Recentni dugometražni filmski projekt redatelja Ivana Ramljaka, dokumentarac „El Shatt: Nacrt za utopiju“, premijerno prikazan u Splitu 22. juna, u svega tri tjedna u kinima je pogledalo dosad više od dvije hiljade ljudi, a zbog velikog je interesa publike broj dodatnih projekcija višestruko povećavan. Donoseći priču o vjerojatno najpoznatijem savezničkom izbjegličkom logoru iz vremena Drugog svjetskog rata, smještenom u istoimenom predjelu egipatskog Sinaja nedaleko od Sueskog kanala, podignutom radi zbrinjavanja stanovništva s područja nekadašnje Kraljevine Jugoslavije, a primarno Dalmacije, naracija Ramljakova „El Shatta“ uvelike se izdiže od uobičajenih obrazaca dokumentarnih filmova povezanih uz ratnu tematiku gubitaka i stradanja. Naprotiv, kao njegova glavna nit vodilja mogla bi se istaknuti težnja za prikazivanjem logorskoga kompleksa u El Shattu kao pozitivne povijesne anomalije, oaze mira i sigurnosti u ratnim vihorima zahvaćenom svijetu, jer upravo takav dojam ostavljaju sjećanja koja uz njega redom vežu svi intervjuirani od nekadašnjih „stanovnika“ El Shatta.

Mir i sloboda

Kroz tijek ovog filma, povijesna epizoda El Shatta u očima publike tako prestaje biti priča o traumama iz vremena rata i progonstva, već se preobražava u priču o nostalgiji za vremenom mladosti i izgradnje. Prikazivanjem različitih oblika aktivnosti unutar kojih su se izbjeglice u El Shattu organizirale radi izgradnje svoje nove životne zajednice na neodređeno vrijeme, a s kojom su krenuli gotovo od nule, onaj početni, kontekstualizacijski okvir koji se tiče rata ubrzo se zamjenjuje onim za film ključnim okvirom koji se tiče rada. U svakom prikazanom segmentu društvenog života logora provlači se temeljna misao o radu kao ključnoj kulturološkoj i moralnoj vrijednosti jedne zajednice, baš kao što se potvrđuje i teza da vrijednost rada ovisi o zajednici, osobito ukoliko se plodovi tog rada raspoređuju tako da cijela zajednica od njega ima koristi. Ovu poruku dodatno naglašava citat koji otvara film, izjava Savke Dapčević-Kučar, također jedne od nekadašnjih izbjeglica, o tome kako je jedino mjesto na svijetu u kojem je ostvaren ideal komunizma bio upravo El Shatt. Prva asocijacija koja se vezuje uz El Shatt stoga na koncu ispada – mir, baš kao i sloboda, prema izjavi jedne od intervjuiranih svjedokinja čak najveća sloboda u njezinu životu.

Dugoročnu važnost zajedničkog rada i izgradnje postignutog u El Shattu naglašava i Tvrtko Jakovina, profesor s Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji je svojim izlaganjem popratio jednu od prvih zagrebačkih projekcija Ramljakovog filma. „Kada bih ja odlučivao o vanjskoj i kulturnoj, pa i o politici prošlosti u ovoj zemlji, onda bi El Shatt bio jedna od važnih priča: mjesto gdje je običan svijet našao spas od gladi i smrti 1943. godine, gdje su mnogi Dalmatinci prvi put otišli izvan svojih sela, gdje su zajedno živjeli vjernici katolici i pravoslavci i oni vjerni Titu i marksizmu. Bio je to još jedan iskaz savezničke politike Tita i Britanaca, pokazatelj Saveznicima kako će buduća vlast, vlast s Visa i do jučer iz bosanskih planina, biti sposobna organizirati državu. Oni koji su tisuće ljudi mogli zaposliti, organizirati, zabavljati, obrazovati, bili su vrijedni respekta“, ističe Jakovina.

Slike i svjedočenja

Iznimno bogat, a javnosti inače rijetko prezentiran očuvani foto-elaborat o životu u El Shattu predstavlja glavnu scensku osnovu Ramljakovog filma, sazdanog većinom od izvornih fotografija koje se nižu u oštrim prijelazima uz pozadinski govor svjedoka vremena pušten bez popratne glazbene podloge i s naoko minimalno montaže. Ipak, statičan vizualni dojam „Nacrta za utopiju“ pritom ni u jednom trenutku ne uzrokuje da ovaj audio-vizualni splet djeluje zamorno ili monotono. Naprotiv, njime se baš postiže željeni efekt kojim se gledatelji u mašti lakše sami mogu prebaciti u atmosferu života u izbjegličkom logoru u egipatskoj pustinji, mjestu gdje su dani jednolični u svojoj raznolikosti i raznoliki u svojoj jednoličnosti. Ustvari, redatelj na taj način pušta slikovna svjedočanstva i misli svjedoka da sami progovore, bez vanjskih utjecaja, kako bi na temelju takvog kolaža svaki gledatelj kreirao vlastiti osjećaj o životu El Shatta. Ipak, po atmosferi vidljivoj među publikom neposredno nakon projekcije, mnogi su ipak pali u pretežno slična raspoloženja, što svakako može biti znak da je redateljev naum uspio. Uzgred, riječ je o već uhodanom sistemu rada Ivana Ramljaka na dokumentarnim filmovima, prisutnom i u njegovom prethodnom velikom, iako nešto osobnijem, projektu – filmu „O jednoj mladosti“ iz 2020. godine.

Dinamiku ovom filmu pritom daju i određene, gotovo humoristične opaske o pojedinim segmentima života u logoru, poput, primjerice, novoosmišljenih imena koja su se davala djeci rođenoj u El Shattu (Elšatka, Logorka, Zbjegan, Sinaj itd.). Također, iznimno je interesantan i segment koji govori o održavanju religijskih praksi unutar ovakvog, „komunističkog“ društva, uključujući i prikaze groblja s križevima na kojima je uz ime pokojnika urezana i zvijezda petokraka, kao i fotografije ljudi u kompletnim partizanskim uniformama i kapama s istom takvom petokrakom koji masovno sudjeluju u svetim misama, krste se ili kleče pred oltarom. Njegova važnost proizlazi upravo iz toga što su, unatoč zacementiranim (pogrešnim) pretpostavkama o nemogućnosti suživota real-socijalizma i vjere, upravo krajevi poput El Shatta, što će reći egalitarne zajednice u izgradnji, mjesta gdje se najbolje mogu ostvariti ideje socijalizma na tragu Engelsova učenja o prakomunizmu kamenog doba, ali i učenja iz Evanđelja, možda najbolje ocrtanog u citatu iz Pavlovih poslanica: „Nema tu više ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnog, nema više ni muškog ni ženskog“.

Ustvari, kao uistinu mučni mogu se izdvojiti jedino početni i završni set scena, oni koji predstavljaju putovanje prema El Shattu i iz njega, budući da njima dominiraju osjećaji nesigurnosti i neizvjesnosti, dok sam El Shatt predstavlja sve ono tome suprotno i stoga pozitivno. Kroz svjedočanstva nekadašnjih izbjeglica iz El Shatta, ovaj je logorski kompleks u njihovim mislima ostao upamćen kao svojevrsni svijet Nedođije iz romana o Petru Panu – lokacije vječite mladosti gdje su dani ispunjeni radom, ali radom kroz igru tj. zabavu. Stoga je, unatoč tome što je samo putovanje do logora bilo teško, već sam dolazak u El Shatt povezivan s osjećajem spokoja.

Ponovno aktualiziranje teme El Shatta u svakom slučaju može predstavljati višestruku korist za naše društvo, najprije radi edukacije novih naraštaja o ovoj inače ne pretjerano zastupljenoj epizodi iz vremena Drugog svjetskog rata, ali i u jačanju veza na vanjskopolitičkom planu. Riječima Tvrtka Jakovine: „Bio je to naš rani kontakt s Egiptom. Poslije je slijedilo prijateljstvo Tita i Nasera, Nesvrstani, pa još i više, primjerice naše osnivanje kairske muzičke akademije. Sve bih to iskoristio u nekoj našoj politici prema Egiptu, pa onda kao pozitivan doprinos da se, primjerice, Josip Hatze, koji je bio u El Shattu, svako toliko izvodi u Kairu. Bila bi to pozitivna priča koja bi rat pokazala i na drugačiji način. Šteta da to ne učinimo, no kako i bismo. U Ramljakovu filmu nema ustaša kao patnika i Tita kao krvoločnog hrvatoždera, već samo priča o običnom, životnom uspjehu seljaka iz Dalmacije u pustinji Sinaja, a to nije dio preporučljive političke prošlosti“.