Kada se neviđeni medijski cunami oko slučaja nesudjelovanja ili izbacivanja Novaka Đokovića s ovogodišnjeg Australijan opena u Melburnu malo slegne, vidjet će se da će on ostaviti puno neugodniji trag i po tenis i po stanje duhova u svijetu nego po Novaka samog. Promotrimo tu mučnu slagalicu još jednom. Da, Đoković nije bio vakciniran kada je krenuo u Australiju, ali dvije australske medicinske komisije odobrile su mu tzv. medicinsko izuzeće, uz znanje graničnih vlasti i poziv organizatora. Kada je s tim papirima tamo stigao, ulazna viza mu je odbijena, uz sedmosatno maltretiranje na aerodromu, oduzimanje pasoša, telefona i novčanika, kao i prava na elementarnu pravnu zaštitu. Nakon toga je prebačen u nekakav kamp za strance, objektivno u šugavu sobu s lošom hranom u kojoj se ni prozori ne mogu otvoriti i ispred koje 24 sata stoje naoružani policajci. U toj kući proveo je ne pet sati nego pet dana i nije bio sam, već okružen ljudima, uglavnom izbjeglicama, od kojih neki i po devet godina čekaju odluku mogu li ući u Australiju ili ne.
Ljudski, da li itko treba živjeti u takvim nedostojnim uvjetima? Sportski, da li to treba Novak Đoković, koji je devet puta osvajao ovaj prestižni svjetski turnir? Konačno, kada je pozvan pred sud da ostvari svoje pravo sudjelovanja na turniru, sudac Entoni Keli izgovorio je do tada jedinu razumnu rečenicu: “Točka zbog koje sam pomalo uznemiren jest što je ovaj čovjek više mogao učiniti?” I oslobodio je Novaka pritvora. Ali prema australskim propisima, ministar za imigracije ima diskrecijsko pravo da tu odluku poništi i da Đokoviću opet oduzme vizu, s mogućnošću progona iz Australije na tri godine. Sudac koji je oslobodio Đokovića napomenuo je da ministar ima četiri sata da donese svoju odluku, a ministar je odluku donio nakon četiri dana. Naravno, Đokovićevi odvjetnici u novoj žalbi nisu propustili primijetiti da je ta odluka donesena u petak, dva dana pred početak turnira, kada više nije bilo vremena da se išta poduzme.
Ministar je Đokoviću ponovno ukinuo vizu s obrazloženjem da je tu odluku donio u “interesu javnosti”. Ali na koji bi način Đoković štetno mogao djelovati na javnost? Da li zato što bi masovno širio zarazu, i to u trenutku kada se nitko drugi nego australsko ministarstvo zdravstva oglasilo tvrdnjom da Đoković “nije rizik po stanovnike Australije”? Ili se radi, kako napominju brojni komentatori, o “političkim razlozima” jer je toj javnosti već pun kufer strogih mjera, ograničenog kretanja i obaveznog cijepljenja, pa ona već na granici histerije urla na nekoga “tko je bogat, putuje svijetom i ne želi se cijepiti” i tko ne mora podnositi takvu torturu kao i oni? U tom smislu instruktivan je tekst britanskog novinara Damijana Rejlija: “Sasvim je moguće da je najzdraviji svjetski sportist proglašen opasnošću za javno zdravlje u naciji gdje je dvije trećine odraslih gojazno ili debelo zahvaljujući vladi koja je u raznim prilikama u protekle dvije godine, ispaljivanjem suzavca i gumenih metaka na demonstrante protiv zaključavanja, telefonskim prepoznavanjem sumnjivih osoba i provjeravanjem sadržaja šalica za kavu, dala više nego jasan utisak da je potpuno poludjela. Često sam bio zahvalan na tome što ne živim u Australiji, koja je kako su mjeseci prolazili, postepeno povećavala autoritarnu vatru koja se može usporediti samo s Kinom i drugim tiranskim režimima. Australijo, molim te budi pažljiva da ne slomiš krila leptira – najvećeg igrača svih vremena, pod svojim kotačima.”
Da vidimo kakva je odgovornost na Novakovoj strani. Da li je Đoković antivakser? Nije. Nikada to nije javno izgovorio i nikoga nije na to poticao, sve što je rekao bilo je da ima pravo, u trenutku kada su jedne vakcine službeno priznate, a druge sve do danas nisu, sam odlučiti što unosi u svoje tijelo. Pritom je na raznim mjestima donirao sredstva da se vakcina nabavi za one koji se žele cijepiti. Nakon što je sredinom decembra nakon testiranja saznao da je pozitivan, otišao je na taj intervju s novinarima lista “Lekip” i to je zaista bila očita glupost. Ali to je i javno priznao i ispričao se. Da li ga zbog te očite nepromišljenosti treba pribiti na križ za sva vremena i ne dozvoliti mu da se takmiči? Ipak ne. Na tu temu se javio i Nikola Pilić, koji nije bilo tko, već veliko ime u svijetu tenisa i jedan od osnivača udruženja teniskih profesionalaca, ATP-a, koji je primijetio da je i Rafael Nadal bio pozitivan 20. decembra pa se ipak pojavio u Australiji 31. decembra, kršeći pravilo o samoizolaciji od 14 dana, i nikome ništa. “Da, Novak je pogriješio i ako je to razlog da ne sudjeluje na turniru, trebali su mu to odmah reći, a ne da ga u Australiju pozovu, a onda ga tamo tretiraju kao kriminalca. Ono o čemu se radi je prljava igra australskih političara”, kazao je Pilić.
Dojam kojem se mnogi ne mogu oteti je brutalna i bešćutna atmosfera koja je od početka stvorena oko Đokovića i koja daleko više govori o “vrlom novom svijetu” u kojem živimo nego o slučaju samom. Na kraju ove morbidne sage Federalni sud je odbacio Đokovićevu žalbu i on je ekspresno deportiran iz Australije. Da li je sada konačno pravda zadovoljena? Nije. Škrgut zuba ostat će i dalje. Mnogi tretman prema Novaku uspoređuju s orvelovskom atmosferom ili s vrlim novim svijetom, o kojem je Oldus Haksli u svom istoimenom romanu još 1931. ovako pisao: “Uspješna diktatura će ličiti na demokraciju, ali će u suštini biti zatvor bez zidova u kojem zatvorenici neće ni sanjati da pobjegnu. To će biti robovlasnički sistem u kojem će porobljeni obožavati svoje robovanje zbog konzumerizma i zabave.”
U ovo doba jedan čovjek koji nije ni sebičan ni zao, koji je sportski idol milijunima, koji je pomagao raznim stradalnicima gdje god je mogao, samo je poželio imati pravo da sam odlučuje o svojim postupcima u hirovitom svijetu zbunjujućih, kontradiktornih i sve zloslutnijih pravila i zabrana. Zato, što god mislili o Đokoviću, ruskoj vakcini i zaključavanju granica, ponašajte se nehajno i ne brinite se. Bit će još gore.
