U nekim drugim okolnostima, vijest o koncertu Mirka Pajčina na Tašmajdanu bila bi kratka bilješka iz rubrike estrada. Sada je, međutim, taj nastup od 24. juna ove godine bio pod velikom lupom javnosti. Nije to posve nepovezano sa atmosferom u društvu dodatno užarenom skorašnjim protestima. Naime, kao jezgro protesta obično se navodi tzv. krug dvojke, dio Beograda koji obuhvata gornji Dorćol, strogi centar grada, dijelove Savskog vijenca i Vračara, Bulevar Kralja Aleksandra do Vukovog spomenika, a izbjeglice iz Krajine su, međutim, kao uostalom i oni iz Bosne i sa Kosova, uglavnom naseljeni na rubovima Beograda, u Zemunu i dijelovima opštine Palilula s druge strane Pančevačkog mosta. Ti rubni dijelovi Beograda često se doživljavaju kao jako uporište Aleksandra Vučića, za razliku od Vračara, gdje se desio masakr u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“.
Nekoliko dana uoči koncerta, na njega je kao fenomen redovnom autorskom kolumnom u dnevnom listu Kurir skrenuo pažnju visoki funkcioner vladajuće Srpske napredne stranke Vladimir Đukanović Đuka. U dotičnom tekstu, ovaj advokat i političar doslovno kaže: „Srpski fenomen u svakom pogledu. Čovek bez ijedne reklame, u nebesa uzdignut isključivo od naroda, koji, malo je reći, obožava njegove pesme. Da, Mirko Pajčin ili u narodu poznatiji kao Baja Mali Knindža definitivno je estradna zvezda o kojoj bi mnogi sociolozi trebalo da pišu svoje doktorske teze i da probaju kroz ozbiljan istraživački rad da pojasne kako je moguće da neko koga tzv. elita iz kruga dvojke prezire, ali kad niko ne vidi širi ruke kada čuje prve taktove njegovih pesama, dođe do ovolike popularnosti. Ne postoji svadba, krštenje ili bilo kakvo drugo veselje, a da se Bajine pesme ne pevaju, a on sam je rasprodat s nastupima po dve godine unapred. Mnogi kažu da je baš on pevač koji najviše ima posla, ali koji se time ne hvali, od toga ne pravi imidž, niti sebe reklamira, već u miru i tišini radi i peva. Taman tako da ljudima hoće od sreće srce da iskoči kada se lati mikrofona. Baja pravi koncert u subotu na Tašmajdanu.(…) Baja je bez medijske pompe, samo kroz pesmu, Srbima, posebno mladim ljudima, usadio ljubav prema otadžbini i pravoslavnoj veri i time dao najveći mogući doprinos u podizanju srpskog naroda, ali ujedno i razvoju njegove nacionalne svesti. Otuda je njegov koncert na Tašu diplomski rad za Beograd, jer veoma je važno da se u krajnje anacionalno orijentisanom centru Beograda začuje srpska pesma.“
Tokom prve polovine devedesetih, Baja Mali Knindža se prvenstveno proslavio kao glas srpske ratne propagande. Njegove najčuvenije pjesme iz tog perioda su „Ćuti, ćuto, ujko“ i „Ne volim te, Alija, zato što si balija“. Uvredljivo svođenje neprijatelja na „ustaše“ i „balije“ imalo je, naravno, svoje ekvivalente na estradi među Hrvatima i Bošnjacima, gdje su neprijatelji najprije kolektivno doživljavani kao „četnici“, a kad je došlo i do međusobnih sukoba, jedni su drugima postali ustaše odnosno balije. Dio beogradskih kritičara Baje Malog Knindže po svaku cijenu želi u njemu da prepozna „srpskog Tompsona“. Naravno, takve analogije su uvijek subjektivne, ali čini se da popularnost Baje Malog Knindže danas manje duguje njegovoj propagandno-nacionalističkoj fazi nego kad je riječ o Tompsonu. Nemamo ovdje prostora da ulazimo u finese, ali ipak se čini izvjesnim da se u mirnodopsko vrijeme Baja Mali Knindža spremnije i direktnije ogradio od svog ratno-propagandnog opusa, nego što je to uradio Tompson. Možda to ima veze i sa tim da je Tompson glas jednog pobjedničkog nacionalizma, dok je Baja Mali Knindža glas jednog gubitničkog svijeta.
Ispostavilo se da je koncert zaista bio jako dobro posjećen, ali sociološka analiza Vladimira Đukanovića nije nužno bila posve precizna. Bilo je na koncertu i ljudi iz centra grada, pošto i u tom centru Beograda, tobože anacionalnom, ima dosta ljudi što su prva ili druga generacija nekog banijskog, kordunaškog i krajiškog svijeta. Ima Baja Mali Knindža pjesme kakve su „Dinara zove“ odnosno „Dinarsko srce“, kao što ima i onu „Ajme meni bez tebe, Krajino“ koja sažima tragediju desetina i stotina ljudi. U njoj je, između ostalih, i distih: „Počeo sam život sasvim novi/ Sad briškule igram u Pazovi“. Kartaška igra briškula karakteristična je za dijelove svijeta kojima su vladali Venecijanci. Koliko god Pazova i, recimo, Petrinja dijelili habsburšku istoriju, pa izbjegli Krajišnik tamo nešto svoje i lakše prepoznavao nego u Kraljevu ili Leposaviću, nigdje u Srbiji ne može on naći igrače briškule nego „među svojima“. Sam Mirko Pajčin je zapravo rođen na području Bosne i Hercegovine, blizu Livna, ali geografsko-kulturološki, to su upravo ti krajevi gdje je srpski narod živio naslonjen na Jadransko more i njegovo zaleđe. Tamo tih ljudi više skoro nema, osim nešto malo staraca. Baja Mali Knindža je glas tih izgubljenih zavičaja i tu je tajna njegove popularnosti. Nije tajna ni u nacionalizmu ni u suprostavljenosti anacionalizmu, nego u melodiji nepovratnog poraza.
