U programu aktualne Vlade za mandatno razdoblje 2011-2015. piše, između ostalog, sljedeće: “Vlada će uzeti u obzir problem onih građana koji, iako su redovito uplaćivali u mirovinske fondove, nisu dobivali mirovine određeni vremenski period, te u dogovoru s oštećenima razmotriti načine obeštećenja.” Ova rečenica nagovijestila je kraj dvije decenije duge agonije krajiških penzionera kojima Republika Hrvatska za vrijeme rata devedesetih godina nije isplaćivala penzije. I nadležno Ministarstvo rada i mirovinskog sustava prvih godina svog mandata obećavalo je da se Vlada opredijelila za rješavanje zahtjeva za konvalidaciju mirovinskog staža i iznalaženje mogućeg rješenja za dospjele, a neisplaćene mirovine. Mandat aktualne Vlade pri samom je kraju, a obećanje koje je dano krajiškim penzionerima ostalo je izgubljeno u nizu zaboravljenih obećanja i brojnih izgovora.

Još u jeku pregovora za pristupanje Hrvatske Evropskoj uniji nadležna ministarstva vlada Srbije i Hrvatske imenovala su radne grupe koje su imale zadatak “pronaći prihvatljiva i zadovoljavajuća rješenja” za krajiške penzionere. Otada je održan niz sastanaka, a zadnji je bio 27. novembra 2013. godine, na kojem je dogovoreno da se naprave izmjene i dopune Sporazuma o socijalnom osiguranju sklopljenog između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske kako bi se otklonile limitirajuće odredbe i omogućilo rješavanje problema penzionera. Tom prilikom hrvatska strana se obavezala da će sačiniti prijedlog izmjena i dopuna Sporazuma o socijalnom osiguranju do početka februara 2014. godine. No to sve do danas nije urađeno. Polovinom prošle godine na inicijativu saborskog zastupnika SDSS-a Milorada Pupovca održana su još tri sastanka u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, ali su oni završeni bez rezultata.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA– S velikim smo optimizmom dočekali novu vladu lijeve orijentacije u Hrvatskoj. Nakon izborne pobjede Kukuriku koalicije čestitali smo premijeru Zoranu Milanoviću i iskreno se nadali da će imati više sluha i razumijevanja od prethodnika za pravično rješavanje naših radom stečenih prava. Premijer je zahvalio na čestitki i obećao da ćemo ostvariti uspješnu suradnju, koja je, nažalost, izostala – kaže Jovan Kablar, predsjednik Udruženja penzionera iz Hrvatske koje djeluje u Srbiji.

– Za sve vrijeme trajanja obustave isplate penzija HZMO je vršio mjesečni obračun isplate pripadajućih penzija. Što znači da su penzije obračunate i službeno likvidirane (iako nisu isplaćene korisniku), pri čemu su se vršile isplate svih javnopravnih doprinosa koji terete pojedinačne penzije kao prihod – govori Kablar i kao dokaz navodi da je HZMO 10. jula 1996. područnim službama proslijedio uputstvo u kojem piše da se “svim korisnicima penzija, koji su pravo na primanje ostvarili prema propisima MIO RH, isplati dospjela, a neisplaćena primanja prema zahtjevu, i to od dana obustave do obnove isplate”.

Ali zatim slijedi cirkularno pismo centrale Mirovinskog osiguranja u Zagrebu, koje je 10. decembra 1996. upućeno svim rukovodiocima filijala tog osiguranja, da “do daljnjeg zbog nedostatka financijskih sredstava obustave primjenu uputstva od 10. jula 1996. godine, te da sve pokrenute postupke obustave bez donošenja rješenja”. Troje penzionera, K. I., T. M. i M. R., čak je 1997. godine dobilo odgovore od središnje službe da “pravo na dospjele neisplaćene svote postoji, ali im zbog nedostatka financijskih sredstava Republički fond privremeno ne isplaćuje svote mirovina unazad”.

Te iste godine između Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije sklopljen je i parafiran spomenuti Sporazum o socijalnom osiguranju koji je omogućavao isplatu svih, pa i zaostalih neisplaćenih penzija svima koji su stekli pravo na penziju u jednoj ili drugoj državi. Hrvatska je taj sporazum ratificirala tek 2003., a dotada se osigurala nizom usvojenih zakonskih propisa kojima je te isplate osporavala. Kada se, naime, uvidjelo da će se reguliranjem povratničkog statusa izbjeglih Srba morati isplatiti i njihove dospjele, a neisplaćene penzije tokom ratnih godina, iste te 1997. donesen je Zakon o konvalidaciji koji je propisao da su penzioneri na području Krajine primali mirovine iz tzv. parafonda i da nije moguće isplatiti dvije mirovine za isto razdoblje. Pritom se u potpunosti ignorirala činjenica da oštećenim umirovljenicima nikada nije prestao status umirovljenika u HZMO-u, tako da prilikom ponovne uspostave isplate mirovina nisu donesena nova rješenja, već je samo faktički došlo do ponovne isplate. Od tada su se mijenjale vlade, a stav vladajućih elita u vezi problema oštećenih krajiških penzionera sve vrijeme ostajao je isti. Da je bilo političke volje, ovu očiglednu nepravdu mogla je ispraviti Milanovićeva vlada, ali ona je, kao i njezini prethodnici, pribjegla traženju izgovora.

Bez obzira na obećanja dana u Vladinom programu, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava i dalje negira pravo oštećenih krajiških penzionera i zastupa stav star dvije decenije. “Za korisnike koji su iz Hrvatske izbjegli u druge bivše republike bivše države isplatu njihove mirovine privremeno su preuzele svojim uredbama te države u koje su izbjegli”, navode iz Ministarstva.

– Pisali smo Aleksandru Vulinu, Ivici Dačiću i Aleksandru Vučiću da nam pošalju potvrdu da Srbija nije isplaćivala nikakve penzije. I to Djukicčekamo već nekoliko mjeseci. Kada i taj dokaz pribavimo, ne znamo koji će sljedeći izgovor Hrvatska naći – kaže Branko Đukić, predsjednik Udruženja oštećenih umirovljenika koje djeluje u Hrvatskoj.

– Šutimo sve vrijeme. Niti smo krivi za rat, niti smo bili kadri za rat, niti smo okrivljeni za bilo koja nedjela. Poniženi smo i diskriminirani. Bili smo osramoćeni u Krajini s tadašnjih pet maraka socijalne pomoći, osramoćeni smo i u ovoj državi, u čiji smo mirovinski fond ulagali 40 godina. Hrvatski mirovinski fond je bespravno, na nezakonit način, prisvojio našu imovinu. Svjesno nas sve ove godine vuku za nos, znajući da nas je, s obzirom na našu visoku životnu dob, svakim danom sve manje – ističe ogorčeni Đukić.

Jedan od apsurda koji je zadesio krajiške penzionere je i osporavanje isplata penzija za period od 1995. godine, kada je definitivno s Krajinom nestao i famozni krajiški “parafond”, do 1997. godine i kasnije. Za taj period Mirovinski fond se poziva na Zakon o zastari potraživanja. Po tom Zakonu, penzioneri su bili dužni prijaviti mjesto prebivališta u roku od šest mjeseci kako bi im se mogle dostavljati penzije. Prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, zastara isplate dospjele, a neisplaćene penzije moguća je samo u slučaju ako je korisnik primanja izazvao okolnosti zbog kojih je došlo do obustave isplate. S obzirom na to da je do prekida platnog prometa, a time i do obustave isplata penzija za penzionere na području Hrvatske pod zaštitom ili upravom UN-a došlo zbog ratnih okolnosti, a ne okolnosti koje je izazvao korisnik primanja, zastara ne bi trebala nastupiti. No ono zdravorazumsko birokracija uvijek može izvrnuti…

“Prema odredbama ZOMO-a Zavod može obustaviti isplatu mirovine u okolnostima koje je prouzročio korisnik primanja, ako korisnik mirovine ne dostavi osobni identifikacijski broj, ne dostavi potvrdu o životu, ne obnovi punomoć, ne dostavi obavijest o promjeni adrese, odnosno ne dostavi bilo koji drugi podatak ili dokument koji Zavod zatraži, a koji Zavod ne može pribaviti službenim putem, ili ako korisnik primanja ne obavi radnju ili ne izvijesti Zavod o činjenicama za daljnju isplatu mirovine ili drugog primanja”, objašnjavaju iz Mrsićevog ministarstva i navode zastaru potraživanja za isplatu neisplaćenih mirovinskih davanja za razdoblje neisplaćivanja duže od tri godine, s tim da se dospjela primanja koja nisu isplaćena zbog okolnosti koje je navodno izazvao korisnik mirovine mogu naknadno isplatiti najviše za dvanaest mjeseci unatrag, računajući od dana kada su Zavodu dostavljeni traženi podaci, isprave ili obavijesti. Iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava također ne zaboravljaju spomenuti da je pravilna primjena zakonskih odredbi potvrđena i presudama Upravnog suda protiv drugostupanjskih rješenja u upravnim sporovima i pred Ustavnim sudom, kao i pred Evropskim sudom, koji je odlučio da “prekid isplate mirovina na okupiranim područjima ima razumno opravdanje, pa neisplata mirovine za to vrijeme nije diskriminirajuća, te da su pravilno primijenjeni propisi Hrvatske”. Međutim, nigdje se ne spominju prava i obaveze koje proizlaze iz Bečkog sporazuma o sukcesiji i Aneksa G koji regulira većinu srpsko-izbjegličko-povratničkih problema.

Hrvatsko zakonodavstvo sadrži niz nelogičnosti kada su u pitanju penzije. Kada država treba isplatiti penzije, onda zastara postoji, ali kada treba uzeti te iste penzije, tada zastara ne postoji i tada rok traje u beskonačnost. Naime, u posljednje vrijeme poznati su slučajevi osoba iz Istarske i Primorsko-goranske županije koje su ratnih devedesetih zbog nacionalne pripadnosti morale otići u privremenu mirovinu, a zatim su svoj kruh potražile u susjednim državama, Sloveniji i Italiji, gdje su ponovno zasnovale radni odnos. Nakon dvadeset i više godina, Hrvatska od tih penzionera traži povrat mirovina koje su primali za vrijeme dok su radili u inozemstvu plus sve zatezne kamate, što zajedno čini enormne iznose. Kod utvrđivanja nepripadne isplate i povrata nepripadne isplate zastara traje pet godina, računajući od trenutka kada je Zavod saznao za nepripadnu isplatu, pa makar i nakon 20 godina, dok za korisnike mirovina koji 1990. godine nisu bili u Republici Hrvatskoj i nisu primali mirovine ta zastara traje tri godine i nastupa već od dana neizvršenja obaveza korisnika prema Zavodu, koji može tražiti mirovinu samo godinu dana unazad. “Pravo Zavoda je na naknadu štete kao i obveza vraćanja stečenog bez osnove radi zaštite javnog interesa, odnosno zbog povrata sredstava osiguranika te sredstava državnog proračuna ako su nepripadno isplaćena. Javnopravnom tijelu je u skladu sa Zakonom o općem upravnom postupku povjerena uloga čuvara javnog interesa, baš kao i interesa trećih osoba koji mogu biti povrijeđeni donesenom odlukom u korist stranke”, objašnjavaju iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava.

– Iz svog dugog životnog i radnog iskustva jako dobro znam da bi se naš problem riješio da u Hrvatskoj postoji političke volje, ali nas, protjerane Srbe, tretira se kao građane drugog reda. Mnogim radnicima srpske nacionalnosti uništeni su dokazi o uplati doprinosa (obrazac M4), pa su im penzije znatno umanjene. Za građane hrvatske nacionalnosti, s kojima smo zajedno radili, taj problem ne postoji – navodi Kablar još neke od problema s kojima se suočavaju oštećeni krajiški penzioneri.

Nije im pomoglo ni to što su tokom svih prethodnih godina bili spremni na kompromis. Bili su spremni prihvatiti da im se isplate samo penzije za period nakon uspostavljanja hrvatskog suvereniteta 1995. godine do početka obnove isplata mirovina. Također, nudili su nagodbu da im se isplati 1.000 kuna po mjesecu za sve vrijeme tokom kojeg nisu primali mirovinu. Bili su spremni pristati na vrijednosne papire, dionice ili bilo koji drugi oblik obeštećenja, ali ništa od toga.

– Drugima se dijelilo i davalo, kupovali su se birači raznim socijalnim mjerama za koje je također trebalo osigurati novac. Mi ne tražimo nikakvu milostinju, niti da nam se progleda kroz prste, tražimo samo svoje stečeno pravo – zaključuje Branko Đukić.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email