailo Bodi) i jednom Francuzu (Louis Felix Marie Francois Franchet D’Espery). Činjenica o nepostojanju muslimana među generalima ne mora pak sama po sebi govoriti o njihovom lošem tretmanu unutar vojske, uzmemo li u obzir, primjerice, da su od samoga početka stvaranja ove vojske za muslimane pripravljani odvojeni kotlovi kako bi se ispoštovale njihove religijske prakse o ispravnoj prehrani, kao i da su unutar vojske, jednako kao i Božić ili Vaskrs, praznovani i Kurban Bajram te Ramazanski Bajram.[4]

Ukupni postotak ne-srpskih generalskih i admiralskih kadrova vojske prve jugoslavenske države tako je iznosio ukupno 59 ljudi odnosno 11,75%, što jest izrazit manjinski postotak, ali i daleko viši od onoga koji je iznio Prkačin. Ovolika brojnost u korist Srba ne govori, međutim, o „srpskoj majorizaciji na svakom mjestu u svakom trenutku“, već isključivo o centraliziranosti države. Naime, od preostalih 443 generala i admirala koji su bili srpske nacionalnosti, njih tek deset je otpadalo na Srbe Prečane (iz današnje Hrvatske, BiH i Vojvodine) te jedanaest na Crnogorce koji su tada također pribrajani Srbima. Dakle, ustvari je 84,06% visokih kadrova vojske prve Jugoslavije rodom bilo iz tzv. uže Srbije, iz čega je jasno da je favorizacija mogla postojati na temelju geografske, a ne etničke bliskosti tadašnjem službenom Beogradu, te su je stoga mogli osjetiti i brojni Srbi koji nisu pripadali ovom krugu. Isto tako, potrebno je imati na umu da je stanje u nižim redovima vojske bilo znatno drugačije, a što je vidljivo već iz činjenice da su ukupni kadrovi vojske novostvorene države, koji nisu bili formirani po etničkom ključu nego po stanju zatečenom nakon Prvoga svjetskog rata, sačinjeni od ukupno 3500 oficira Kraljevine Srbije, 2590 oficira austro-ugarske vojske, 496 njih iz Crne Gore, dvanaestorice iz ruske carske vojske te trojice iz albanske Esad-pašine jedinice.[5] Pored toga, nerazvijenost pojedinih krajeva, uparena s niskom obrazovanošću velikog dijela stanovništva tih krajeva, također je generirala njihovu podzastupljenost u redovima vojske, pa su tako Makedonija, Kosovo i unutrašnjost Crne Gore, tada smatrani neosporno srpskim krajevima, davali jednako nizak broj zapovjednog kadra kao i, primjerice, većinski muslimanska unutrašnjost Bosne i Hercegovine.[6]

Postojanje neravnopravnog tretmana u vojsci prve jugoslavenske države stoga je ispravno razumijevati kao rezultat dubljih političkih i hijerarhijskih podjela unutar same države, koji je neispravno svoditi tek na etničke podjele. Analiza strukture, zapovjedne hijerarhije i pristupa pravima unutar vojske u svakom slučaju može biti ogledalo političkih tenzija koje su obilježile međuratno razdoblje, no za sagledavanje ovih nejednakosti potrebno se fokusirati na znatno širu sliku od samog narodnosnog sastava, uzimajući u obzir vojnu i političku prošlost, ali i ekonomsku stvarnost pojedinih regija, a ne naroda („plemena“) prve Jugoslavije.

Na osnovu svega navedenog, tvrdnja Ante Prkačina da su gotovo svi generali prve Jugoslavije bili Srbi, uz svega jednog ili dva Hrvata, pokazuje se kao neutemeljena i netočna prema relevantnim povijesnim izvorima.

[1] Izdanje beogradskog INIS-a iz 2004.; svi biografski podaci dostupni i u nadopunjenom digitaliziranom obliku na https://www.academia.edu/35982338/Spisak_admirala_i_generala_VKJ_od_A_do_%C5%BD (pristup 23.5.2025)

[2] Oznaka fonda: 14, Naziv fonda: MINISTARSTVO UNUTRAŠNJIH POSLOVA KRALJEVINE JUGOSLAVIJE, granične godine fonda: 1918-1941.

[3] Čulinović, Ferdo. „Jugoslavija između dva rata“ (Zagreb: Historijski institut JAZU, 1961)

[4] Hasić, Nedim. „Bajram u Kraljevini Jugoslaviji“. Stav.ba. https://stav.ba/vijest/bajram-u-kraljevini-jugoslaviji/16602 (pristup 23.5.2025)

[5] Kulundžić, Zvonimir. Politika i korupcija u kraljevini Jugoslaviji (Zagreb: Stvarnost, 1968), 97.-101.

[6] Ibid. 96.

Financira Europska unija – NextGenerationEU.

Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

This post is also available in: English