Očekivao sam reakcije na prethodni tekst u kojem sam na proste faktore razmontirao priču koju fabriciraju novinar Igor Vukić i društvo o nekakvom genocidnom komunističkom logoru u Jasenovcu nakon 1945, žestoke reakcije. I bilo ih je, ali jednu ću izdvojiti, upravo onu rečenog Vukića. Objavljena je u fašistoidnom Hrvatskom tjedniku kao osvrt naslovljen: „Poratni Jasenovac bio je dio golemoga okrutnog boljševičkoga stroja za ubijanje – Kad o tome piše notorna neznalica Drago Pilsel, pametnome dosta!“

I odmah da stvar rezimiramo: ako je uopće podkapacitirani novinar shvatio poantu mojega teksta, a ona je da zagovaratelji teorije o monstruoznom komunističkom logoru u Jasenovcu, na mjestu gdje su ustaše počinile genocid, nisu nikada izdvojili niti jedno, ali baš niti jedno ime nekog tamo navodnog ubijenog od strane komunista, i ovoga puta se Vukić osramotio jer osim ljepljenja etiketa ništa drugo ne zna, a kamoli istraživati. Opet, niti jedno ime, niti jednu žrtvu komunista u Jasenovcu ti negacionisti i filoustaše ne mogu pronaći i prezentirati.

Ali etikete, rekoh, znaju lijepiti. Tako za mene Vukić piše da sam „bivši nacionalist“, „gorljivi katolik koji je evoluirao prema izvrnutom pravoslavlju“, „nekad borac za ljudska prava, a sada samozvani antifašist koji će u prvoj prilici pljunuti na neku ideju za koju se do jučer zdušno zalagao“ te da „u posljednje vrijeme sumanuto govori i piše o blaženom Alojziju Stepincu da će ga početi ispravljati i poneki srpski episkop“. Pa još i da posjedujem „malo znanja“ i da imam „totalitarni um“.

Nikada nisam bio nacionalist. Ja to nisam odabrao, niti sam bio svjestan da sam nešto osobito. Bio sam u Argentini, do moje dvadesete godine (do neke 1982.), indoktriniran ustaštvom, ali ja nisam smatrao to nacionalizmom već jedinim načinom bivanja Hrvatom s obzirom na to da za drugo nisam znao i što su me tako odgojili i usmjerili. Čim sam saznao za drugo, ja to više nisam zastupao i o svemu sam progovorio, in extenso, u nizu intervjua i u mojoj knjizi Argentinski roman.

Pođimo redom: nikada nisam bio nacionalist. Ja to nisam odabrao, niti sam bio svjestan da sam nešto osobito. Bio sam u Argentini, do moje dvadesete godine (do neke 1982.), indoktriniran ustaštvom ali ja to nisam smatrao nacionalizmom već je to bio moj jedini način bivanja Hrvatom s obzirom na to da za drugo nisam znao i da su me tako odgojili i usmjerili. Čim sam saznao za drugo ja to više nisam zastupao i o svemu sam progovorio, in extenso, u nizu intervjua i u mojoj knjizi Argentinski roman.

Nisam bio ni gorljivi katolik. Bio sam baš neki redovan, prosječan, a to što sam se 1986. odlučio preseliti u franjevački samostan nije znak gorljivosti ili fanatizma već traženja puta koji sam mislio da mi predstoji. I tako se dogodilo: bilo je nužno da prođem i tim putem da stignem gdje sam sada. A gdje sam to sada?

Kaže Vukić da sam „izvrnuti pravoslavac“. Ispravljam ga i ostale informiran: ja svoje kršćanstvo živim na način da niti jedan segment kršćanstva ne isključujem jer vjerujem u Isusovu želju Ut unum sint. To jest, da budemo jedno.
Ja nisam kriv što me je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić odbacio od sebe. Njegov problem. A to što me je vladika Porfirije Perić prihvatio za prijatelja po meni je blagoslov. Pošto živim u braku s protestantkinjom koja se smatra slobodnom kršćankom, jesam li i zbog toga „izvrnuti protestant“?

Srbinu koji bi se 2017. „upisivao u ustaše“ i koji ima potrebu, meni zaista nedokučivu, da slavi, hvali i uzdiže ustaše i NDH, a što Igor Vukić radi, teško da mogu pojasniti zašto pored katoličanstva koje baštinim, imam potrebu svojim smatrati i pravoslavlje i protestantizam.

I kao što živim ekumenizam tako se istinski predajem postulatima novinarstva. Pišem li „sumanuto u zadnje vrijeme“ o Stepincu na način da pretjerujem? Ni to nije točno. Ne pretjerujem nego se interesiram, pošteno koliko mogu, jer sam u tome stručan, kao moralist i politički teolog koji se preko 20 godina bavi Stepinčevom građom, za vrlo važan proces, a to je onaj vezan uz rad mješovite komisije o Stepincu.

Pored toga, iznosim vlastita stajališta koja su u mnogočemu kompatibilna sa stajalištima vrha SPC, židovskih zajednica i Jad Vašemom, te ozbiljnih istraživača i historičara u vezi sa povjesnom ulogom nadbiskupa Stepinca, prije, za trajanja i nakon Drugog svjetskog rata.

I, gdje god mogu, demistificiram stvari, kao što sam demistificirao i pojasnio pitanje smrti Alojzija Stepinca i učinio nešto što smeta ljudima poput Vukića koji svoj smisao traže u konstrukcijama i podmetanjima. Naime, nije istina da je Stepinac ubijen, već je umro od raka krvi, policistemije.

A sad, moram li vama pojasniti da nije istina da sam osoba koja će „u prvoj prilici pljunuti na neku ideju za koju se do jučer zdušno zalagao“ i da imam „totalitarni um“ ostavljam svakom pojedinom čitatelju ove kolumne da sam zaključi.

Zašto sam ovo sve napisao? Je li zaista baš potrebno uzimati u obzir što tamo neki Vukić mandrlja u proustaškim tiskovinama? Pa, da. Važno je ne ostati dužan lažovima i manipulatorima.

Ali da ne govorim sada više ja, navest ću dio pisma koji sam ovog tjedna dobio od Jelke iz Australije.

„Dobar ti dan, dragi Drago. Znam da će te iznenaditi ovo javljanje, no nadam se ugodno. Već sam ti se dugo htjela javiti, no nikako naći trenutak da to zaista i učinim. Htjela sam ti čestitati na članku u Jutarnjem listu od 12.2.2016, vezano za skandal s Hasanbegovićem. Prije toga posudila sam tvoj Argentinski roman koji me raznježio iskrenošću i hrabrošću da na papir izneseš svoj život, svoju dušu i tada sam čvrsto odlučila da ti pišem – pa me opet nešto spriječilo.

Neki sam te, pak, dan gledala i slušala na alternativnoj televiziji u Banja Luci 1 na 1 i toliko si me oduševio svojom analizom ljudi i događaja u Hrvatskoj u zadnjih 25 godina, svojom vjerom u trajne ljudske vrijednosti, u jačanje ljevice u Hrvatskoj, da sam evo odlučila da ti se konačno javim i da ti kažem: hvala ti Drago, beskrajno ti hvala za tu vjeru, za nadu, za energiju koju širiš oko sebe; za trud, za zanos da popravljaš ovaj svijet, koji je toliko potreban ljudi
kao što si ti.

Slušala sam te bez daha i zaista uživala. Hvala ti još jednom. Posebno mi je drago da radiš sa mladim ljudima na pomirenju, jer mladi su neiskvareni i trebaju uzore, a to je kao da siješ sjeme na plodno tlo…

Tvoj Argentinski roman čitala sam dva puta, neke stranice sam si fotokopirala – onu gdje pišeš o čistom oku, čistom srcu. Prepisujem: ‘Čisto srce je ono u kojem nema prijetvornosti ni podlosti, ni ičega tome slično. Čisto srce odražava se u očima. Usta mogu varati, ali oči ne.’

Prekrasno rečeno, slažem se u potpunosti s tobom, kao i o čeku koji građani Hrvatske trebaju unovčiti, jer ‘banka pravde nije propala’. Hvala ti za optimizam i vjeru, ponovno.“

Hvala tebi, Jelko. Hvala i svima vama koji ovo čitate.

Kaže Vukić da sam „izvrnuti pravoslavac“. Ispravljam njega, a ostale informiran: ja svoje kršćanstvo živim na način da niti jedan segment kršćanstva ne isključujem jer vjerujem u Isusovu želju Ut unum sint. To jest, da budemo jedno (…) Ja ću se kao novinar uvijek boriti za napredak i reforme, za uljuđenu i građansku zemlju, tako da nikada ne toleriram nepravdu, opačine ili korupciju, tako da se uvijek protivim svakovrsnim demagozima.

A hvala i Igoru Vukiću koji me je svojim klevetama i pokušajem da me uvrijedi zapravo potaknuo da ponovim razloge iz kojih sam se odlučio ovdje pisati. A to činim i u povodu 25. godišnjice početka mojeg javnog djelovanja u Hrvatskoj.

Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina tu ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Takvo novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, „jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome“. Novinar, u slobodi i u poštovanju života i istine svakog bitka, služi istini.

Ja ću se kao novinar uvijek boriti za napredak i reforme, za uljuđenu i građansku zemlju, tako da nikada ne toleriram nepravdu, opačine ili korupciju, tako da se uvijek protivim svakovrsnim demagozima, tako da svoj novinarski rad ne stavim u interes egoističkih političara, da se uvijek suprotstavim privilegijima, da se zalažem za jednaka prava za sve građanke i građane, da budem nemilosrdan prema pljačkašima javnog dobra, da mi nikada ne ponestane sklonosti prema siromašnima, da uvijek ostanem vjeran javnoj koristi, da ne budem zadovoljan pukim objavljivanjem vijesti, nego da stremim oslobađanju od svake vrste robovanja, da ostanem krajnje nezavisan i da se nikada ne bojim napasti sve što je pogrešno, makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.

Ništa više od toga. A ni to nije premalen zadatak.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email