Žene iz Udruge Tara iz Ličkog Petrovog Sela već skoro 20 godina pletu nakurnjake. Ovaj vuneni odjevni predmet za muška intimna područja danas je samo suvenir, ali nekada je imao drugu svrhu. „U svim ovim našim krajevima koristili su se nakurnjaci, onda se pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća to prestalo spominjati jer je bilo sramota. Ali, zamislite kako je to bilo prije 200 godina, nije bilo pamuka, a muškarci su nosili široke hlače, jahali su konje i morali su zaštiti svoje najintimnije organe da bi mogli imati potomke“, pojašnjava nam Sonja Leka, osnivačica Udruge Tara.

Kada se Sonja 2004. godine vratila iz izbjeglištva u Srbiji u Ličko Petrovo Selo, zatekla je mahom starije stanovništvo. Žene koje nisu bile školovane nisu imale nikakvu perspektivu ni priliku da se zaposle. Sonja tada odlučuje pokrenuti udrugu koja će okupiti takve žene i dati im priliku da rade ono u čemu su vješte, a to je izrada tradicionalnih rukotvorina. Zahvaljujući donacijama uredile su jednu seosku zgradu, napravile etno sobu i krenule štrikati. Izrađivale su najprije brojne tradicionalne odjevne predmete, ali s vremenom su se najviše orijentirale na izradu nakurnjaka, jer su upravo oni najviše oduševljavali posjetitelje.

U početku je bilo srama

„U početku su žene bile stidljive i skrivale su to što rade od znatiželjnih pogleda, mislile su da je to sramota. Ali kad smo krenule prezentirati nakurnjake na sajmovima, dogodio se bum. Možete misliti, stare žene iz Ličkog Petrovog Sela pletu nakurnjake“, prisjeća se Sonja.

Malo po malo, žene su se okuražile. Dogodilo se, kaže nam Sonja, osvještavanje i emancipacija tih žena koje su cijeli život živjele u sjeni svojih muževa. Žene su držale tri, odnosno četiri ćoška kuće i nitko im to nikad nije priznao. A kroz Udrugu su se emancipirale pa se u poznim godinama nisu libile uzeti ni pametne telefone u ruke, postale su vješte i u korištenju laptopa, tableta i tehnološki se obrazovale. Priča nam Sonja kako je jedna baka, koja je u međuvremenu nažalost umrla, oduševljavala turiste i na Facebooku je imala prijatelje iz cijelog svijeta, mahom turiste koje je vidjela jedanput u životu, a na koje je ostavila velik dojam.

A što je pričalo selo?

„Selo se uvijek drži po strani kada dođe nešto novo, selo teško prima novitete jer je seoska filozofija da ne talasaš previše“, kaže nam naša sugovornica. A onda se Ličko Petrovo Selo počelo pojavljivati u medijima, ljudima je rad Udruge bio zanimljiv pa su lokalni mudraci zašutjeli.

Patrijarhat u punom jeku

Lika je patrijarhalna sredina i ne prihvaća se lako da su žene samostalne i uspješne. U Jugoslaviji je situacija bila znatno bolja jer se potenciralo da žene budu neovisne i obrazovane, da rade. A onda se sve polako vraćalo na staro. Malo je, kaže Sonja, i političarki u Lici, malo je načelnica. Općina Plitvička Jezera nikada nije imala ni ženu kandidatkinju za načelnicu, a nikada nisu imali ni županicu. Podređenost žena je vidljiva i u porodicama. „Još uvijek se muž sve pita, on je glava porodice koji određuje šta će se raditi, mada su žene puno inteligentnije. Muž ubire i sve zasluge. Kada, recimo, porodica otvara apartman, uvijek je vlasnik muškarac, iako žene više rade“, pojašnjava Sonja. Starije žene su, kaže, još uvijek tradicionalne i ako idu na izlet, najprije moraju pitati muža. Patrijarhat se očituje i u brojnim drugim obiteljskim situacijama. „Kada roditelji imaju više djece i kada oni umru, smatra se da ženska djeca ne bi treba dobiti ništa i podrazumijeva se da će muškarci naslijediti imovinu. Ako se sestra ne odrekne svog dijela u korist brata, društvo je osuđuje. A to je patrijarhat“, ističe Sonja. Apsurdno u tome je što se, kada su roditelji bolesni, najčešće upravo žensko dijete brine o njima, a na kraju se smatra da brat ima veće pravo na nasljedstvo.

Sonju ovakav mentalitet nije obeshrabrio. U životu ju je vodio inat i prkos i htjela je pokazati da ima puno dobrih ljudi koji žive u tom kraju i kroz udrugu, među ostalim, htjela je ispričati priču o svom selu. Ali i sama se susrela s predrasudama.

„Ja sam odgojena da budem ravnopravna s muškarcima, a ovdje to nije uobičajeno. Ako vidite nekoliko muškaraca kako stoje, priđete im, i ne daj bože, date svoje mišljenje, neće vas lako prihvatiti jer ženama nije u opisu ponašanja da stanu s muškim dijelom sela“, pojašnjava naša sugovornica.

Ali, nije Sonja puno marila za priče iza leđa. U životu je navikla oslanjati se na sebe i svoj rad jer život prema njoj nije bio milostiv.

Rođena je i odrasla u Karlovcu. Početkom rata s ocem dolazi u vikendicu u Ličko Petrovo Selo, rodno mjesto njezina oca. Rat provodi u selu, a za vrijeme operacije Oluja, kao izbjeglica, odlazi s ocem u Srbiju. Nakon rata gube stanarsko pravo na stan u Karlovcu i vraćaju se 2002. u Liku. Iako je puno vremena i truda posvetila Udruzi Tara, Sonja shvaća da se od toga ipak ne može živjeti i zapošljava se kao čistačica. Vremenom je poželjela raditi nešto drugo te s 53 godine polaže tečaj i dobiva licencu za turističkog vodiča. Radila je za turističke agencije i vodila turiste po Plitvičkim jezerima, a onda se odlučuje osamostaliti i otvoriti svoj obrt te nastavlja voditi ture po nacionalnom parku. A od Udruge Tara i pletenja nakurnjaka ne planira odustati, iako je žena sve manje, a i zgrada u kojoj su bile se urušava i postala je nefunkcionalna.

Plitvička jezera kao kancelarija

Blizina Nacionalnog parka Plitvička jezera omogućila joj je da zarađuje radeći ono što voli. A i selu je blizina ovakve destinacije donijela brojne benefite. Ličko Petrovo Selo danas ima stotinjak stanovnika, ali je u njemu prije koju godinu izgrađen hotel u kojem je posao dobila i nekolicina lokalnog stanovništva. Ljudi polako preuređuju i svoje kuće u apartmane, a Sonja se nada da bi se ljudi mogli početi i više vraćati u selo. Iako ovo mjesto ima brojnih potencijala da privuče više turista, ti potencijali se slabo iskorištavaju jer je potrebna veća aktivnost lokalnih političkih predstavnika.

Ipak, Sonja je sretna što je, kako kaže, svoja na svome. Iako je igrom slučaja rođena u Karlovcu, ona osjeća da pripada baš ovdje. „Moraš proći tu neku golgotu da bi shvatio što ti paše i što želiš raditi“, ističe Sonja. Kaže kako joj nije problem ni raditi 20 dana bez slobodnog dana jer radi za sebe. „Možda malo kasnim jer imam 58 godina i nemam puno vremena, to me najviše muči“, kroz smijeh nam govori. Ističe da je sretna što radi posao koji voli i samo se nada da će je zdravlje poslužiti i da će moći nastaviti raditi jer dnevno u svom poslu pređe oko 20 kilometara. „Ja nisam mogla zamisliti bolji posao, meni su Plitvička jezera kancelarija, a takvu kancelariju malo ko ima“, ponosno će Sonja.

Voli, kaže, i to svoje selo i prostranstvo koje joj pruža. Iako je rođena u gradu, ne bi mogla živjeti više bez seoske prirode, mira i tišina. „Osjećam se svoja, i čvrsto na nogama“, kaže nam ova Ličanka. I to je zaista tako. Nepokolebljiva, uporna i vrijedna Sonja Leka više puta u životu kretala je otpočetka, ali nije posustajala. Uz borbu za svoj život i egzistenciju, mislila je i na druge. A možda je najvrjednije to što je uspjela uljepšati zadnje dane brojnim starim ženama iz svog sela koje su po prvi put u životu radile nešto za sebe.

 

Tekst je objavljen u sklopu projekta Poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije