Na samom početku 2023. godine, zabilježeno je kako je samo dva dana nakon osamdesete godišnjice smrti najpoznatijeg Srbina – američkog državljanina (Nikole Tesle, naravno), umro najslavniji Srbin – američki pjesnik, Čarls Simić (1938 – 2023), naravno.
Devetog maja 1938. godine, sedam godina, dakle, prije Dana pobjede u ratu koji još uvijek nije bio počeo, u Beogradu se rodio Dušan Simić. Njegovo djetinjstvo presudno će obilježiti upravo taj rat koji je započeo jedva godinu dana nakon njegovog rođenja. I mali Dušan i članovi njegove porodice nekoliko puta su u bombardovanjima njegovog rodnog grada jedva izvukli živu glavu. Spasavajući živu glavu, Dušanov otac napušta domovinu. Otac i sin neće se vidjeti u narednih deset godina. Sredinom pedesetih, porodica Simić ponovo se okuplja u Parizu, a zatim kolektivno odlaze u SAD. Do odlaska u Ameriku, dječak nije ni učio engleski. Šesnaestogodišnji Dušan Simić srednju školu pohađa u Čikagu. Nakon što maturira, seli se u Njujork. Počinje da piše poeziju na engleskom, a kao pjesnik od početka se potpisuje kao Čarls Simić, zatim odlazi dvije godine u vojsku, a nakon demobilizacije stupa u brak sa modnom dizajnerkom Helen Dubin s kojom će imati dvoje djece. S nepunih trideset, 1967, objavljuje prvu knjigu pjesama „Šta trava kaže“. Iako poeziju nije potpisivao imenom Dušan, u njenim valerima ima velikog uticaja srpske kulture, te srpskog jezika i tradicije. Tako će ostati tokom cijelog njegovog života.
Do 1971, objavljuje još dvije knjige. Sa svakom njegova reputacija raste. Tek te 1971. dobiva američko državljanstvo. U sve brojnijim tekstovima o Simićevom djelu, potenciraju se i njegovo porijeklo i ukorijenjenost u američku tradiciju. Henri Hart, primjera radi, Simića smješta u kontekst Volasa Stivensa i Vilijama Džejmsa: „Pjesnik Čarls Simić, koji je odrastao u ratom razorenoj Jugoslaviji tokom 1940-ih i emigrirao u SAD 1955. kao siromašni tinejdžer, može se učiniti slabim nasljednikom Stivensovih religijskih dilema i Džejmsovih pragmatičnih načina za njihovo razrješenje. Međutim, Simić se od početka svoje karijere borio s mnogima od istih onih zagonetki koje su zaokupljale Džejmsa i Stivensa i poistovjećivao se s njihovim neortodoksnim načinima njihovog rješavanja.“
Negdje od sredine sedamdesetih, Simić počinje da predaje književnost na univerzitetskom nivou. Sve do odlaska u penziju to će mu biti i ostati glavni izvor prihoda. S četrdeset godina, već mu izlazi prva knjiga „Izabranih pjesama“. Sredinom osamdesetih, negdje dakle u petoj deceniji života, postaje nesporan klasik američke poezije. Iz godine u godinu osvaja najveće grantove, stipendije i nagrade. Nakon što je dva puta bio finalista izbora za Pulicerovu nagradu, 1990. napokon i osvaja to prestižno priznanje. U jednom autopoetičkom intervjuu, Simić duhovito veli: „Volim neobične riječi, čudne slike, iznenađujuće metafore i bogatu dikciju. Dakle, ja sam kao monah u javnoj kući koji žvaće komad suhog hljeba i posmatra dame kako piju šampanjac i paradiraju u čipkastom rublju.“
Kritičari često analiziraju Simićev humor. Donovan Makabi, recimo, otkriva uticaj rumunsko-francuskog filozofa Emila Siorana i čileanskog pjesnika Nikanora Para, te nastavlja: „Pored uticaja Siorana, Pare i drugih, Simićev humor takođe se razvijao u dijalogu s mnogim američkim pjesnicima: Džejmsom Tejtom i Vejčelom Lindsijem, pored ostalih. Čisto ludilo Lindsijevog djela bilo je važno Simiću na početku karijere, kao što su važni bili i drugi pjesnici ‘čikaške renesanse’, uključujući Edgara Lija Mastersa i Karla Sandberga. Lindsi, vizionar kalibra Blejka na opijumu, pisao je bujne stihove u kojima je slavio kako biblijsku, tako i američku mitologiju u divljim, pjevanju prilagođenim ritmovima. Kao Džoni Eplsid, koga slavi u poeziji, Lindsi je putovao širom zemlje, razmjenjujući na putu brošure svoje poezije za hranu i prenoćište. Lindsijeva poezija zrači svježinom sličnom Vitmanovoj i energijom koja je čak i burnija.“
Simić je uspio da postane klasik prije raspada Jugoslavije i prije skoro rutinskog satanizovanje Srbije u najvećim angloameričkim medijima. U tom smislu, on se nikad nije odricao svog porijekla, ali zbog toga nije bivao „kanselovan“, a takođe je zanimljivo da se njegova poezija nastavila pratiti i čitati i u drugim eksjugoslovenskim republikama, primjera radi u Hrvatskoj, dok je u Sarajevu ovjenčan najvećom tamošnjom pjesničkom nagradom.
2006. je otišao u penziju, dok je godinu dana kasnije dobio počast „pjesnika laureata“ koja podrazumjeva poziciju konsultanta za poeziju u vašingstonskoj Kongresnoj biblioteci. U poznim godinama, kako to već biva, naročito je uživao u razgovorima na srpskom jeziku. Pjesnikinja Radmila Lazić se prisjeća da je srpski govorio tečno, neafektirajući kao većina onih koji se otisnu u svijet na kraći ili duži period. Ona ga opisuje ovako: „Bio je prirodan, neposredan i veoma duhovit čovek. Voleo je da priča o svojim precima, uglavnom dogodovštine iz njihovih života. Baba po majci mu je bila omiljeni lik (…) Deda mu je bio sveštenik, a otac inženjer koji je u vreme rata otišao u Ameriku. (…) Bio je hedonista, voleo je da dobro pojede i da zapeva.“
Umro je devetog januara 2023. u gradu Doveru. Nekrolozi su mu objavljeni u skoro svim najuglednijim listovima i časopisima u SAD, a nekoliko prigodnih komemorativnih manifestacija bilo je i u Srbiji.
