Milorad Novaković, kojega su prijatelji i znanci zvali kratko – Novak, bio je sportski novinar i kao takav dugogodišnji predratni dopisnik beogradskog dnevnog lista Sport iz Zagreba. Rođen je 1946. na Baniji, u selu Vlahović. Stanovao je u Zaprešiću sa svojom suprugom Maricom, rodom iz Gorskog kotara, i s dva sina i kćerkom.

Upoznao sam ga početkom 1972-e u studentskom domu „Ivo Lola Ribar“ na Lašćini, gdje je kao oženjen student stanovao u tzv. bračnom paviljonu. Studirao je upravno pravo. I redovito, a to je značilo svaki dan, pisao i slao svoje tekstove u redakciju Sporta.

Nakon završetka studija, dugo nisam sretao Novaka. Vidio bih ga tek dolje na travnjaku u Maksimiru u karakterističnom novinarskom zaštitnom prsluku. A u to vrijeme, a to znači od 1973. pa do 1990. godine, do one čuvene prekinute utakmice između Dinama i Crvene zvezde, redovito bih posjećivao velike derbije. Nakon toga, nikada. A niti namjeravam.

Novaka sam ponovno učestalo susretao početkom devedesetih u prostorima Srpskog kulturnog društva Prosvjeta u Preradovićevoj 18 i u Berislavićevoj 10. Tek tada sam se i sam učlanio u Prosvjetu, da bih tek usput saznao kako je Novak član još od naših studentskih dana. Nisam to ranije znao, ali me je ta spoznaja baš obradovala. Saznao sam i da je Novak ostao bez zaposlenja i da živi u krajnje oskudnim uvjetima, s troje djece školske dobi.

Počeli smo obnavljati Prosvjetu. Nije bilo dileme tko će od nas uređivati naš istoimeni časopis. Novak je to radio krajnje predano. U podrumu u Berislavićevoj kao da je bio danonoćno. I toliko je pušio da ga sve zakonske i kućnoredne norme nisu doticale. „Sagorio“ je 2020. u sedamdesetpetoj godini života.

I nije Novak zaslužan samo za pokretanje časopisa. Još je zaslužniji za obnavljanje i razvoj društva Prosvjeta u cjelini. Naročito je brinuo o očuvanju i povratu Prosvjetine iznimno vrijedne imovine. Posebno u Zagrebu, one u Preradovićevoj br. 21 i 23. A upozoravao je i na potrebu povrata imovine i izvan Zagreba.