fbpx

Na zelenim vratima Zagreba

Na zelenim vratima Zagreba

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
Share on facebook
Share on twitter
Share on telegram
Share on whatsapp
Situacija s koronom zapravo bi trebala potaknuti male poduzetnike na veću proizvodnju hrane i time trgovačke lance zaokrenuti da uvoze manje inozmene robe, a kupuju više od domaćih poduzetnika, kaže naš sugovornik, poduzetnik Branko Dmitrović

Na samo dvadesetak kilometara od Zagreba i gradske vreve nalazi se malo mjesto s idealnim poljoprivredno proizvodnim potencijalom za koji se može reći da predstavlja zelena vrata metropole – Kupinečki Kraljevac. Osobitost ovog mjesta, koje leži na tri podzemna jezera na dubini između 20 i 60 metara, poznata je možda samo domaćim žiteljima ili nekolicini namjernika. Vrijednost toga vodnog potencijala pokazalo je posljednje mjerenje, učinjeno još prije rata, kojim se utvrdilo da je vrijednost vode dosezala čak 100 milijuna ondašnjih maraka. I to je samo jedan od brojnih privrednih potencijala koji se krije u Kupinečkom Kraljevcu. O tome kao i o agronomskim mogućnostima tog zelenog ruba Zagreba priča nam Branko Dmitrović i sam entuzijastički motiviran da iskoristi te potencijale.

„Nakon odlaska u invalidsku mirovinu, nisam želio ostati potpuno neaktivan. Okružen sam prelijepom prirodom i veoma prikladnim prostorom za mirnu i bezbrižnu egzistenciju. Prednost ovog područja očituje se u odličnim prirodnim predispozicijama, a pritom je poslovanje danas digitalno i nema potrebe za česti odlazak u Zagreb. Na malom komadu zemlje imam proizvodnju domaćeg voća, povrća i proizvoda na bazi bilja. Osim zimnica, krema i pekmeza koje proizvodim, tu su i razne vrste čajeva koji odlično uspijevaju na ovom području“, navodi Dmitrović koji je ujedno i vlasnik Da-lu obrta.

Problemi s kojima se mali poduzetnici suočavaju upravo su uvoznički lobiji. Hrvatska uvozi gotovo sve. Državni poticaji postoje, no kada je riječ o otkupu i plasmanu situacija je drugačija, odnosno teško se dolazi do kupca, pa zbog toga ne čudi poduzetnička apatija, posebno u poljoprivredi.

Sve više jedemo nekvalitetnu hranu

Naš sugovornik ističe i probleme s poticajima za male proizvođače.

„Mali poduzetnik može dobiti poticaje samo ako ima puno zemlje. Ali i na malom komadu zemlje može se mnogo toga proizvesti. Mogu se dobiti i sredstva za zakup zemlje, ali na dislociranom mjestu. U tom slučaju morao bih zaposliti još nekoliko ljudi. U kontaktu sam i sa Zavodom za osobe s invaliditetom koji objavljuje natječaje za poticaje poduzetnicima s invaliditetom“, priča Dimitrović i dodaje da su i neizvjesnost i općenito strah zbog korone doprinijeli neagilnosti stanovništva.

„Unatoč perspektivnom tlu, mislim da zbog nepoticanja domaće proizvodnje od strane državnog mehanizma ljudi sve manje pokazuju interes za pokretanje OPG-a. To ima za posljedicu sve manju proizvodnju domaće hrane i enormni uvoz nekvalitetne hrane“, upozorava Dmitrović.

Ništa bez poticaja

Postoje različiti načini kojima bi se moglo utjecati na promjenu situacije u domaćoj proizvodnji hrane.

„Kada bi se više ulagalo u razvoj OPG-a i poticalo male proizvođače da se bolje i više povežu, to bi sigurno povećalo količinu i kvalitetu domaće hrane na tržištu. Jedno od rješenja za male proizvođače su i mini hladnjače regionalno raspoređene po županijama, a u kojima bi se akumulirao višak proizvoda koji bi se potom plasirao na domaće tržište. Bila bi to mreža mini hladnjača u vlasništvu i pod ingerencijom županija“, predlaže Dmitrović.

Svoj obrt Dmitrović je pokrenuo još 2013. godine, a ono što najviše muči našeg sugovornika je što planovi za unapređenje posla već odavno postoje: napravljena je obrada postojećeg i eventualnog tržišta kao i generalna ekonomska sistematizacija, a sve to čeka bolja vremena jer bez injekcije poticaja nema ništa od poslovnog napredovanja. Pored ovih problema i novonastala epidemiološka situacija zakočila je kotač poduzetništva.

„Ova situacija s koronom zapravo bi trebala potaknuti male proizvođače na veću proizvodnju hrane. Na području Kupinečkog Kraljevca imamo na primjer mnogo vrsta gljiva kao što su vrganji, sunčanice, puzi, lisičarke… sve one u velikim trgovačkim lancima dolaze iz uvoza. Kada bi trgovački lanci otkupljivali samo gljive od domaćih proizvođača, svi bi profitirali jer je poznato kako su primjerice Talijani spremni platiti deset eura za kilogram kvalitetnih vrganja kakvi su naši“, govori Dmitrović.

Urod ne može čekati

Kod poljoprivrednog poduzetništva problem je što urod ne može čekati, a napor koji se mora uložiti oko uzgoja iziskuje mnogo rada i truda. Mali proizvođači hrane veoma su bitni za hrvatsko gospodarstvo. Zato država treba u njih više ulagati jer time svi dobivaju i proizvođači i krajnji korisnici u vidu kvalitetne i zdrave domaće hrane.

 

„Ovisimo sami o sebi i moramo računati s onim što imamo. U svojim staklenicima koristim akril, pa tako imam svojevrsne male staklenike u velikom, za one biljke koje ne mogu biti na temperaturi većeg staklenika. To je metoda staklenika u stakleniku gdje se onda i na manjoj površini može dosta toga uzgajati tokom zime“, navodi Dmitrović.

Planovi za budućnost su ambiciozni. „Ako ostvarim poticaje svakako ću proširiti proizvodnju. Ovdje su idealni uvjeti za pčelarstvo jer ima puno livada i šume, a tu se onda naravno otvara prostor i za proizvode na bazi meda. Volja postoji, tako i plan, pa se optimistično nadam kako će i država prepoznati koliko je poljoprivreda važna i potrebna svakom gospodarstvu, koliko je potrebna svakom čovjeku i zajednici“, zaključuje Dmitrović.

Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: