Pjesme svih narodnih zajednica, onih koje su prisiljene na stalna seljenja i život u neizvjesnosti, u pravilu su ispunjene melankolijom za prohujalim životom i izgubljenim zavičajem. Tako se stvara kultura čežnje i grčevitog sjećanja, da se otme zaboravu onaj „život prije“, koji je u tim sjećanjima puno ljepši, čak i kada je bio težak, nego ono što je poslije njega došlo. Graničarski narod u Hrvatskoj, uglavnom srpskog porijekla, s područja nekadašnje Vojne Krajine, naviknut je na ta „stradanja i nadanja“, kako kaže naslov one knjige, i taj narod u memoriji svoga identiteta neprestano pamti i jedno i drugo: dom, porodicu, naporan svakodnevni rad, radosti i žalosti, jednako kao i napuštanje toga ognjišta i traumatični put u nepoznato. Ili kako kaže srpski pisac Milovan Danojlić: „Sledimo amanet predaka, idemo njihovim putevima bez svoje volje, takoreći nesvesno – seobe su jedan od ključeva našeg prisustva u ovom svetu.“

„Pristigli bežeći od zla“

Jedna od tih mnogih seoba srpskog stanovništva bila je ta velika migracija iz Hrvatske, BiH i Crne Gore nakon Drugog svjetskog rata u Vojvodinu. Ono što su ti kolonisti sa sobom ponijeli nisu bile samo njihove nužne potrepštine nego i stara vjerovanja i način ponašanja, koji su činili ne samo njihovu mikro kulturu nego i glavne orijentire i smisao njihovog postojanja. Po karakterističnom govoru, specifičnim predmetima i lokalnim običajima, ti su se ljudi prepoznavali i svi su ti običaji, u novom vojvođanskom pejzažu do danas, najdublje utkani u njihov identitet. Naravno, i svoje pjesme su ti ljudi ponijeli sa sobom, malo grube od nestalnog života, uvijek na granici, ali i tužne od gubitaka svake vrste, koji kao da su upisani u sudbinu bilo koje srpske zajednice. Ili da ponovo citiramo književnika Danojlića o neprestanim srpskim selidbama: „To su ljudi, pristigli bežeći od zla, spremni na najgore, koji nastupaju sa grčem oko usta, pa im taj grč ostaje i pošto se zakuće i odomaće.“

„Mrski neprijatelji“ najbolji domaćini

Tih prvih 436 porodica kolonista koji su stigli u vojvođansko selo Čonoplju, kao i oni koji su došli u okolna mjesta u kasnu jesen 1945. godine, nakon što su se kako tako uselili u napuštene njemačke ili mađarske kuće, često puta više obitelji smještenih u jednu od njih, sudarili su se sa nekim novim, drugačijim svijetom, prilikama i običajima. Te pokisle nevoljnike u Čonoplji, pričaju danas njihovi potomci, dočekao je na primjer vrlo ljubazan čovjek mađarske nacionalnosti, da ih negdje smesti dok se ne snađu i vjerojatno je to za sve njih bilo čudo neviđeno, jer takve ljude nepoznatog porijekla nisu viđali u starom kraju. Direktor škole u susjednom selu, pričaju njeni tadašnji učenici, bio je Nijemac, što je opet značilo neku drugu vrstu discipline i odnosa prema znanju i radu. Osim toga, Nijemci su u tadašnjoj službenoj terminologiji bili označeni kao „mrski neprijatelji“, a u stvarnosti, svjedoče danas potomci prvih kolonista, ti preostali Nijemci u Čonoplji i okolnim selima, bili su glavni pomagači tvrdim Krajišnicima da se snađu i započnu novi život.

„Mi smo kao djeca svake večeri u novoj vojvođanskoj postojbini slušali o teškim borbama u Drugom svjetskom ratu, s Nijemcima u Hrvatskoj i Bosni, a već sutradan su neki drugi Nijemci, iz sela u koja smo došli, podučavali naše ljude o radovima oko kuće i u polju“, govore danas ti već ostarjeli Čonopljanci. Kažu, nije više bilo starih kordunskih ili dalmatinskih ognjišta, oko kojeg se okupljalo i staro i mlado, uz palentu, kiseli kupus i cicvaru, nego ono što su zatekli bile su kaljeve peći i šporeti na drva – a tu su onda i jela i običaji oko njih bili sasvim drugačiji. „Naše žene su išle kod tih domaćih Njemica i Mađarica na poduku, kako se kuva, kako se veze i kako se sprema paradajz za zimnicu i jako bi grešili dušu kada bi kazali da nam ti starosedeoci tada nisu pomogli“, kažu današnji Čonopljanci.

Sudar različitih svjetova

U susjednom selu Prigrevici, gdje su također živjeli Nijemci, Mađari i Bunjevci, pristigli doseljenici su u čudu zatekli, kažu danas, pedeset do šezdeset klavira, bogate biblioteke i namještaj kojem se načuditi nisu mogli. „Bio je to za naše roditelje kulturni šok“, pričaju oni danas. Bio je to susret „dođoša“, onih koji su došli, i „nađoša“, onih koje su ti doseljenici tamo našli. I kontakti među mladima bili su također kompleksni: na zabavama i igrankama, mlade Njemice i Mađarice, savršeno odjevene, dolazile su u pratnji njihovih majki i tetaka, a doseljenici su dolazili sa – društvom iz starog kraja. „Ali, kada je ta posljednja zajednica Nijemaca odlazili početkom 50-ih iz Čonoplje, celo selo je plakalo i mi smo svi išli na stanicu da ih ispratimo“, svjedoče naši domaćini. Bez obzira što se u ta teška vremena mnogi grobovi još uvijek nisu slegli, osim mržnje i očaja negdje je ipak tinjala toplina i ljubav.

U svakom slučaju, tadašnji kolonisti su se morali prilagoditi, ali se nisu mogli pretvoriti u Bačvane, u Lale, čak i da su htjeli. „Mi smo svi njima bili isti iako mi sami znamo da postoji velika razlika između na primjer donjeg i gornjeg Korduna, ili Bukovice, a da se o Lici, Dalmaciji i o Srbima sa Žumberka i ne govori“, kažu Čonopljanci. Ono što je presudno jest da se stari kraj iz srca iščupati nije mogao, a tako je među mnogim kolonistima i danas. Kažu oni, domicilno vojvođansko stanovništvo i doseljenici razlikuju se na očigled i po hodu: ljudi pristigli sa brdovitih krajeva hodaju čvrsto krupnim koracima i za njih je na primjer dvanaest kilometara pješke preko planine uobičajena razdaljina, dok Lale hodaju nehajno i sporo, s noge na nogu i tih par kilometara do njihovog salaša obavezno idu konjskom zapregom. Doseljenici i starosjedioci: jedni viču i pričaju škrto, drugi govore ležerno i razvučeno, jedni rade brzo i grčevito, drugi polako „jer ima kada“, jedni tužno i tvrdo pjevaju o starom kraju, drugi uz cilik violina meko uzdišu za „starim fijakerom“ – to je kompleksna i trajna slagalica multikulturnog života u Vojvodini.

Kolonisti u Vojvodini morali su u tom sudaru kultura i običaja sačuvati nešto svoje ili umrijeti. Naravno, danas je situacija s već trećom generacijom kolonista drugačija, zbog asimilacije i iseljavanja, ali vrlo vidljivi tragovi kulture iz starog kraja i dalje su tu i tvrdokorno se njeguju, bez obzira na novo vrijeme, sadašnju civilizaciju zaborava i život od danas do sutra.

Partizanska kultura i kultura za narod

S obzirom na to da su u prvom valu kolonizacije u Vojvodinu iz Hrvatske stigle porodice postradale u Drugom svjetskom ratu i borci NOB-a, oni su sa sobom, uz tradicionalne običaje, donijeli i neku vrstu „partizanske kulture“ koja se najviše očitovala u sjećanju na poginule i obilježavanju lokaliteta po imenima narodnih heroja iz borbi sa okupatorima. Tako i danas, u sijaset kolonističkih sela u zapadnoj Vojvodini, unatoč današnjem masovnom preimenovanju ulica i trgova na svim stranama, zatičemo ulice sa imenima narodnih tribuna, heroja i dobrotvora iz Hrvatske: Marka Oreškovića, Rade Končara, Matije Gupca, Đoke Jovanića, Štrosmajera, Miloša Kljajića, Nikole Tesle, Sedam sekretara SKOJ-a…

Na ovu „revolucionarnu“ kulturu nadovezivali su se i pripadajući detalji: društvene večeri, sijela, susreti pjesnika u poljoprivrednom kombinatu i domovi kulture u koje su pozivani svi, i seljaci, radnici i poštena inteligencija, kako se to nekada govorilo. U tim plebejskim hramovima gostovali su opet svi, od pjevačice Esme Redžepove do glumca Ljube Tadića i takozvana „buržoaska umjetnost“ pretvorila se u tom revolucionarnom prevratu u – kulturu za narod.

 

U tom spoju komunističkih ideala i narodnog prosvjećivanja nastala je i seoska biblioteka u već spomenutom selu Prigrevici. U čast dvadesetogodišnjice kolonizacije, 1967. godine podignuta je ova biblioteka kao spomenik žrtvama koje je ovaj narod dao u Drugom svjetskom ratu, ali i kao novo vrelo kulturnog razvitka sela. Bila je to prva biblioteka u Srbiji izgrađena sredstvima lokalne zemljoradničke zadruge i prva namijenjena da bude spomen područje za 967 žrtava rata iz Like i Banije, čija imena su zapisana u holu biblioteke i čije su porodice kolonizirane u Prigrevici. Biblioteku je tada otvorio književnik Branko Ćopić i tom prilikom je na glavnom ulazu ostavio i svoje stihove: „Doći će nova mladost, donjeti nove dane, nastaviće naše pjesme nedopjevane, u živoj vatri iskovane”. Ispred biblioteke, pak, stoji bista Rajka Čule (1912-1976), ratnog junaka sa Banije, nekad neprikosnovenog vođe sela i direktora Zemljoradničke zadruge koja je izgradila biblioteku, ali vjerojatno i jedinog čovjeka u tadašnjoj Jugoslaviji kome je kao nekadašnjem zatvoreniku Golog otoka podignut spomenik.

Plamen starih običaja još živi

Ali, kolonisti su pjevali i svoje stare pjesme i njegovali su tradicionalne običaje da im bude lakše, okrećući neprestano glavu prema mjestima iz kojih su došli. Tako se u tim vremenima, kada se stvarao novi socijalistički čovjek, tiho održavao i plamen jedne narodne tradicije, koja nije imala veze ni s politikom ni s ideologijom, nego s načinom života u staroj postojbini koji su kolonisti jedino i zaista poznavali. Kažu naši domaćini u ovim kolonističkim selima kako u Vojvodini postoji pedesetak zavičajnih kulturno-umjetničkih društava koje su osnovali nekadašnji stanovnici, Like, Dalmacije, Banije i Korduna: danas većine tih prvih kolonista više nema, drugačija su vremena, a i novca za kulturu ima daleko manje, ali potomci tih doseljenika ljubomorno i dalje održavaju plamen starih običaja. Tako na primjer u selima Stanišiću i Riđici, gdje su 1945. godine naseljeni kolonisti iz Dalmacije, tradiciju starog kraja čuvaju Kulturno društvo „Izvor“, odnosno Udruženja žena, formirajući tzv. „zavičajne kuće“ u kojima se može vidjeti namještaj i mnoštvo drugih predmeta donijetih iz Bukovice i krajeva oko Benkovca i Obrovca. „Stari zavičaj sanjam svake noći, iako sam u njemu živeo jedva 14, a ovde preostalih 68 godina“, kaže jedan vremešni stanovnik Stanišića, rodom iz Plavnog, kod Knina. „Ovde sam prvi put u životu video blato, u našem kamenjaru nije ga bilo.“

U Čonoplji postoji KUD „Vuk Stefanović Karadžić“ koji se brine ne samo o tradicionalnim pjesmama i plesovima s Korduna, čiji stanovnici su naselili Čonoplju, nego članovi društva vode brigu i o etno biblioteci i muzeju u kojem su pohranjeni tradicionalni predmeti, alati i nošnje tog naroda koji je nekada živio uglavnom u područjima oko Slunja. Njihova predsjednica, Milka Bosnić, kaže nam da su u koncipiranju tog etno kutka započeli od ognjišta kao osnovnog i ključnog orijentira tradicionalnog porodičnog života na Kordunu.

„Pokušali smo da rekonstruišemo stari način života kraj ognjišta: tu se živelo, kuvalo, spremalo, jelo i okupljalo. Ne samo da su naši stari jeli iz jedne posude nego su svi oko ognjišta jeli jednom kašikom“, objašnjava taj skromni i škrti način života voditeljica kulturnog društva. Ona kaže kako je u adaptaciji te tradicionalne zbirke bilo važno da se pokažu ti karakteristični predmeti, njihovi nazivi i da ih se poveže sa specifičnim načinom života. „Niko danas više ne zna šta su „vučje“, a to su posude kojima smo uzimali dragocenu vodu sa Korane, do koje se trebalo ići kilometrima daleko. Ili, niko više ne zna šta znači pranje rublja na rijeci, šta na primjer znači riječ „rubina“, a šta „prakljača“ ili šta je „sofra“, niski stol za ručavanje oko kojeg se sjedilo na podu, a to mi ne želimo da se zaboravi, govori za P-portal gospođa Milka. Zbog toga se u ovom društvu naročito pazi na izvorne detalje kada su tradicionalne pjesme i plesovi u pitanju, o čemu se konzultiraju vojvođanski etno muzikolozi.

Sloga svih 26 vojvođanskih zajednica

Zavičajna društva kolonista okupljaju se na zajedničkim smotrama gdje se izmjenjuju iskustva i daju savjeti o običajima i tradiciji: jedno od takvih susreta je festival „Našem rodu i potomstvu“, koje svake godine organizira Srpski kulturni centar iz Bačke Topole. Na tom i drugim zavičajnim festivalima ne nastupaju samo srpska kulturna društva, nego i mnoga druga – u Vojvodini je naime registrirano 26 različitih narodnih zajednica i suradnja i sinergija među tim društvima zaista je na zavidnom nivou. Kolikogod su sve te migracije jednih, drugih i trećih u Vojvodini bile bolne pa i tragične, ova pokrajina prije sto godina ili danas nije ni kulturno ni ljudski moguća bez svojih mnogobrojnih narodnih zajednica.

U selu Prigrevica, davne 1968. godine, službenik biblioteke, Momčilo Todorović sakupio je stare predmete kolonista iz Like i Banije i izložio ih ispred Doma kulture. Bio je to poziv mještanima da iz svojih ostava i s tavana prilože što još imaju od onoga što su prije više od 20 godina donijeli iz starog kraja i tako je nastao dobro organizirani Zavičajni muzej Prigrevice u koji sve ove godine dolaze ekskurzije đaka iz drugih kolonističkih sela i gradova po Vojvodini. „Svaki predmet ima svoju priču i govori o sudbini naroda i njihovom životu u Lici i na Baniji“, govori nam današnji kustos muzeja Momčilo Todorović.

 

Predmeta zaista ima krajnje različitih, od ukrasnih detalja ženske odjeće, preko nepropusnih kožuha krajiških pastira, do malih topova koji su plotunom upozoravali na dolazak neprijatelja. „Pravo je čudo da smo sve te predmete sakupili po kućama naseljenih ljudi u Prigrevici, jer taj narod je u Drugom svjetskom ratu toliko puta bio paljen i pljačkan, da je neverovatno da su išta ti ljudi sa sobom ovde doneli“, objašnjava nam Todorović. Ima tu oružja još iz turskih vremena, ženskih torbica, klepki koje su se stavljale stoci oko vrata, noževa za obrezivanje vinove loze, preslica, drvenih točkova za kola, kao i na primjer nečega, u više oblika, što se zove „nadžak“ – a to je metalna alatka, koja na jednoj strani ima sjekiricu, a na drugoj čekić. „Čuli ste nadam se za izraz ‘nadžak-baba’ koji postoji u narodu“, pita nas prostodušno kustos Todorović.

Ostala su još samo sjećanja

Kulturno društvo „Vuk Stefanović Karadžić“ iz Čonoplje za par će godina proslaviti svojih respektabilnih 75 godina postojanja, a tada će na ulicu izaći čitavo selo da se preko sjećanja u svemirskim visinama spoji sa svojim precima, običajima i davno napuštenim ognjištima. Tada će biti izvedena i neka vrsta kazališne predstave koja bi sliku nekog davnog Korduna trebala za trenutak preseliti u imaginaciju njihovih kolonističkih potomaka. Vraćaju li se nekadašnji kolonisti u stari kraj? „Zapravo i ne, jer tamo više nema nikoga“, kaže gospođa Milka, i nastavlja kako su se kolonisti posljednji put susreli sa svojim rođacima na više nego dramatičan način: „Bilo je to nakon ‘Oluje’ kada je sav taj silan narod došao ovamo. U Zadružnom domu smo bili i mi i oni, svi smo plakali i kao da smo proživeli tu ‘Oluju’ još jednom“, kaže naša sugovornica. Nakon ovog tragičnog egzodusa, vojvođanska zavičajna društva kolonista intenzivirala su svoje aktivnosti, grčevito pojačavajući potragu za svojim identitetom: prekopavali su se stari papiri da se pronađu rješenja o kolonizaciji, tražila su se imena i fotografije davno umrlih očeva i djedova, izvlačili su se iz prašine stari predmeti i davna sjećanja…“Mi kolonisti iz ’45. znali smo šta znači drama prilagođavanja pa smo znali da to čeka i naše rođake koji su došli ’95. Mi smo egzistencijalno pomogli izbeglicama iz Hrvatske koliko god smo mogli i oni su se materijalno kako tako snašli, ali morali smo, i mi nekada i oni danas, da radimo na zaštiti naših sećanja koji su nam još jedino ostala.“ Jer, kaže gospođa Milka, „teško je živeti sa osećajem da nigde ne pripadaš…“

 

Ovdje možete poslušati ovaj članak: