Mnogi su globalni i lokalni mediji podsjetili ove godine na jedan od najčuvenijih političkih govora u dvadesetom vijeku, onaj u kojem je Ronald Regan SSSR nazvao „imperijom zla“. Zbilo se to prije ravno četrdeset godina i bio je to signal čvrste hladnoratovske odlučnosti Zapada. Šest-sedam godina kasnije, činilo se da je hladni rat završen, da bi se koju deceniju kasnije ispostavilo da je prije u pitanju bilo tek primirje. U aktuelnom trenutku, gdje prema mnogim tumačenjima Ukrajina kao najistočniji evropski dio političkog Zapada vodi rat protiv Rusije kao svojevrstan proksi rat u ime cijelog Zapada, u fokusu pažnje svjetske javnosti je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski. Postoji, međutim, jedna karakteristična tačka kad je riječ o ovoj dvojici političara: obojica su javnu vidljivost najprije stekli kao – glumci.

Ipak, iz aktuelne srpske perspektive, pominjanje Regana i Zelenskog u kontekstu glumaca u politici samo je globalni okvir. Otkad su, naime, prije nekih mjesec dana život u Beogradu počeli obilježavati masovni protesti protiv nasilja, glumci su iznova u fokusu političke javnosti. Najfrekventiji govornici na ovim protestima su upravo glumci. Na neki način, to i nije čudno; glumci su profesionalni oratori. Među onima koji su se u protekle tri-četiri nedjelje u ovom smislu istakli su, između ostalog, Dragan Bjelogrlić, Svetlana Bojković, Seka Sablić i Milan Marić. Riječ je o glumcima koji ovdje nisu nastupali kao političko-stranačke, nego kao javne ličnosti – angažovani umjetnici. Među govornicima, barem dosad, nije bilo Sergeja Trifunovića koji je (uz Branislava Lečića i njegovo kratkovjeko rukovođenje demokratama Srbije) jedini srpski glumac koji je neko vrijeme bio predsjednik neke političke partije – ovdje se radilo o Pokretu slobodnih građana, partiji nastaloj nakon poraza Saše Jankovića na predsjedničkim izborima, partiji u koju su mnogi nakon njenog osnivanja ulagali velike nade, a koja se vrlo brzo prilično marginalizovala i koju je, vrlo moguće, od nestanka spasio upravo Sergej Trifunović svojom javnom vidljivošću, pa je svom nasljedniku, mladom Pavlu Grboviću, mogao ostaviti kakvu-takvu partiju i partijsku infrakstrukturu.

Većina popularnih glumaca danas u Srbiji bliži su u stavovima opoziciji nego vlasti, mada postoje i izuzeci poput Svetislava Goncića i Lazara Ristovskog. Takođe, neke vrlo jake izjave podrške Aleksandru Vučiću znao je dati i Predrag Miki Manojlović, što mu je u dijelu javnosti donijelo i pojedine jake osude. Možda i najčuveniji glumac mlađe generacije u Srbiji danas – Miloš Biković, ne ističe se previše političkim izjavama, no našao se na meti jednog opozicionog aktiviste zbog činjenice da su u jednoj epizodi serije koju producira i u kojoj glumi iščitane stanovite političke aluzije. Takođe, njegove brojne uloge u ruskoj kinematografiji u ovakvom globalnom političkom trenutku bile su dovoljne da i on bude izložen medijsko-političkim kritikama sa (pro)zapadne strane. S druge strane, možda jedini glumac mlađe generacije koji se po popularnosti može mjeriti sa Bikovićem – Milan Marić – sa antizapadne strane je prepoznat kao „protivnik“ zbog učešća u kampanjama za suočavanje sa ratnim zločinima kao i generalno izrazitog lijevo-liberalnog političkog opredjeljenja. U postpetooktobarskoj Srbiji, politički angažman glumaca bio je više pravilo nego izuzetak. Popularni glumci Branislav Lečić i Voja Brajović proveli su godine na poziciji ministra kulture Republike Srbije, dok je, primjera radi, Neda Arnerić bila narodna poslanica. Njih troje su bili na strani DOS-a i njegovih članica i izvedenica, dok je, recimo, Lidija Vukičević izabrana u sastav Narodne skupštine na listi Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja.

Nisu, međutim, ni postpetooktobarske političke aspiracije glumaca „pale s Marsa“. Od početaka višestranačja u Srbiji, partije su „kastingovale“ glumce kao ljude odranije popularne, pa se valjda računa(lo) da se ta popularnost može prirodno preliti i u politiku. U prvoj deceniji srpskog višestranačja, ključna paradigma glumca u politici bio je Velimir Bata Živojinović. Kao član i funkcioner Socijalističke partije Srbije, Živojinović, decenijama najpopularniji srpski i jugoslovenski glumac, bio je i narodni poslanik i kandidat za predsjednika. U parlament je poslije prvog puta biran još četiri puta – na izborima 1992, 1993, 1997. i 2000. godine. Bio je predsjednik Komisije za predstavke i žalbe Narodne skupštine, neprekidno, od 1992. godine do 2000. godine. Živojnović je u izvjesnom smislu bio veći od svake partije, a u Miloševićev SPS se, kružila je anegdota, učlanio skoro slučajno. Naime, dok je pekao jagnje i pijuckao vino sa društvom ispred vikendice u Koraćici, naišli su aktivisti socijalista i pitali ga da li hoće da se učlani. Da bi ih skinuo sa vrata, Bata ih je prekinuo i samo pitao gdje treba da se potpiše. Pola sata kasnije dolaze ljudi iz Draškovićevog SPO-a sa istom pričom, a Bata im kaže da su zakasnili pola sata. Poslije petog oktobra, nikom ipak nije padalo na pamet da „lustrira“ Živojinovića, a on sam se šalio s kolegama koji su na vrijeme „prevrnuli ćurak“ da je on, eto, za tako nešto previše poznat.

Nije Srbija jedina eksjugoslovenska država u kojoj je višestranačje donijelo politički angažman glumaca. U Hrvatskoj, primjera radi, odmah pada na pamet Boris Buzančić koji je bio prvi gradonačelnik Zagreba nakon Drugog svjetskog rata izabran na višestranačkim izborima. Isti taj Buzančić je kasnije bio i poslanik u hrvatskom Saboru. U Sloveniji je glumac-imitator Marjan Šarec došao i do pozicije premijera, a trenutno je ministar odbrane. Najistaknutniji bošnjački glumac današnjice, Emir Hadžihafizbegović, godinama je kadar Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije, a na toj liniji je bio i ministar kulture Kantona Sarajevo. Na istoj funkciji je neko vrijeme proveo i glumac mlađe-srednje generacije Mirvad Kurić, koji je na tu poziciju izabran iz kvote Saveza za bolju budućnost Fahrudina Radončića. Kad je riječ o Makedoniji, tu je glumac Toni Mihajlovski bio kandidat za gradonačelnika svog rodnog Kumanova, drugog po redu najmnogoljudnijeg grada u najjužnijoj bivšoj jugoslovenskoj republici.

U planetarnom okviru, priča o glumcima u politici nije stagnirala u vremenu između Regana i Zelenskog. Uostalom, jedan Arnold Švarceneger bio je guverner Kalifornije. Da ne postoji onaj stari zakonski uslov da američki predsjednik mora biti rođen na tlu SAD-a, realna je mogućnost da bi popularni „Terminator“ bio i kandidat za useljenje u Bijelu kuću. Sintija Nikson iz serije „Seks i grad“ takođe se bila politički angažovala želeći da bude guvernerka savezne države Njujork, ali nije prošla na unutarstranačkim predizborima. Imamo ovakve slučajeve i na „egzotičnijim” destinacijama. Primjera radi, na Filipinima je glumac Džozef Estrada ušao u politiku 1969. godine izborom za gradonačenika. Docnije je bivao senator i potpredsjednik. Estrada će 1998. godine postati predsjednik Filipina, no smijenjen je tri godine poslije toga, i to zbog optužbe za korupciju. U Gvatemali je s jeseni 2015. godine za predsjednika izabran glumac Džimi Morales, dok je njegov peruanski kolega Salvador del Solar najprije 2016. postao ministar kulture, da bi poslije tri godine napredovao do pozicije premijera. Kad je o Evropi riječ, u posljednjim godinama, a nešto prije Zelenskog, veliku pažnju je privukao politički uspon glumca i zabavljača Bepea Grila u Italiji. Upravo su u slučaju njega i Zelenskog komentatori pronalazili veliku sličnost tvrdeći da je njihova izborna popularnost najočitiji mogući dokaz potpune propasti reputacije „regularne“ političke klase.

I zaista, kad se sva ova imena i sve ove karijere osmotre u cjelini, čini se da, ugrubo govoreći, postoje dva puta kojima gaze glumci koji odluče poći političkom arenom. Jedan je starinski, skoro standardan, danas, mogli bismo reći, put kojim se rjeđe ide, a to bi bio put skoro uobičajenog „marša kroz funkcije u etabliranim političkim partijama“. Za takve političare, a možda bi im najbolja paradigma bio upravo Regan, mogli bismo skoro reći da su prethodno glumci bili skoro slučajno. Posve je drukčija situacija sa novijim fenomenima poput Grila i Zelenskog. Oni su se najprije podsmjevali svakoj politici, a naročito onoj „institucionalnoj“. Na tragu te popularnosti, i sami su postali političari, mada ostajući u mnogo čemu antipolitičari. Takvu vrstu eksperimenta etablirane demokratije sebi lakše mogu da dopuste, pošto će četiri godine kasnije svakako doći „popravni ispit“ u vidu novih izbora. U nestabilnim društvima, poput ukrajinskog, međutim, na pleća takvog kandidata može pasti i generacijski i istorijski teret. Upravo će povijest jedina zapravo jasno pokazati kako se s tim teretom nosio Zelenski. Vratimo se na kraju domaćoj sceni, uz opasku da postoji ipak i „najmanji zajednički sadržilac“ i u ova dva, naoko dijametralno suprotna, načina na koja se glumci bave politikom. Glumci, poslovično, mijenjaju lica i izgovaraju tuđe replike. Stereotip o političarima i državnicima veoma drži do ideja dosljednosti i karaktera. Ideja o glumcu-lideru javlja se zapravo u sredinama i vremenima gdje postoji kriza same ideje liderstva. Može se to odnositi na cijelu državu, a može i na pojedina i vrlo konkretna protestna okupljanja i šetnje. Bez namjere da se bilo kome odriče politički stav, čini se da su i za društvo i za glumce bolja ona vremena kad glumci političare eventualno glume u pozorištu i na filmu, umjesto da ih glume ili „glume“ u stvarnosti.