Jedan od najznačajnijih sociologa s ovih prostora, Josip Županov, kazao je sredinom 90-ih godina kako će teme ratova i užasa na Balkanu biti u novom stoljeću zamijenjene socijalnim i egzistencijalnim problemima. „Ljudi će početi odlaziti u Evropu trbuhom za kruhom i ovdje će ostati velika prazna područja, koja će početi naseljavati ljudi, dolazeći iz siromašnijih zemalja s Istoka“, kazao je tada prilično proročanski Županov. I zaista, nekoliko godina kasnije, vodeća demografska stručnjakinja, Alica Wertheimer-Baletić, rekla je da ako Hrvatska ne poduzme nešto hitno oko socijalne i populacijske politike, ona će za 20 ili 30 godina biti opustošena zemlja. „Ako sve više mladih odlazi u inozemstvo, ako je više onih koji umiru nego onih koji se rađaju i ako je stanovništvo sve starije, onda će biti sve tanja baza onih koji mogu donijeti na svijet nove naraštaje i tada spirala negativne demografske slike raste strelovitom geometrijskom progresijom. Za deset godina bit će možda prekasno da se bilo što učini“, upozorila je ova demografkinja.
Danas, kada su poznati rezultati popisa stanovništva iz 2021. godine, evidentno je da je demografska slika Hrvatske porazna. Hrvatska je, naime, u posljednjih deset godina izgubila 402.083 stanovnika, odnosno 9,37 posto u odnosu na stanje iz popisa 2011. godine, kada je imala oko četiri miliona i dvjesto hiljada stanovnika.
Ako se pogleda broj stanovnika u Hrvatskoj u rasponu od 30 godina, slika je još sumornija. Od popisa stanovništva iz 1991. godine, kada je Hrvatska imala četiri miliona i oko sedamsto hiljada stanovnika, ona je u tri decenije izgubila blizu milion svojih stanovnika i sada ih je prema najnovijem popisu tri miliona i oko osamsto hiljada. Prema procjenama UN-a, zbog lošeg omjera mladog i starog stanovništva do 65 godina (omjer je 1 prema 3), Hrvatska bi 2050. godine mogla pasti na 3,3 miliona stanovnika, a 2100. tek na 2,1 milion stanovnika. Prvo što upada u oči, i stručnjacima i laicima, jest pitanje kako zemlja poput Hrvatske nije u stanju sistemskim mjerama zaustaviti ovakav porazni trend. Godinama se iz akademskih demografskih krugova upozoravalo na ovakvo stanje, čak su stvarana i određena konzultantska tijela, pri Vladi i ministarstvima RH, ali negativni trend nastavljen je beznadežno dalje.
Koji su sve razlozi zašto ljudi odlaze i zašto se sve manje rađaju, odnosno zašto planovi za promjenu ovakvog stanja ne uspijevaju, pitanja su za dublju stručnu analizu. Ono što je međutim evidentno jest da je masovni odlazak mladih i obrazovanih ljudi u inostranstvo zabilježen od 2013. godine i ulaska Hrvatske u Evropsku uniju. To s jedne strane navodi na zaključak da je Evropska unija, po definiciji, između ostalog i slobodna tržnica radne snage u kojoj se ljudi zapošljavaju i žive gdje žele. S druge strane, to znači i to da u toj tržišnoj utakmici rada i kapitala Hrvatska nije ostvarila takve ekonomske rezultate da bi domaći ljudi pomislili da bi im jednako dobro bilo da rade u svojoj zemlji, a ne da svoju sreću traže u bijelom svijetu. Jedna stvar, međutim, simptomatično bode u oči. Na pitanje zašto odlaze u inostranstvo, mnogi mladi i visokoobrazovani ljudi često odgovaraju da, osim činjenice što ovdje teže dobivaju (slabije plaćeni) posao nego vani, smeta ih naročito to što se kod nas, ne samo u Hrvatskoj, uz korupciju i nepotizam, osjećaju „zaglavljeni u prošlosti“, odnosno neprestano moraju slušati mrziteljske govore o prošlim ratovima, kada oni nisu bili niti rođeni i koji očito u glavama starijih još nisu završeni. Posljedica tih „ratova u glavama“ jest i činjenica da je srpska zajednica u Hrvatskoj neprestani dežurni krivac za mnoge neuroze, iako ta zajednica sve više biološki kopni i baš zbog takve neugodne atmosfere, njeni mlađi pripadnici također odlaze. Naime, prošle godine je prema izvještaju Srpskog narodnog vijeća bilo preko 500 napada na građane srpske nacionalnosti, i to samo onih koje su zabilježili mediji, odnosno onih koji su prijavljeni policiji i tužilaštvu, ali bar dva puta je više onih što se ne prijavljuju nikome. Prema prošlogodišnjem popisu 123.892 stanovnika izjasnilo se da su po nacionalnosti Srbi, što u ukupnoj nacionalnoj strukturi čini 3,2 procenta stanovnika u RH. To znači da je broj Srba u odnosu na prethodni popis iz 2011. opao za 62.741 ljudi ili 1,16 posto u ukupnom broju stanovnika.
Naravno, u raznim medijima mnogi su se poradovali kako su Srbi u pojedinim sredinama (Vukovar, Vrbovsko i Donji Kukuruzari) pali ispod 30 posto pa su izgubili pravo na vlastito pismo, ćirilicu u javnoj upotrebi, ali ne djeluje baš smisleno, u situaciji opće demografske katastrofe, radovati se susjedskoj nevolji. Za razliku od prošlog popisa, kada su Srbi imali pravo na izbor deset zamjenika župana, sada ih imaju u ukupno šest županija. Na pređašnjim lokalnim izborima pripadnici srpske nacionalne manjine mogli su birati i 19 zamjenika načelnika općina, a sada 15. Generalni pad broja stanovnika primjetan je i u nerazvijenijim sredinama u kojima Srbi čine većinu. U proteklih deset godina smanjio se i broj građana Hrvatske koji se izjašnjavaju kao pravoslavni vjernici – 2011. bilo ih je 190.143 (4,4 procenta), a sada ih je 128.395 (3,3 procenta). Smanjio se i broj onih koji su izjavili da im je srpski materinji jezik – ranije ih je bilo 52.879, a sada je to 45.004 stanovnika.
Što će biti dalje? To na žalost nitko ne zna, niti u odnosu na demografsku sliku Hrvatske u cjelini, niti vezano za njene građane srpske nacionalnosti. Prema sadašnjim podacima i projekcijama u budućnosti, ničem dobrom se ne možemo nadati.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
