U posljednjih 10 godina iz Hrvatske se iselilo ili na druge načine nestalo nevjerojatnih 400.000 ljudi. Prevedeno u slike, u 10 godina nestalo je toliko stanovništva koliko sveukupno danas živi u Splitu, Rijeci i Osijeku, u tri od četiri najveća hrvatska grada. Na popisu stanovništva 1953. godine, samo osam godina nakon stravičnih stradanja u Drugom svjetskom ratu, u Hrvatskoj je živjelo 3,9 milijuna ljudi, a na čitavoj planeti 2,6 milijardi ljudi. Za usporedbu, danas u Hrvatskoj živi 3,8 milijuna ljudi, a na planeti 8,1 milijardi ljudi. Opet za usporedbu, Hrvatska je na popisu 1991. godine, u osvit još jednog rata, imala najveći broj stanovnika ikada, čak 4,8 milijuna. Suha statistika pokazuje da je u posljednjih 30 godina Hrvatska izgubila milijun stanovnika.
Brutalna razlika u kretanju broja stanovnika između Hrvatske i svijeta, pogotovo nakon 1991. godine, pokazuje da se u Hrvatskoj, ali i širem prostoru radi nešto izuzetno pogrešno. Sasvim slučajno, ovih dana obilježava se 28. godišnjica Oluje, vojne akcije nakon koje je iz Hrvatske nestalo 150 ili 200 hiljada ljudi srpske nacionalnosti. Pokazat će se kasnije, bit će to samo početak masovnog egzodusa i demografskog propadanja Hrvatske koji će u sljedećih 28 godina doseći brojku od golemih milijun ljudi svih vjera i narodnosti.
Ovaj kratki statistički uvod savršeno ocrtava ne samo prošlost nego i budućnost Hrvatske i svih koji u njoj žive. Nestaju svi, i većinski narod i manjine. Tako je iz Hrvatske u posljednjih 10 godina nestalo 326.000 Hrvata, ali i 62.000 Srba, 7.000 Bošnjaka, 1.000 Roma, broj Mađara je opao za 26 posto, itd. Gubitak od 62.000 pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj ili u postotku 33 posto u samo deset godina zastrašujući je podatak i najgori rezultat za bilo koju narodnosnu skupinu koja živi u Hrvatskoj. Kako stati na kraj nestanku i da li je to uopće moguće? Moglo bi se postaviti pitanje i zanima li to koga uopće. Temeljem rezultata popisa iz razdoblja između 2001. i 2011., a onda i 2011. i 2021. to nije moguće zaključiti. Demografski rezultati su poražavajući, ekonomska situacija u najmanju ruku stagnira, iseljavanje je realnost i bit će realnost u sljedećim desetljećima, potresi, poplave i birokratska sporost su faktori koji ubrzavaju odluke o iseljavanju.
Unatoč svemu, svim alarmima koji bi se trebali upaliti u glavama odgovornih, u Hrvatskoj se ne događa ništa. Ništa drugačije od onoga što smo gledali posljednjih 28 godina, slave se obljetnice, komemoriraju žrtve, živi se od izbora do izbora, od mandata do mandata. Gledaju se suhi politički interesi, broje se euri iz europskih fondova, državnog proračuna, lokalnih proračuna, donacija, broje se osvojeni mandati, važe se utjecaj i moć. Istovremeno, s tim silnim utjecajem i moći ne čini se ništa značajno, iznimno, veliko, nešto što mijenja smjer povijesti na način drugačiji od zadanog, nešto čime se mijenjaju silnice koje želimo promijeniti. U međuvremenu, ljudi nestaju. Slikovito, jer slike ljudima najbolje ostaju u glavi, svakoga dana u posljednjih 10 godina bilo je 16 Srba manje u Hrvatskoj nego dan prije. Od danas kada pročitate ovaj tekst, pa do sutra kada se probudite, bit će još toliko manje i tako svakoga sljedećeg dana.
Može li se danas učiniti išta za ljude koji se danas iseljavanju ili nestaju temeljem golih demografskih zakonitosti? Za njih je kasno, ali može se napraviti za one koji dolaze za pet ili 10 godina i koji će nestati na identične načine kao i oni koji su već nestali iz Hrvatske i nestaju svakoga dana, ako se ne naprave temelji za njihov opstanak, a onda i ostanak. A ti temelji se ne rade, koliko god odgovorni pričali da vrijedno rade i duboko i mudro promišljaju svoje politike, važno vrte palcima i balansiraju među skilama i haribdama uzburkane domaće politike. Rezultati se vide ili ne vide, pogotovo nakon 30 godina, pogotovo nakon što u 10 godina primjerice izgubite 33 posto zajednice o kojoj navodno skrbite.
Mladima, onima koji jedini jednom, u budućnosti, mogu promijeniti trendove, ne ostavlja se apsolutno nikakva nada da imaju ikakve šanse u sudaru s neminovnošću, ne inspirira ih se, ne ohrabruje niti daju vizije o tome za što su sve sposobni. U zapećku, na dnu svakog javnog proračuna, svake političke strategije i promišljanja, čekaju vrijeme da i sami postanu spremni za nestanak, za iseljavanje, za popunjavanje upražnjenih radnih mjesta u nekoj od država EU ili svijeta. U konačnici, hoće li netko plakati za njima? Neće, jer ne zaboravite da je najglasnija agenda današnjice ionako da nas ima previše na svijetu, pa su redukcije kakve su na snazi u Hrvatskoj u političkim krugovima ionako i više nego dobrodošle.
