Svako razdoblje rata istodobno je i razdoblje stradanja, a ljudska je sudbina u ratnim vremenima veoma ćudljiva, dok su razlozi zašto se netko našao s ove ili one strane barikade često sudbonosni. Rijetki su, isto tako, i oni koji u teškim ratnim vremenima, kada im se pruži prilika da odlučuju o ljudskim životima, nastave biti svjesni da im se čak i na suparničkoj strani nalaze njima slična ljudska bića. Jedan od onih koji je takav stav ipak uspio zadržati svakako je bio potpukovnik Milan Basta. Rođen je 1. marta 1921. godine u Lici, u selu Kurjak nedaleko od Udbine, gdje je stekao pučkoškolsko obrazovanje. U Zagrebu je nastavio gimnazijsko školovanje. Odmah po početku svojih zagrebačkih, srednjoškolskih dana, Basta je došao u dodir s idejama tada ilegalnog omladinskog komunističkog pokreta, te ga ubrzo počeo simpatizirati. Stoga je već 1939. godine, čim je postao punoljetan, pristupio u članstvo Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), da bi 1941. godine bio primljen i u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Nedugo po primanju u Partiju, Bastu je zatekao početak Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, te njezina okupacija od fašističkih snaga zbog čega on napušta Zagreb, te se vraća u rodni kraj gdje, suočen s represalijama vlasti NDH prema srpskom stanovništvu, ubrzo počinje sudjelovati u organizacijskim pripremama za antifašistički ustanak. Tako je već od prvih dana ustanka u ljeto 1941. godine Milan Basta postao učesnik Narodnooslobodilačke vojske.

U svom ratnom putu, Basta je obnašao niz funkcija. Najprije je bio politički komesar Krbavskog bataljuna, nakon čega je istu funkciju zadržao u Drugom ličkom odredu, a potom i u Trećoj ličkoj proleterskoj brigadi. Ostavši sve vrijeme i politički komesar, u zadnjoj godini rata dobio je čin majora u 20. diviziji 12. vojvođanske brigade, da bi do kraja rata došao i do čina potpukovnika, zajedno s prekomandom u 51. vojvođansku diviziju u sklopu Treće armije Jugoslavije pod zapovjedništvom generala Koste Nađa.

Ipak, najslavnije trenutke svoje vojne karijere Basta je doživio u samoj završnici rata, kada se igrom slučaja počeo isticati kao jedan od glavnih pregovarača o uvjetima kapitulacije okupatorskih snaga. Najprije je u noći s 8. na 9. maja 1945. godine zajedno s Mikom Špiljkom sudjelovao u pregovorima koji su se vodili u zgradi tadašnjeg Ravnateljstva za javni red i sigurnost (RAVSIGUR) u zagrebačkoj Savskoj ulici između predstavnika njemačkih oružanih snaga i partizanske vojske, gdje je postignut dogovor o slobodnom prolasku njemačkih jedinica i vojske NDH do austrijske granice, čime je izravno spriječen potencijalni oružani otpor ulasku partizana u Zagreb koji se zbio idućeg dana. Drugi, još slavniji pregovarački pothvat Milana Baste odvio se 15. maja 1945. godine kada je, uz svog suborca, slovenskog partizana Ivana Kovačiča Efenku, bio glavni predstavnik jugoslavenske vojske u pregovorima s pripadnicima fašističkih vojski koje su na austrijskoj granici, na Loibaškom polju kod Bleiburga, bile zaustavljene od zapadnih saveznika. Pripadnici ustaške vojske najprije su zahtijevali da pregovaraju s predstavnicima britanskih jedinica, no, oni su to odbili, te su ih izručili partizanskoj vojsci. Glavni pregovarač s ustašama tako je postao upravo potpukovnik Milan Basta. On je najprije odbio ustaški zahtjev da u roku od 24 sata donesu odluku o predaji te ga je smanjio na jedan sat, a potom i prihvatio odluku o bezuvjetnoj kapitulaciji vojnih jedinica NDH. Usprkos važnosti svoje uloge u ovim trenucima, po strogoj vojnoj hijerarhiji smatralo se nedopustivim da „običan“ potpukovnik pregovara o predaji desetaka tisuća neprijateljskih vojnika, zbog čega je Basta po završetku rata bio optužen za karijerizam, te za kaznu nikad nije proglašen narodnim herojem. Ipak, nagrađen je Ordenom ratne zastave, Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem i brojnim drugim visokim jugoslavenskim odlikovanjima.

Nakon rata nastavio je aktivnost u redovima vojske te je završio Vojnu akademiju u Beogradu. No, na koncu se ipak odlučio vratiti u civilstvo zbog čega se ponovno preselio u Zagreb gdje je radio u državnoj upravi, a od 1975. godine do umirovljenja bio je i zastupnik u Saboru. Ipak, glavninu svog poratnog javnog djelovanja Basta je posvetio publicistici ratne tematike. Najprije je 1960. godine objavio zbirku svojih ratnih memoarskih zapisa naslovljenu „Veliki zahvat – uspomene iz NOB-a“, a potom se u potpunosti posvetio završnoj etapi rata te odnosima između partizana i ustaša u poraću. U tom je nizu 1963. godine objavljeno djelo „Rat poslije rata“, a 1971. godine „Agonija i slom NDH“, da bi 1976. godine u izdanju zagrebačkog izdavačkog poduzeća Globus izišla svakako najpoznatija Bastina knjiga, opsežan znanstveno-memoarski rad od petstotinjak stranica naslovljen „Rat je završio sedam dana kasnije“.

Naslov ovog djela odnosi se na činjenicu da su, iako je Drugi svjetski rat u Europi službeno završio 8. maja 1945. godine u 23:01, potpisom njemačkih i savezničkih generala na dokument o bezuvjetnoj predaji Hitlerove Njemačke i svih njezinih saveznika u Europi te istodobnom prestanku svih vojnih aktivnosti pod nadzorom Njemačke i njezinih saveznica, ustaške snage, vođene riječima Ante Pavelića (koji je u to vrijeme već bio pobjegao iz zemlje) kako nikad neće potpisati predaju te njegovom zapovjedi o nastavku borbi, nastavile pružati otpor partizanima još punih tjedan dana, što je prouzročilo borbe u kojima je od velike koncentracije ustaških snaga koje su napredovale prema zapadu ginuo velik broj partizana. Bastina knjiga podijeljena je u dva dijela od kojih se prvi bavi nastankom, postojanjem i slomom NDH, dok drugi predstavlja autorova osobna sjećanja na završne borbe između partizana i ustaša koje se odvijaju unutar naslovnih sedam dana nakon „službenog“ završetka rata u Europi. Basta pritom kao svjedok iz prve ruke detaljno i upečatljivo opisuje stanje na terenu, pregovore oko predaje te konačnu predaju ustaške vojske, a presedan u jugoslavenskoj historiografiji donio je time što je u ovo djelo prvi put uvrstio i svjedočanstva pripadnika neprijateljske strane, pa čak i one njemačke. Knjiga „Rat je završio sedam dana kasnije“ doživjela je velik uspjeh u prodaji, a usprkos tiskanju u za ondašnje kriterije velikoj nakladi ubrzo je rasprodana, baš kao i svako njezino ponovno izdanje. Ubrzo po njezinu objavljivanju, Basta je za nju nagrađen i priznanjem „4. jula“.

Sadržaj ovog djela od iznimne je važnosti i za današnju historiografiju, upravo zbog objektivnog i humanističkog pristupa autora koji je na taj način svoje djelo stavio iznad uobičajenih ideološki obojenih pogleda na kontroverznu temu jugoslavenskog poraća. Najprije, Basta opsežno i dokumentirano iznosi podatke o brojnosti pripadnika razvojačenih kvislinških postrojbi te posljedicama koje su ih snašle. Po Bastinim zaključcima, zabilježeni partizanski gubici iznosili su otprilike tisuću žrtava, dok je za ustaško-domobransku stranu riječ o između četiri i pet tisuća poginulih u borbi. Nadalje, zarobljenih vojnika je nakon predaje bilo oko 114 tisuća od čega je njih 96 posto na koncu pušteno kućama, da bi im potom iz civilstva po potrebi i procjeni bilo suđeno kao kolaborantima. Strijeljanja po pokretnim vojnim sudovima ili ad hoc presudama partizanskih komandanata snašlo je otprilike pet tisuća zarobljenih vojnika. Drugi i zanimljiviji element Bastina rada odnosi se na činjenicu da je Basta bio svjestan postojanja nehumanog i ishitrenog postupanja pojedinih partizanskih zapovjednika prema zarobljenim vojnicima, te se trudio progovoriti i o toj temi.

Bastin angažman vezan uz pisanje o Bleiburgu i Križnom putu počivao je na hrabroj i humanoj zamisli o potrebi za rasvjetljavanjem negativnih postupaka pojedinih partizana, pa i onih više rangiranih, za vrijeme rata i u poraću, baš kako bi se odvojilo žito od kukolja i kako bi partizanski pokret u cjelini, upravo iz spremnosti da se obračuna s negativnim pojavama u vlastitim redovima, mogao zadržati status pravedne i ispravne strane u ratu. Basta kao glavni partizanski pregovarač prilikom predaje ustaške vojske dobro je znao da je razvojačenim ustašama pred očima zapadnih saveznika obećano pravedno postupanje sa svim konvencijama, a zbog čega se svaki slučaj grupnog ili pojedinačnog ubijanja bez suda odnosno maltretiranja zarobljenika treba tretirati kao nedopušteni incident koji je potrebno osuditi.

Iz istog je razloga Basta naglašavao potrebu da se završnih tjedan dana borbi zaključno s predajom na Bleiburgu promatra kao jedan događaj, a Križni put kao drugi, odvojeni događaj, i to uz napomenu da vlasti Jugoslavije kao pravednu gestu trebaju javno priznati postojanje incidentnog ponašanja prema zarobljenicima, pa čak i u obliku spomen-ploče za one koji su od njih stradali bez suđenja. Bastino djelo stoga predstavlja dokaz kako je i u Jugoslaviji bilo moguće pisati o ovakvim temama, usprkos danas ustaljenom stavu kako se o istima javno nije smjelo niti govoriti, a upravo je Milan Basta bio onaj koji je prvi, još za Titova života, uklonio tabuizaciju s teme Križnog puta, uz čvrsto stajalište kako je dužnost upravo bivših partizana da o tome prvi progovore. Inače, o ovoj je tematici Basta kasnije pisao u još jednoj svojoj knjizi, „Partizani za pregovaračkim stolom“, nastaloj u koautorstvu s Đuricom Labovićem, također nekadašnjim pripadnikom NOVJ.

Nakon uvođenja višestranačja i pobjede HDZ-a na izborima 1990. godine, Basta se, iz straha da bi kao partizanski zapovjednik na Bleiburgu mogao biti kazneno progonjen kao odgovoran za upravo one zločine koje je sam prvi želio osuditi, odlučio preseliti u Beograd. Nakon raspada Jugoslavije, više se nikad nije vraćao u Hrvatsku, te je na koncu i umro u Beogradu, dana 4. decembra 2007. godine, a ondje je i sahranjen. Njegova uloga u ratu, ali i u historiografiji vezanoj uz rat, do danas je ili zaboravljena ili nepravedno ocrnjena, no čitanje njegovih djela nesumnjivo je potrebno kao dokaz da je u najtežim vremenima potrebno zadržati hrabrost i odlučnost, ali ne nauštrb ljudskosti.