Izvjesnu pažnju izazivaju ovih dana podaci o tome da su zadnjih deset godina realne neto plaće rasle 22 posto više od inflacije.

Po nekim tumačenjima, to dokazuje isključivo kako je ovdašnji narod poslovično sklon pretjeranim žalopojkama. Dakle, od 2000. do 2010. godine plaće su u prosjeku rasle 60 posto, mirovine 55 posto, dok su cijene skočile za 32 posto. Brojke koje je objavio Državni zavod za statistiku vrlo bi lako same po sebi  mogle biti protumačene na gore spomenuti način, kada ne bi bilo podataka što na njih bacaju posve drugačije svjetlo. Dok su se stvari u proteklom desetljeću u prosjeku ipak polako kretale nabolje – prvenstveno se to odnosi na razdoblje od 2001. do 2008., prije izbijanja svjetske financijske krize – u isto vrijeme Hrvatsku je zahvatio svjetski trend pojačanog socijalnog i imovinskog raslojavanja stanovništva.

Danas tako vlada očit nesrazmjer primanja između 20 posto najplaćenijih i 20 posto onih koji zarađuju najmanje – oni u gornjem društvu zarađuju 5,6 puta više. Ova krivulja raste brzinom od 0,7 bodova godišnje i po njoj Hrvatska daleko nadmašuje slične države u regiji, uz još porazniji podatak da su cijene ovdje zadnjih šest godina rasle 5,5 posto brže nego u Evropskoj uniji. Trend nejednake raspodjele dohotka nije od jučer i svakako je započeo izlaskom iz socijalizma, pa je tako 1998. godine 25 posto zaposlenih imalo plaću manju od dvije trećine prosječne plaće, da bi njihov udio 2005. narastao na 27 posto. Po podacima DZS, oko 90 hiljada radnika zaposlenih na puno radno vrijeme, prošle je godine za svoj rad dobivalo ispod 2.500 kuna, a desetina ovog broja primala je manje od 1.900 kuna. U promatranom razdoblju prosječna plaća iznosila je oko 5.500 kuna, a ona je ove godine neznatno i snižena.

Po provizornim platnim razredima, manje od 5.000 kuna primalo je 55 posto zaposlenika, između 5.000 i 6.000 kn zarađivalo je 16 posto, dok je više od šest, ali manje od osam tisuća mjesečno primalo 16,5 posto zaposlenih. Više od 8.000 kuna dobivalo je 11,6 posto ili njih 111.250. Više je nego očito da otprilike 64 posto ili 680.000 zaposlenih prima manje od prosjeka, pa da pritom ona desetina najbogatijih «vuče» prosjek prema gore. Socijalne razlike sve su veće i zapravo prosjek plaće ne odražava stanje na terenu. Pogotovo se to odnosi na gradove i mjesta izvan Zagreba jer najplaćeniji segment zaposlenih prebiva upravo u najvećem gradu i malobrojan je.

Raslojavanje je primjetno i po djelatnostima. U proizvodnji kože i odjeće prosječna plaća iznosi 3.100, dok u farmaceutskoj industriji (zapravo trgovini) ona prelazi 8.100 kuna.

Podaci dokazuju da se Hrvatska ne može izuzeti iz trenda osiromašenja najvećeg dijela stanovništva i porasta socijalnog jaza između siromašnih i bogatih. Imućniji se u ovom procesu istovremeno ubrzano odvajaju i od sve slabijeg srednjeg sloja.

Razlika između plaća bogatih i siromašnih sve je veća i u stalnom je porastu, što vrijedi za sve vodeće svjetske ekonomije, stoji u istraživanju Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Nejednakost od 1980. do financijske krize 2008. narasla je u 17 zemalja. Prihod najbogatijih (10 posto populacije) devet puta nadmašuje prihod najsiromašnijih kojih je deset posto. Meksiko, Sjedinjene Države, Izrael i Velika Britanija bilježe najveće razlike između bogatih i siromašnih. Jedan posto najbogatijih Velike Britanije od 1970. godine udvostručio je bogatstvo. Godišnji prosječni prihod 10 posto najbogatijih u 2008. iznosio je 55.000 funti ili 12 puta više od 10 posto najsiromašnijih.

Danska, Norveška i Češka među zemljama su u kojima je razlika najmanja. Samo u Turskoj, Grčkoj, Francuskoj, Mađarskoj i Belgiji nije zabilježeno povećanje razlike. Od 1978. plaće direktora u SAD-u narasle su nevjerojatnih 725 posto, a radničke samo 6 posto, što ne čudi kada je poznato da je neoliberalni trend krenuo upravo odande u vrijeme mandata izrazito konzervativnog predsjednika Ronalda Regana.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email