Decenijama su brojni vrhunski rukometni treneri na ovim našim prostorima stvarali velike priče i osvajali olimpijske, svjetske i europske medalje stvorivši nešto što cijeli svijet i danas, 30 godina nakon raspada zajedničke države, poznaje kao „jugoslavensku rukometnu školu“. U hrvatskom rukometu, kao dijelu te veće priče djelovali su Lino Červar, Velimir Kljaić, Zdravko Zovko, a osim njih, koji su bili najuspješniji, medalje su osvajali i Slavko Goluža i Željko Babić. Naravno, svi su oni bili tvorci velikih uspjeha, ukupno su dosad osvojili 13 medalja na najvećim takmičenjima, no svi su oni bili tvorci uspjeha s rukometašima. Da ovo nije samo muški sport, prvi je pokazao Nenad Šoštarić, izbornik hrvatske ženske rukometne reprezentacije s kojom je tokom decembra u Danskoj osvojio brončanu medalju na Europskom prvenstvu. Prvu, historijsku nakon onih vremena kad su jugoslavenske rukometašice bile jednako uspješne kao i njihove kolege. Prošlo je nekoliko dana od slavljeničkog povratka iz Danske, emocije su se slegle, prošlo je slavlje, a po riječima izbornika Šoštarića, tek sad lagano postaju svjesni kakav su veliki uspjeh napravili, i to s amaterskom reprezentacijom protiv najjačih i najbogatijih na svijetu.

„Kad pogledamo unatrag i vidimo da su iza nas olimpijske prvakinje Ruskinje, svjetske prvakinje Holanđanke i brojne druge jake ekipe, možemo biti presretni. I presretni smo jer smo uvjereni da je ovo samo početak, da ćemo biti dobri na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj sljedeće godine, da ćemo se jednog dana plasirati na olimpijske igre, što je san svih nas iz ekipe koja je bila u Danskoj, to je san svakog sportaša“, kaže Šoštarić u razgovoru za P-portal.

Ipak, izbornik najuspješnije ženske rukometne reprezentacije u novijoj povijesti, „tvorac čuda“, kako ga mediji nazivaju, ne spava na lovorikama, nije to njegov stil. Istoga dana po povratku iz Danske počeo je raditi na planovima i strategijama za buduća takmičenja.

„Neki sam dan gledao završnicu Lige prvaka, muški Final Four u Njemačkoj i vidio sam neke detalje u igri koje ja mogu staviti na papir, pokušati interpretirati na svoj način i primijeniti u našoj igri. Bio sam sretan kad sam vidio da prvak Europe Kiel s našim Domagojem Duvnjakom ima jednu novu akciju, jedan „prolaz“, koji mi u reprezentaciji prakticiramo već godinu dana. Svaki dan se nešto može naučiti, čak i od najgoreg kluba i najgoreg trenera, tako bi trebao razmišljati svatko. Budemo li stajali na mjestu, ništa više nećemo napraviti“, poručuje uspješni trener.

Reprezentacija je ovom medaljom u Danskoj osigurala plasman na Svjetskom prvenstvu, a pripreme kreću – odmah.

„Već danas počinjemo raditi na tome da u Španjolskoj pokažemo da ovo nije bilo slučajno, da to nije bio kratkotrajni bljesak. Dio cura koje igraju u inozemstvu već je otišao u svoje klubove, Ana Debelić, Tea Pijević, Ćamila Mičijević već su u pogonu. I mene kao trenera Lokomotive uskoro, sredinom januara, čekaju obaveze na EuroCupu. No, sve to što radim sa svojim klubom također primjenjujem u reprezentaciji tako da mi je svaki dan novo učenje. Što sam stariji, to sam luđi, želio bih sve znati…“, govori nam.

Sa samo nekoliko profesionalki u svojim redovima, rukometašice su začudile cijeli rukometni svijet. Zlatno pravilo koje im izbornik otkad radi s njima redovno ponavlja – „Treba samo raditi, raditi, raditi i sve će se vratiti“, izgleda da je konačno urodilo plodom.

„Upravo zbog toga sam i sretan ovime što smo napravili u Danskoj – da djevojke vide da se može, da se isplati odricati i naporno raditi. Sve one znaju igrati rukomet, a u Danskoj su stvorile tu neku spontanu energiju, jednostavno su „kliknule“. Kad su pobijedile jake Mađarice, pa zatim svjetske prvakinje Holanđanke, postale su svjesne da mogu sa svakim. I kad su bile unaprijed otpisane, iz inata su pobijedile Dankinje i osvojile medalju“, kaže trener reprezentativki o čijoj je zaigranosti i spontanosti u igri i ponašanju pričao cijeli svijet.

Djevojke su učinile svoje u decembru, sad su u januaru na redu rukometaši. Na redu je Svjetsko prvenstvo u Egiptu. Na naše pitanje što možemo očekivati od Lina Červara i njegovih igrača, usprkos problemima koji postoje, Šoštarić je optimističan.

„Kao i uvijek, problema je puno. Ne zna se što će biti s ozljedama Luke Stepančića i Marina Šege. No, bez obzira na sve, posluži li dečke zdravlje, ne uplete li korona prste, bit će opet dobri i bit će u vrhu u borbi za medalje. Gledali smo neki dan Duvnjaka, Cindrića (trebao je biti i ozlijeđeni Manuel Štrlek), dečki igraju dobro, među najboljima su na svijetu. I Igor Karačić se ne predaje. Igrački i karakterno, oni su odlični mladi ljudi, uvjeren sam da mogu do medalje. Čak im je i ždrijeb naklonjen, u grupi imaju Angolu, Katar i Japan, mogu pobijediti u sve tri utakmice pa i u drugom krugu koji također ne bi smio biti prezahtjevan. U svakom slučaju, Červar i njegov stožer dobro će to postaviti, ne sumnjam u novi uspjeh. Samo nek idu korak po korak, utakmicu po utakmicu, kao i mi u Danskoj“, poručuje Šoštarić.

Osvrnuo se i na ovu nesretnu i uskoro bivšu 2020. godinu.

„Nesretna korona, kriza, opće nezadovoljstvo, ljudi su frustrirani. Živimo u nekim šugavim vremenima kad živiš pored nekog 20 godina, a niti ga ne poznaješ, ne znaš kako ti se zove prvi susjed, niti on poznaje tebe. Nekad smo mi, djeca, kod susjeda u svaku kuću ulazili kao k sebi doma. Bili bi nahranjeni, baš kao što su naši roditelji tako dočekivali drugu djecu. Nažalost, vrijeme je otuđenosti, teško mi je naći utjehu u takvom svijetu. Ja sam stari „zagrebački dečko“, rođen i odrastao na Trešnjevci, u radničkom kvartu gdje sam i sada i sjećam se da je sve bilo lakše, opuštenije, prirodnije…“ prisjeća se naš sugovornik i osvrće se i na nesretne potrese koji su ovih dana pogodili Sisačko-moslovačku županiju.

„Kao da nas netko kažnjava što smo takvi kakvi jesmo. Gledam te nesretne ljude koji su sve izgubili, a sretni su što su živi. Čovjek nešto stvara cijeli život, a sve izgubi u jednoj minuti. Suze mi same idu kad gledam te slike, to nam je podsjetnik kako smo nemoćni i mali, koliko smo ranjivi. Tako nešto sam osvijestio radeći u Kini neko vrijeme, osjećao sam se kao mrav okružen gomilama ljudi. Ono što mi ipak ulijeva malo optimizma jesu ove lijepe slike solidarnosti. Ljudi unesrećenima ustupaju kuće, nude smještaj kod sebe, poklanjaju automobile, svi se trude pomoći, pomoć dolazi odasvud. To je uvijek tako s našim ljudima, samo u tragedijama i proslavama nekih lijepih trenutaka svi smo zajedno. Zašto tako dobri, dragi i nesebični ne bismo mogli biti svakog dana?! Da svi međusobno uvijek budemo takvi bez obzira na rasu, nacionalnost, vjeru?! Svi smo mi isti, sve su ostalo za mene gluposti, isti smo i tako mali da bismo morali biti bolji jedni prema drugima. Ubija me to što to nije tako“, rezignirano će naš sugovornik.

Izbornik hrvatske rukometne reprezentacije planira i sanja mnogo toga. No, postavlja se pitanje koliko je realno biti konkurentan najboljim i najbogatijim zemljama.

„Nažalost, znam gdje živim, znam kakav je svijet oko nas. Nama ovako siromašnima ostaje samo jedno oružje, a to je predan rad. Druge zemlje toliko više ulažu u sport od nas, mi smo po tome pri europskom dnu. Moramo se svi zajedno truditi privući što je više djece u sport, da ne sjede kod kuće za igricama, da ne bulje cijele dane u ekrane. Nažalost, odgovorni kod nas i ne znaju koliko se generalno dobiva ako se ulaže u sport i sportsku kulturu. Nezamislivo mi je, primjerice to što djeca u osnovnim školama u Sloveniji svaki dan imaju tjelesni odgoj, a kod nas je to jednom tjedno. Tako nešto je nedopustivo“, odlučan je izbornik.

Moramo se svi zajedno truditi privući što je više djece u sport, da ne sjede kod kuće za igricama, da ne bulje cijele dane u ekrane

Šoštariću je nedopustivo još nešto. Iako je i sam čovjek od kulture, koji puno čita, posjećuje kazalište, kino, piše čak i pjesme, divi se, kako kaže, „lijepim stvarima“, a služi se i s desetak jezika jer je učio jezik svake zemlje u kojoj je radio. Ipak, ističe da je odnos ulaganja hrvatske države u sport i u kulturu – sporan.

„Kultura mi je iznimno važna, no nedopustivo je da se za kulturu odvaja četiri puta više nego za sport. U većini je zemalja taj odnos jedan prema jedan i tako bi trebalo biti. Nije to samo sport, ne koristi se bez razloga izraz sportska kultura. Tu je još nešto, u ovoj posvemašnjoj krizi i besparici trebali bismo napraviti kategorizaciju sportova. Ne može se svima davati šakom i kapom podjednako. Na taj se način svakome daje malo, a nikome dosta. Kao i u drugim zemljama, trebamo napraviti odluku koji su to sportovi od „posebnog interesa“ i u koje vrijedi najviše ulagati“, zaključuje.

Nenad Šoštarić je godinama ulagao u sebe, govorio da vrijedi čekati – i vrijedilo ga je čekati. Ženski rukomet sa njim je opet „in“.

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba