Još otkad je najavljeno da će ovogodišnje oficijelno obilježavanje protjerivanja srpskog stanovništva sa područja Krajine, Dalmacije, Like i Banije tokom operacije koju je hrvatsko vrhovništvo prozvalo „vojno-redarstvenom akcijom Oluja“ biti održano u Prijedoru, u velikom dijelu regionalne javnosti to je proglašeno skandaloznim. Odmah treba reći da su i oni koji su takvu odluku donijeli morali biti svjesni njene, u najmanju ruku, kontroverznosti. Suhe činjenice brojki i procenata govore da je Prijedor jedna od dvije-tri opštine gdje je tokom rata u Bosni i Hercegovini počinjeno najviše zločina nad civilnim stanovništvom, tačnije rečeno zločina srpskih (para)vojnih formacija nad (uglavnom) Bošnjacima i (u manjoj mjeri) Hrvatima. Bilo je više od 3.000 žrtava. U državi sa više od 100 prijeratnih opština, civilnih prijedorskih bošnjačko-hrvatskih žrtava je više od tri posto u ukupnom broju poginulih od 1992. do 1995. S druge strane, sa oko 112.000 stanovnika, Prijedor je činio 2,5 posto stanovništva BiH, pa bi neko možda rekao da oko tri posto žrtava ne čini preveliku procentualnu aberaciju. To bi, međutim, bio ozbiljan previd. Uz pomenutih nešto više od 3.000 bošnjačko-hrvatskih civila, među ratnim stradalnicima iz Prijedora su i srpski civili, te značajan broj i srpskih i bošnjačkih i hrvatskih vojnika. To procenat prijedorskih žrtava među ukupnim bosanskohercegovačkim signifikantno podiže.

Kritike ovakve odluke koju su, reklo bi se, zajednički donijeli Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije bile su brojne. Praktično cijela sarajevska i zagrebačka javnost, uz nezanemariv dio beogradske, proglasio je odluku čistom provokacijom i uvredom za žrtve. Nije bilo previše odbrambenih reakcija, a najmanji zajednički sadržilac onih koje su stigle je naglašavanje činjenice da je prijedorski kraj bio posebno pogođen endehazijskim genocidom nad Srbina (1941–1945) uz informaciju da je za srpske izbjeglice iz avgusta 1995. upravo Prijedor bio prva stanica gdje su mogli na miru da se odmore i okrijepe. Među kritičarima je bilo sugestija kako je jedini način da se ovakva odluka retroaktivno opravda eventualno javno podsjećanje na bošnjačke i hrvatske žrtve od strane jednog od tri najvažnija govornika na manifestaciji: predsjednika Srbije ili predsjednika Republike Srpske ili patrijarha SPC. I mada im je želja na izvjestan način ispunjena pošto je patrijarh Porfirije doslovno rekao sljedeće: „Niko nema ekskluzivno pravo na sećanje i bol, bol nema ni naciju ni veru, bol srpske majke i srpskog čoveka je bol majke i čoveka, danas smo se sabrali da se molimo za svoje postradale, a moleći se za svoju nevino postradalu braću i sestre znamo i za bol hrvatskog i bošnjačkog naroda.“ To s dotičnih adresa nije notirano kao bilo šta vrijedno posebnog potenciranja. I cijela stvar bi zapravo već medijski potonula, čak i u poslovičnoj sezoni kiselih krastavaca, da se nije desio „skandal s fotografijom“. Za to ste zasigurno već čuli: za vrijeme govorničkih obraćanja, na velikom video-bimu projektovane su fotografije ratnih stradanja Srba iz Hrvatske. Među tim fotografijama našla se i jedna snimljena otprilike u isto vrijeme, ali nekoliko stotina kilometara istočno, u Žepi. Na slici žena s maramom na glavi u rukama drži bebu, do nje je dječak u bijeloj majici kratkih rukava, iza njih, u drugom planu, su još dvoje djece i još dvije žene s maramama. Ispostavilo se da je žena s bebom u prvom planu Sabina Mujkić. Ondašnja njena beba danas je dvadesetosmogodišnja žena, odlučna i elokventna koja je cijeli skandal najefektnije komentarisala.

Mahinacija je otkrivena relativno brzo, a još se precizno ne zna ko ju je prvi i kako razotkrio. Indikativno je da se sve desilo dosta brzo i da nije bilo spekulacija. Odmah se znalo gdje i kad je fotografija napravljena, ko je fotograf, za koju agenciju je radio, kako se zove žena koja je na fotografiji u prvom planu. Neko paranoičan bi mogao da pomisli da je stvar unaprijed pripremljena, naročito uzmemo li u obzir da se ista fotografija u kontekstu srpskih stradanja koristila i ranije, istini za volju ne ovako „visokoprofilno“, nego uglavnom na društvenim mrežama. A opet, paranoičnih glasova u javnosti skoro da i nije bilo. Nije čak bilo ni teoretičara zavjere. Odmah je stvoren konsenzus da je u pitanju greška, a za jedva nekoliko sati pronađen je i krivac za grešku koji se bez oklijevanja posuo pepelom. Ispostavilo se da su organizatori cijele manifestacije, nadležna ministarstva iz Srbije i Republike Srpske, angažovali beogradsku agenciju „Pozitiv“ da uradi „vizuale“ i ostali propratni materijal za manifestaciju. Njezini zaposlenici ili pak ljudi kojima su ovi „autsorsovali“ posao napravili su grešku i sliku iz Žepe proglasili slikom iz Krajine. Da li je u pitanju nebriga, površnost, javašluk, smicalica ili je neko pomislio da pravi dobru foru, više nije ni bitno. Poslovično, mlijeko je proliveno, a zanimljivo je da su svi oni koji su se oštro sukobljavali oko Prijedora kao lokacije za održavanje manifestacije ovaj put bili posve složni da se radi o sramotnoj i blamantnoj brljotini. Teško je odrediti kome je ovo teže palo: bošnjačkim propagandistima koji su jedva dočekali da po jubilarni četiri stotine i sedamnaesti put glupo i beslovesno replike likova iz romana Dobrice Ćosića pripisuju samom piscu i to u formi nekakvog njegovog tobožnjeg političkog kreda ili srpskim nacionalistima iz viktimološke sekcije koji se ubiše dokazujući da se u Srbiji ne priča dovoljno o srpskim žrtvama, pa kad se napokon propriča, sve propadne zbog jedne „slike koja govori hiljadu riječi“.

Bilo kako bilo, jasno je da istorijska istina o progonu Srba iz Hrvatske početkom avgusta 1995. ne počiva na jednoj fotografiji, ni ovoj, ni bilo kojoj drugoj. Postoje toliki televizijski snimci, tolike fotografije, u krajnjoj liniji tolike izbjeglice koji su još živi da ovdje meritum nipošto nije ubjeđivanje nekoga da se nešto zaista desilo. U svakom slučaju, egzodus kao takav ne osporavaju ni u Hrvatskoj. Oni samo tvrde da Hrvatska vojska nikog nije protjerala, da su Srbi sami otišli, a da nisu morali. Ta bi argumentacija nekog možda i ubijedila da nije sudbine onih rijetkih Srba, uglavnom staraca, koji su na svojim ognjištima ostali. Ovo, međutim, jeste još jedna ilustracija činjenice da je među svim zaraćenim stranama u eksjugoslovenskim ratovima institucionalna briga za žrtve najskrajnutija u Srbiji. Počelo je to još u vrijeme Haškog tribunala. S bošnjačke i hrvatske strane, sva moguća dokumentacija i sve moguće zbirke svjedočenja od osnivanja Tribunala su odašiljane tamo, dok je saradnja Srbije sa sudom počela mnogo kasnije. Takođe, dok je rat još trajao, a Srbija bila pod sankcijama, zapadni mediji su bili mnogo zainteresovaniji za priče u kojima su Srbi počinioci, a nesrbi žrtve. Obratne priče su odveć komplikovale već komplikovan konflikt, pa najčešće nisu nailazile na dobrodošlicu. U nekom trenutku se i iz Srbije uglavnom prestalo kucati na zatvorena vrata.

S neke druge strane, iz perspektive univerzalnosti ljudske patnje, iz perspektive empatije, da ne kažem, perspektive vječnosti, ova cijela situacija izgleda gotovo kao umjetničko djelo, kao nekakva angažovana „instalacija u prostoru“. Nadomak Ćopićeve „Petrovačke ceste“ ukazala se Andrićeva Žepa. U „Mostu na Žepi“ pisac apostrofira „zlo proleće“, a 1995. je svima nama ovdje donijela jedno posebno zlo ljeto. Posljednja decenija dvadesetog vijeka, vrijeme između pada Berlinskog zida i terorističkih napada na Njujork i Vašington, iz perspektive Zapada bila je zlatno doba, nabolja dekada otkad se piše istorija. Ima Josif Brodski jednu pjesmu gdje u prvom i drugom stihu kaže kako je devedesetih bilo dobro svima, pa dodaje „osim mrtvima“, pa se ispravlja „zapravo i njima“. Oni kojima nije bilo dobro bili su između Karlobaga i Prizrena. Vrijedilo bi napraviti istraživanje po čemu Amerikanci, Englezi, Francuzi, Nijemci, Španci, Česi ili Poljaci pamte ljeto 1995. Ne pamte ga, siguran sam, po Srebrenici, Žepi ili Oluji. Krajem jula 1995, Vojska Republike Srpske protjerala je iz rodnog mjesta Sabinu Mujkić i njenu tromjesečnu ćerku Nerminu. Desetak dana kasnije, Hrvatska vojska protjerala je iz rodnog mjesta Danicu Maćešić i njenu sedmomjesečnu ćerku Nataliju. Igrom slučaja, postoji i fotografija Danice koja u naručju drži Nataliju neposredno nakon protjerivanja. (Natalija se kasnije udala za košarkaša Nikolu Jokića, pa je i ta fotografija nedavno reaktuelizovana.) Dvije nemoćne bebe, dva tek rođena ženska djeteta, sa, kako slučaj učini, identičnim inicijalima N.M. i N.M. u samo desetak dana protjerane su sa kućnog praga. Ništa na fotografiji majke Sabine nju ne „definiše“ kao muslimanku i Bošnjakinju, ništa na fotografiji majke Danice nju ne definiše kao pravoslavnu i Srpkinju. Onaj kome je žao samo Sabine i Nermine ili onaj kome je žao samo Danice i Natalije ima ozbiljan defekt sa sopstvenom ljudskošću. Ako je neko gledajući fotografiju Sabine i Nermine pustio suzu, neće ta suza nestati kad sazna da to nisu bile Danica i Natalija (ili neka Stana i Nedeljka, svejedno), nego Sabina i Nermina. Dritan Abazović je prošle godine u Srebrenici rekao da nije počinjen genocid nad Bošnjacima, nego nad ljudima, pa se na njega digla kuka i motika. Fotografija iz Žepe, u kontekstu Oluje, poručuje da iz Hrvatske nisu protjerani Srbi nego ljudi. Teško je očito suočiti se s time, naročito danas. Ne poriče se time ni motiv mržnje ni partikularnost svakog zločina, samo se bol u solidarnosti univerzalizuje. Žrtve su jedan (na)rod.