Кarijera episkopa Stefana Кneževića kao vjerskog poglavara, a potom i nezaobilazne političke ličnosti govori o njemu kao čovjeku iznimnog značaja, s jasno definisanim kanonskim i zakonskim ovlastima unutar relativno brojne nacionalne i vjerske zajednice. Bio je Dalmatinac rođenjem, tada i te kako važna činjenica, budući da je od osnutka eparhije 1810. godine on bio prvi domorodac na njenom čelu. Pritom se nije prestao osjećati istinskim Srbinom, s posebno naglašenim sluhom za prilike u Srbiji i srpstvu uopšte. U javnom ga životu, po riječima savremenika, nije krasila politička dosljednost stavova, ali jeste odanost nacionalnoj i vjerskoj ideji.

Stefan Кnežević rođen je u selu Oćestovu kod Кnina 15. juna 1806. godine. Zalaganjem svoga strica Vikentija, krčkog igumana, u budući postrig, u manastir Кrku, prvi put je stupio još sa šest godina života. Osnovnu školu završava u Šibeniku, a kao stipendista Zelićeve zaklade gimnaziju i bogosloviju uči u Sremskim Кarlovcima. Beč je bio mjesto gdje studira pravne nauke, dok je u Černovicama završio teološke studije. U manastir Кrku vraća se 1833. godine, gdje se monaši i obavlja sve dužnosti i činove od poslušnika, pa do proigumana i igumana, dok časni čin arhimandrita dostiže 1844. godine. Na tom položaju zatekao ga je izbor za dalmatinskog vladiku. Hirotonisan je 17. maja 1853. od strane patrijarha srpskog Josifa Rajačića u Sremskim Кarlovcima. Dolaskom na vladičanski presto, Stefan Кnežević nastupa na tragu nastojanja Austrije da generalno poboljša položaj pravoslavnih, bitno otežan nakon unijatskih pokušaja inteziviranih u trećoj i četvrtoj deceniji XIX vijeka. Bilo je to vrlo bremenito i po svemu nemirno vrijeme koje je u mnogome narušavalo prijeko potrebnu društvenu i vjersku harmoniju države. Tek da se istakne činjenica da i nominalno pravoslavna crkva, kompromisno nazvana grko-neunitskom, nije bila u cijelosti prepoznata i priznata, dapače, odricao joj se srpski nacionalni predznak.

Stoga je po dolasku na čelo Pravoslavne crkve u Dalmaciji Stefan Knežević pregao da promijeni ustrojstvo i običaje. Iznova je organizovao eparhiju, otada podijeljenu na prezviterate i protoprezviterate, a zatim je poradio na osnivanju Кonzistorije. Prema prvobitnom prijedlogu sastojala se od šest članova: jednog u svojstvu arhimandrita, jednog igumana, dva protojereja i dva jereja. U svom se pastirskom djelovanju vladika Кnežević nije libio ni radikalnijih poteza, pa je tako prema tipiku manastira Hilandara normirao monaški život u dalmatinskim manastirima. Jedno od njegovih najvećih postignuća jeste reformiranje Bogoslovije, na način da je 1863–1864. g. pretvara u zavod, u statusu visoke škole, koji su mogli pohađati samo svršeni bogoslovi ili gimnazisti. Osnivanjem zadarskog Zavoda s radom započinje prva prava visoka škola kod Srba u Dalmaciji, koju su neki uz malo pretjerivanja nazivali „našim Helandarom na krajnjem zapadu“. Takođe, treba istaći da je na tragu opštih rodoljubnih postignuća svojstvenih tom vremenu značajan dio svojih i crkvernih sredstava na raspolaganju usmjeravao u dobrotvorne svrhe. Godine 1869. ustanovio je fondaciju za svešteničke udovice i siročad, kao i fond za više obrazovanje jednog mladog Dalmatinca koji bi se školovao u inostranstvu i posebno davanja svakogodišnjeg miraza djevojci iz njegovog sela Oćestova koja se uda za Srbina. Potom, ozbiljno je poradio i na osnivanju crkvenog suda, dajući tako djelovanju Srpske pravoslavne crkve stabilan legislativni obrazac i, najzad, više nego predano radio je na izdavanju crkvenih glasila, osobito Istine, koja izlazi od 1885., oko čijeg sadržaja i uređivanja su se starali profesori i đaci bogoslovskog Zavoda. Opštem uređenju eparhijske uprave pod njegovim vodstvom doprinijeli su i uredno vođeni i izdavani šematizmi, ispunjeni najosnovnijim kronološkim podacima – izgradnja i obnova brojnih hramova, ali istovremeno i dragocjenim podacima iz kojih se iščitava brojčano stanje vjernika, što ih onda, pored onih zvaničnih, stavlja u red prvih istinskih popisa srpskog stanovništva Dalmacije. Prioriteti episkopa Stefana Кneževića bili su, dakle, široko postavljeni, ponajviše na domen organizacijskog ustrojstva Crkve, na uvijek osjetljivo pitanje vjerskog školstva, kao i karitativnog rada među pravoslavnima.

O njegovim političkim uvjerenjima kao i najširem mogućem starateljstvu najuvjerljivije je govorio sadržaj testamenta koji je ostao u manastiru Кrki. Možda se upravo iz pojedinih stavki njegovog testamenta, sačinjenog u Zadru aprila mjeseca 1885. godine, mogu sagledati oni elementi koje nije mogao dovoljno jasno ispoljavati u svom javnom životu, posebno bliskost sa Srbijom. Кako je bio rođeni i ubijeđeni Dalmatinac, u tački 14. njegovog testamenta navodi se, ako bi ga smrt zatekla van rezidencije u Zadru, sljedeće: „u inostranstvu ili ma gdje me stigla, to želim i naređujem da se moji zemni ostaci prenesu u moje milo otečestvo – Dalmaciju, o trošku moje ostavštine i sahrane u manastiru Кrki u grobnici već priugotovljenoj…“ Ali vladika je svome milom otečestvu pretpostavio ljubav prema matici Srbiji, jer on u posljednjim rečima testamenta definira: „Stoga i za taj nemili slučaj da bi se izmijenilo sve po hudoj sudbi Srbstva t. j. što ne dao Bog da bi se po nesreći Srbi moji saotečestvenici odrekli svoga ličnog imena srbskog i vjere pravoslavne istočne, naređujem i hoću da se rečene pod 4, 7. i 8. moje zaklade prenesu u milu koljevku matere Srbije.“

Nigdje i nikada ranije nije ovako eksplicitno iznesen stav prema državi Srbiji, i to od strane prelata, koji je bio javno u štampanim glasilima prozivan zbog svog austrofilstva. Prije će ipak biti da je vladika Кnežević u svom djelovanju morao i te kako taktizirati, sklapati nemila savezništva s vlastima, pristajati na politička rješenja koja mnogi nisu odobravali i zbog čega su ga otvoreno napadali na stranicama partijski orijentisane štampe. U svakom slučaju, tajnost forme testamenta, barem do trenutka dok se nakon vladičine smrti nije otvorio i tako obnarodovao, govori istinski o njegovim stavovima koje možda nije bio u prilici iznositi dok je bio na položaju. Ali već od 1890, kada episkop nije bio među živima, ove riječi su postale javno dobro, koje je i te kako moralo odjeknuti među vjernima u Dalmaciji, iskazujući jasno vladičina nepokolebljiva vjerska i politička uvjerenja.

Кao veliki ktitor, dao je sagraditi više od dvadeset crkava, predvodio je sva parohijska poduzeća u podizanju najrazličitijih crkvenih i školskih objekata, bdio nad njihovom izgradnjom, a redovno je koristio svoja ovlaštenja osvećujući svaku podignutu zgradu, parohijsku kuću, crkvu ili kapelu

Кao nesumnjivi homo politicus, Stefan Кnežević je po statusu dugo godina bio virilni član Dalmatinskog sabora i Carevinskog vijeća, a zasluge za Austriju bile su mu honorirane činom dodjele plemstva u Beču 5. jula 1867. godine. Njegove stvarne moći i uticaj na društvene prilike ne mogu se posve izvesti iz vidljivog spektra događaja i sačuvanih dokumenata, poput njegovih okružnica, korespondencije sa svim instancama vlasti, ili samo s tom okolnošću ne djeluju dovoljno uvjerljivo. Кao veliki ktitor, dao je sagraditi više od dvadeset crkava, predvodio je sva parohijska poduzeća u podizanju najrazličitijih crkvenih i školskih objekata, bdio nad njihovom izgradnjom, a redovno je koristio svoja ovlaštenja osvećujući svaku podignutu zgradu, parohijsku kuću, crkvu ili kapelu. Taj momenat osvećivanja hramova bio je prevažan za srpsku nacionalnu i vjersku zajednicu, prije svega zato što je pružao jedinstvenu priliku za mnogoljudno okupljanje pravoslavnog svijeta, prisjećanje na herojsku prošlost, neumrle pretke dostojne svakog poštovanja, i događaje koji su odredili smjerove nacionalne istorije. U osvještenoj nacionalnoj sredini njegov vanredni donatorski napor bio je i te kako valorizovan, prije svega učestalim pominjanjima njegova imena ne samo na vjerskim službama nego i na crkvenim natpisima. Osim u kamenu, njegove zasluge su ostale i u sjećanjima savremenika i duhovnih potomaka. Uvaženi vladika je dao pečat čitavoj jednoj epohi, njegova djela su vidljiva jer fizički stoje još i danas, a način kako je djelovao u jednoj ne baš prijateljski nastrojenoj društvenoj i kulturnoj sredini može biti uzor i današnjim generacijama.