Uputivši se preko bosanskih šumovitih brda i visokih planina, uz tokove bistrih i hladnih rijeka Une, Sane i Vrbasa, prva stanica bio nam je višegradski drinski most koji je opjevao nobelovac Ivo Andrić. Usput posjetivši Rudo, planinski gradić na tromeđi BiH, Crne Gore i Srbije, stigli smo u zemlju mog djetinjstva, u Srbiju.

Imala sam nepunih pet godina kad sam silom prilika, ratne 1995., onamo izbjegla s porodicom. Preko Užica, kroz živopisne zlatiborske boje, stigli smo u Šumadiju, u selo Pretoke između Čačka i Kragujevca – nakon punih 17 godina. Sve se činilo mnogo manjim, kuća u kojoj smo živjeli potpuno je oronula, dvorište zaraslo, kao da u njima nikad nije bilo života. Emocionalna preplavljenost slikama s početka života dodatno se povećavala susretima s komšijama koji su ostali gostoprimljivi i topli. Nakon Šumadije i bujice uspomena, sljedeća stanica – veselje, Sabor trubača u Guči, koji se održava još od 1961. godine. Poslije dvodnevnog audiovizualnog užitka, zvuci truba pratili su nas sve do ulaska u Makedoniju – zemlju sunca, ukusne hrane, tužnih i dobrih narodnih pjesama i dobrohotnih ljudi.

Cijelo vrijeme imala sam osjećaj kao da sam u jednoj, istoj zemlji, iako sam rođena u cik raspada Jugoslavije. Na ovom sam putovanju spoznala što zapravo znači osjećaj pripadnosti. Pripadala sam svakom mjestu u koje sam zašla, zbog pozitivnih sličnosti, gotovo identičnosti, poput jezika, muzike, historijskog nasljeđa, stila življenja… Ali i zbog onih negativnih sličnosti, poput nesklada u viđenju zajedničke prošlosti, izmanipulirane javnosti i loše vlasti. Razlike koje sam primijetila bile su samo pozitivne: na jugu se bolje jede, hrana je ukusnija, cijene su pristupačnije, a ljudi sretniji i glasniji.

S druge strane plavog Ohrida čekala je Albanija. Teško je ne osjetiti nelagodu zbog svih predrasuda po kojima se tu zemlju povezuje s trgovinom drogom i ljudima. Simbolično, na ulazu u Albaniju – tjeralice i plakati s fotografijama nestalih osoba. Nakon prelaska granice nelagoda nestaje s fantazmagoričnim prizorom zalaska Sunca koje kao da se spustilo na Zemlju da bi ga se dodirnulo. Do Tirane vodi moderna magistrala, a krase je luksuzni restorani, pretežno u vlasništvu povratnika iz dijaspore, čiji novac predstavlja dobar postotak albanskog BDP-a. Sam ulazak u Tiranu bio je iznenađujući: nove široke ceste i puno svjetla – tipični europski grad koji je uvelike zahvatio kapitalistički konzumerizam. Koliko će širenje toga Albancima u bliskoj budućnosti donijeti dobrog, a koliko lošeg, pokazat će vrijeme. Vjerovatno u utrci za Evropom i ne znaju da to, osim nekih dobrobiti, donosi i manje slobodnog vremena, manjak moralnih vrijednosti, udaljavanje od bliskih ljudi.

Ipak, osim sjaja, puno je i suprotnih slika. S jedne strane, puno naselja s niskim kućama nalik na barake i prepunih pasa lutalica, s druge glamur bogataških kičastih vila. Orijent se u Tirani, ali i u većem dijelu krajeva s ovog proputovanja, nazirao u sporednim ulicama iza novoniklih modernih nebodera koji neodoljivo asociraju na Potemkinova sela, iza kojih su skrivene niske kućice i stare stambene zgrade od ciglenih blokova, koje su donedavno bile maksimalni doseg albanske urbanizacije.

Veliki grad u kojem se svašta gradi, ulice vrve ljudima, a lokali su opremljeni po uzoru na one zapadne. Tirana, Zagreb, Beč, moglo bi biti bilo što. Jedan od najljepših trgova, Skenderbegov trg, krasi prekrasno djelo iz razdoblja socijalizma, mozaik “Albanci” koji prikazuje presjek albanske historije i na kojem su pored muškaraca prikazane tri žene, jedna seljanka, jedna radnica i jedna službenica, ali sve tri s puškama. To je simboliziralo opću, a ne samo spolnu jednakost, koju su na taj način propagirale sve socijalističke zemlje. Naime, Albanija je nakon Drugog svjetskog rata pod Enverom Hodžom bila možda najzatvorenija i najnerazvijenija europska zemlja, s autoritarnim režimom, no zanimljivo je da su i danas, nakon “tranzicije”, Albanci ostali dosljedni antifašizmu – na svakom koraku primjetan je neki održavan spomenik njihovim poznatim partizanima i antifašistima.

Definitivno najveće iznenađenje putovanja – Kruja, koja je tokom 15. stoljeća najduže odolijevala Osmanlijama zahvaljujući Skenderbegu. Taj ga je otpor i proslavio pa je do danas ostao najveći heroj albanskog naroda. Krujska tvrđava “kruniše” tipične orijentalne ulice, na kojima se mogu pronaći razni autentični proizvodi, šarenilo i mnoštvo ljudi. Još jedan neponovljivi zalazak velikog Sunca ispratio nas je iz grada koji je tonuo u noć.

Sljedeća stanica bio je Drač, luka na Jadranskom moru, tipičan globalizirani grad koji okružuju visokokatnice uzduž dugačke plaže i kojim krstare skupocjeni automobili. More je ipak nekako drugačije, nije čisto kao dalmatinski Jadran, a plaže se ne održavaju na propisan način.

Pamtit ću ovaj grad po zvucima visokih valova čija pjesma lagano uspavljuje, ali i po nadrealnoj slici s ruba grada: crno-bijela krava utažila je glad doslovno na deponiji smeća.

Na obali Skadarskog jezera i na izvoru rijeke Bojane dočekao nas je Skadar. Taj grad je značajno historijsko, kulturno i ekonomsko središte, prijestolni grad Ilirskoga i Dukljanskoga kraljevstva te Zetske države. Nije ni čudo pored takvog geografskog položaja i pored impozantne tvrđave Rozafe, koja s obližnje uzvisine dominira gradom. Premda je bio radni dan, širi centar Skadra odjekivao je živom muzikom, zvucima dječje igre i žamorom.

Na suprotnoj, crnogorskoj strani Skadarskog jezera oduševio nas je Virpazar, minijaturni, prekrasni gradić kao s razglednice. Policijski službenik na granici dozvoljava nam da prenesemo nešto piva, “samo ako je ladno”. Ponovno sam se osjećala kao da sam kod kuće.

Uslijedila su usputna kupanja na skrivenim plažicama Makarske rivijere, najčišće na svijetu. Melem za dušu, najbolja relaksacija nakon odiseje duge gotovo četiri hiljade kilometara. Najveće razočaranje putovanja bio je kratki boravak u Dubrovniku, gdje skromni domaćin dvije ulaznice za gradske zidine naplaćuje 400 kuna, a dvosatni parking 80 kuna. Albanci u cijeloj zemlji ne naplaćuju parking, kao ni vožnju autoputom. Dubrovačkih 400 kuna u Albaniji je ekvivalent za dva noćenja za dvije osobe u hotelu srednje kategorije. Ovaj put je pokazao da krilatica “što južnije, to tužnije” ne vrijedi. Upravo suprotno: što južnije, to toplije i opuštenije. Ne manje važno – i puno jeftinije.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email