U svom recentnom gostovanju u Podcastu Velebit Slobodan Prosperov Novak, povjesničar književnosti i umirovljeni sveučilišni profesor, uz niz spornih interpretacija povezanih s vremenom Drugoga svjetskog rata i neposrednog poraća, opsežno se doticao i povijesnog razvoja i međuodnosa hrvatskog i srpskog književnog jezika (snimka emisije pod naslovom („Prosperov: Srpski jezik ne postoji – Srbi govore hrvatskim jezikom“ dostupna je ovdje). Prosperov Novak je pritom iznio niz tvrdnji o povijesti jezika predstavljajući ih kao neosporne i opće poznate činjenice, koje se razlikuju od stajališta prevladavajućih historiografskih i filoloških izvora. Jedna od takvih tvrdnji odnosi se na Miroslavljevo jevanđelje, slavni iluminirani rukopis iz 12. stoljeća. Novak je tako izjavio:

„Miroslavljevo jevanđelje nije nikakav srpski kodeks, to je hrvatski kodeks nastao u prostorima današnje Hrvatske, oko Stona, i nema nikakve veze sa Srbima. To što se zove Miroslavljevo to je sasvim slučajno, bilo je u posjedu toga čovjeka, a kasnije su ga na Hilandaru poklonili srpskome ministru, pa ga je ovaj dao Rusima da ga objave“. Nakon toga, dodao je i kako Srbi tvrde da njihova književnost počinje tim djelom, iako je riječ o „ukradenom hrvatskom Jevanđelju“. (dostupno ovdje od 13:46 do 14:31)

Relevantna literatura o ovoj temi dokazuje, međutim, posve oprečne informacije od onih koje iznosi Prosperov Novak. Najprije, unutar teksta samog Jevanđelja, na njegovu posljednjem, 181. listu upisani su podaci o okolnostima njegova nastanka,[1] gdje stoji kako je ono nastalo po narudžbi humskoga kneza Miroslava Zavidovića (oko 1133-1196/1199), inače starijeg brata srpskog velikog župana Stefana Nemanje (1166-1196), osnivača dinastije Nemanjića.[2] Po kasnijim datacijama i analizama,[3] uobičajeno se navodi kako je svrha izrade ovoga kodeksa bilo opremanje Miroslavljeve zadužbine, episkopske crkve svetih apostola Petra i Pavla u Bijelom Polju (današnja Crna Gora), a nerijetko se kao najrealniju pretpostavku ističe kako je Jevanđelje i nastalo upravo ondje.[4] Identitet njegova autora zasad ostaje nejasan, pri čemu se zna da je naslove i napjeve crvenim mastilom ispisivao dijak Gligorije, koji se kao takav i potpisao na spomenutoj zadnjoj stranici,[5] dok je samo Jevanđelje bilježio vjerojatno glavni pisar u crkvi, čije je ime ostalo nezabilježeno.[6]

Prema tome, ovo djelo nije se, kao što Novak tvrdi, tek slučajno našlo u posjedu kneza Miroslava po kojem je naknadno nazvano, već je nastalo baš po njegovu zahtjevu. Isto tako, zasad ostaje neosporenom tvrdnja prema kojoj je ono napisano na prostoru današnje Crne Gore, a ne Stona, odnosno današnje Hrvatske. Pritom, kao još bitnije, treba imati na umu da je Miroslavljeva vlast nad humskim krajem u prvom redu obilježena njegovim zajedničkim diplomatskim i vojnim kampanjama s bratom Stefanom Nemanjom,[7] koji je tijekom druge polovice 12. stoljeća širio područje koje je kontrolirao prema zapadu, sve do obale Jadrana, ostavljajući grad Dubrovnik u potpunom okruženju. Nemanjina i Miroslavljeva zemlja u tom su vremenu funkcionirale praktički kao jedinstvena vanjskopolitička cjelina[8] koja je nerijetko bila osvajački raspoložena prema Dubrovniku i njegovom okolnom prostoru, danas većim dijelom smještenom unutar granica Republike Hrvatske. Ratovanja Nemanje i njegove braće (jer, osim Miroslava, u ovim je pothvatima sudjelovao i njihov brat Stracimir)[9] dodatno osporavaju mogućnost da je Miroslavljevo jevanđelje u trenutku nastanka moglo biti i na koji način povezano s hrvatskim vladarima ili onodobnim hrvatskim prostorom. Novakovo povezivanje Jevanđelja sa Stonom moguće je pak jedino zbog toga što je Ston, točnije manastir Bogorodice Stonske, dugo vremena bio sjedištem Humske eparhije, da bi sredinom 13. stoljeća za sjedište bila proglašena upravo crkva svetog Petra i Pavla u Bijelom Polju, u kojoj se tada još uvijek čuvalo Miroslavljevo jevanđelje.[10] Isto tako, iako nije sasvim jasno kada je Jevanđelje preneseno iz Bijelog Polja u hilandarski manastir,[11] ne postoje podaci koji bi upućivali na njegovo nasilno ili protupravno otuđenje, a osobito ne na otuđenje Hrvatima od Srba. Od 19. stoljeća, kada je prvi put ukazano na važnost ovog djela te se ono počelo sustavnije znanstveno istraživati, Jevanđelje je često mijenjalo vlasnike, ali također nikad nije bilo ukradeno,[12] a sve do unazad 20-ak godina nije bilo ni predmetom interesa hrvatske diplomacije niti hrvatskih znanstvenika.

Zaključno, tvrdnje Slobodana Prosperova Novaka da je Miroslavljevo jevanđelje „hrvatski kodeks nastao u prostorima današnje Hrvatske, oko Stona“ ne temelje se na povijesnim činjenicama niti imaju uporište u relevantnoj historiografskoj i filološkoj literaturi.

[1] Original i transkribirani tekst Jevanđelja dostupni na: https://milos.io/miroslavljevo-jevandelje-u-pdf-u-i-minijature/ (pristup 26.10.2025)

[2] Za povijest obitelji Nemanjić i njihovih predaka usporediti: Bogdanović, Dimitrije (ur). Sveti Sava: Sabrani spisi (Beograd: Prosveta,1986); Andrejić, Živojin. „Starija i novija traganja za poreklom velikog župana Stefana Nemanje i potpuni preokret s novim rezultatima“ (u: Mitološki zbornik 21 – 2009.): 131-170. i Marjanović-Dušanić, Smilja. „Vladarski znaci Stefana Nemanje“ (u: Stefan Nemanja – Sveti Simeon Mirotočivi: Istorija i predanje – 2000.): 77-87.

[3] Usporediti: Kovačević, Jovan. „Oko Miroslavljevog jevanđelja“ (u: Istoriski časopis 2 – 1951): 90-102; Trifunović, Đorđe. Azbučnik srpskih srednjovekovnih književnih pojmova (Beograd: Nolit, 1974) i Mrđenović, Dušan (ur.). Miroslavljevo jevanđelje: Istorijat i komentar (Beograd: Dosije, 2002).

[4] Prema: https://web.archive.org/web/20160305010042/http://www.narodnimuzej.rs/zanimljivosti/price-iz-srednjeg-veka/miroslavljevo-jevandjelje/ (pristup 26.10.2025); https://www.unesco.org/en/memory-world/miroslav-gospel-manuscript-1180 (pristup 26.10.2025) i Mrđenović, Dušan (ur.). Miroslavljevo jevanđelje: Istorijat i komentar (Beograd: Dosije, 2002).

[5] Original i transkribirani tekst Jevanđelja dostupni na: https://milos.io/miroslavljevo-jevandelje-u-pdf-u-i-minijature/ (pristup 26.10.2025)

[6] Mrđenović, Dušan (ur.). Miroslavljevo jevanđelje: Istorijat i komentar (Beograd: Dosije, 2002): 16.

[7] Blagojević, Miloš. Srbija u doba Nemanjića: Od kneževine do carstva 1168-1371 (Beograd: Vajat, 1989). 131.

[8] Bubalo, Đorđe. Srpska zemlja i pomorska u doba vladavine Nemanjića, tom 1 (Novi Sad: SANU, 2000). 213. i Marjanović-Dušanić, Smilja. Vladarska ideologija Nemanjića: Diplomatička studija (Beograd: Srpska književna zadruga, 1997). 78.

[9] Kalić, Jovanka. „Borbe i tekovine velikog župana Stefana Nemanje“. u: Istorija srpskog naroda, tom 1 (Beograd: Srpska književna zadruga, 1981). 251-262.

[10] Detaljnije u: Blagojević, Miloš. Zahumsko-hercegovačka episkopija i mitropolija od osnivanja do kraja XIX. veka (Beograd: Svet knjige, 2009)

[11] Detaljnije u: Mrđenović, Dušan (ur.). Miroslavljevo jevanđelje: Istorijat i komentar (Beograd: Dosije, 2002)

[12] Detaljnije u: ibid. i https://web.archive.org/web/20170731100925/http://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=70839 (pristup 26.10.2025)

Financira Europska unija – NextGenerationEU.

Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.