Godišnjica prvog objavljivanja stihova hrvatske himne Antuna Mihanovića „Horvatska domovina“, danas poznatije pod nazivom „Lijepa naša domovino“, u domaćim medijima popraćena je brojnim prigodnim tekstovima. Mnogi informativni i kulturni portali tog 14. ožujka ili uoči tog datuma objavili su prigodne podsjetnike s podacima o izvornom i aktualnom nazivu ove pjesme, mjestu i vremenu njezina prvog objavljivanja, autoru njezina teksta, kao i autoru njezine kasnije komponirane glazbene podloge. No, dok je potonji najčešće spomenut tek usput, uz tipsku formulaciju da je „Lijepu našu“ uglazbio „Vinkovčanin Josip Runjanin“, istovremeno su izostavljeni podaci o njegovom nacionalnom porijeklu. (primjerice ovdje, ovdje, ovdje, ovdje) Udžbenici povijesti za osnovne i srednje škole[1] također navode ime Josip Runjanin, ali bez detalja o njegovoj nacionalnoj pripadnosti. Takvim se predstavljanjem propušta prilika da se u potpunosti osvijetli biografija skladatelja hrvatske himne, čime bi se jasnije prikazao doprinos srpske nacionalne manjine hrvatskoj kulturnoj i povijesnoj baštini. Kako bi se to ispravilo, provjerili smo što kažu povijesni i stručni izvori.

Najprije, bitno je istaknuti da bi se ime kompozitora Runjanina, u gorespomenutim tekstovima navedeno kao „Josip“, ukoliko bi se inzistiralo na preciznosti, trebalo bilježiti kao „Josif“. Naime, njegovo je ime upravo u takvoj inačici zabilježeno uz datum njegova rođenja 1821. godine, na dan 26. studenog po starom odnosno 8. prosinca po novom kalendaru, prilikom krštenja u vinkovačkom hramu Srpske pravoslavne crkve posvećene Silasku Svetog Duha četiri dana kasnije, kada ga je krstio vinkovački paroh Adam Popović.[2] U istom mu je obliku ime zapisano i nakon smrti u Novom Sadu, 8. siječnja (po starom kalendaru) 1878. godine,[3] a upravo u tom obliku uklesano je i na njegovom nadgrobnom spomeniku na novosadskom pravoslavnom Uspenskom groblju. (vidljivo na slici dostupnoj ovdje, arhivirano ovdje) Osim što potvrđuju njegovu pripadnost pravoslavnoj crkvi od početka do kraja života, ovi zapisi jasno potvrđuju da je njegovo ime u službenoj evidenciji bilo i ostalo Josif, kao u to doba jedini način bilježenja biblijskog imena Yosef korišten među srpskim pravoslavcima.

Inače, u različitim okolnostima njegova profesionalnog života Runjaninovo je ime, baš kao i prezime, u glavninom vojnim evidencijama u kojima se može pronaći, transkribirano na različite načine, pa se tako, primjerice, u dokumentima Vojne krajine, obvezno bilježenim na njemačkom jeziku, najčešće navodi u skraćenoj varijanti, kao „Runianin Jos.“,[4] uz obvezan dodatak njegova u datom trenutku važećeg vojnog čina. Kad ga navode u punoj formi, njemački ga dokumenti pak obvezno zapisuju u sebi svojstvenom obliku „Joseph“.[5]

Koliko je poznato, oblik „Josip Runjanin“ prvi je put upotrijebljen 1846. godine unutar „Obćeg zagrebačkog kolendara“,[6] tiskovine koja je popularizirala ideje ilirskoga pokreta, ponajviše one nastale u krugu bliskom Ljudevitu Gaju, kojem je u tom krugu pripadao i Runjanin, ali i budući hrvatski ban Josip Jelačić. Ovakvi, različiti načini navođenja istog imena iste osobe u ono se doba mogu objasniti specifičnim vremenskim okolnostima u kojima je tek bio otpočeo proces formiranja unificiranog načina bilježenja znakova i riječi u jezicima južnoslavenskih naroda, uključujući i hrvatski te srpski, zbog čega je navođenje pojedinih osobnih imena u „prevedenoj“, lokalnom podneblju bliskije zvučnoj inačici bio čest slučaj. S vremenom, takva su rješenja, za razliku od niza drugih prijedloga Gajeva ilirskog kruga, odbačena, te bi u duhu modernoga hrvatskog (kao i srpskog) jezika, inzistiranje na imenu „Josip Runjanin“ umjesto izvornog „Josif  Runjanin“, bilo jednako inzistiranju na njegovoj, duhom vremena uzrokovanoj, najčešće zabilježenoj formi „Joseph Runianin“. Usput, moguće je navesti i slučajeve u kojima je prezime Runjanin i u srpskim izvorima onog vremena bilo bilježeno u za današnje standarde neprikladnoj formi, kao Руняанин,[7] u formi bližoj suvremenom ruskom standardu.

Što se pak tiče navoda po kojem je Josif Runjanin Vinkovčanin, on ostaje točan utoliko što se on uistinu ondje rodio, no nije naodmet spomenuti i podatak kako su Josif i njegova braća i sestre (Stefan, Julijana, Petar, Aleksandar, Jovan i Marija)[8] tek prva generacija ove porodice rođena u Vinkovcima, a zbog učestalog seljenja karakterističnog za obitelji službenika Vojne krajine, ujedno i posljednja iz ove loze. Naime, porodica Runjanin izvorno potječe iz sela Runjani po kojem je i dobila prezime, a koje se nalazi u blizini Loznice[9] u zapadnoj Srbiji, odakle su se Josifovi roditelji, Ignatije i Sofija, preselili najprije u Bjeljinu, potom u okolicu Sremske Mitrovice, pa u Vinkovce. Prema tome, srpsko podrijetlo, kao i pripadnost pravoslavnoj crkvi, jasno upućuju na nacionalnu pripadnost Josifa Runjanina i njegove obitelji, dok njegovi politički stavovi djelovanja u sklopu ilirskoga kruga, zbog kojih je i došao u dodir s pjesmom „Horvatska domovina“, kao i „Hrvati svom banu“,[10] koju je također uglazbio, ustvari ne iskazuju njegovo pristajanje uz hrvatsku nacionalnost, nego uz panslavističke ideje karakteristične za Ilirce, u formi veličanja prirodne i narodnosne ljepote svih (južno)slavenskih naroda, uključujući, dakako, i onaj hrvatski.

Potrebno je, međutim, napomenuti i da je Runjaninova kći Vilhelmina (germanofonim imenom nazvana kao što je to bio čest slučaj među djecom vojnokrajiških oficira kao čin iskazivanja lojalnosti roditelja bečkom dvoru, neovisno o vlastitoj nacionalnosti), koja je većinu života provela u Beču, za sebe u više navrata izrijekom izjavila kako se nacionalno osjeća kao Hrvatica[11] – vjerojatno dobrim dijelom zbog toga što ju je odgojila majka Otilija, također Hrvatica, dok je otac Josif umro u trenutku dok je ona imala nepunih deset godina. I neovisno o činjeni da potječe iz „miješanog“ braka, ovakve promjene u odabiru nacionalne pripadnosti također su karakteristične za vrijeme Josifova života ili Vilhelminina rođenja, vrijeme u kojem su nacije u modernom smislu tek bile oblikovane. Ukoliko pak iz današnje perspektive dvojimo o nacionalnosti osoba s prezimenom Runjanin, važno je spomenuti kako ovo prezime, u suvremenoj Hrvatskoj, nose isključivo pripadnici srpske nacionalnosti,[12] a nije naodmet navesti i kako su dvojica Josifovih prezimenjaka, Branko (r.1914.) i Milutin (r.1925.) ubijeni u Jasenovcu 1942. godine. (dostupno ovdje)

Tvrdnja da je kompozitor hrvatske himne „Josip Runjanin“ nije u potpunosti točna jer se njegovo ime prema povijesnim dokumentima bilježilo kao „Josif Runjanin“. Također, iako je rođen u Vinkovcima, njegovo podrijetlo je srpsko, a pripadao je pravoslavnoj crkvi. Stoga, često navođenje njegovog imena kao „Josip“ može se smatrati netočnim, a pojednostavljeno predstavljanje njegovog podrijetla može dovesti do pogrešnog zaključka.

[1] usporediti: Povijest 7 (Zagreb: Alfa, 2020), Tragovi 3 (Zagreb: Školska knjiga, 2021)

[2] Faksimil „Protokol krštenih hrama Svetoga Duha u Vinkovcima. Knjiga 2, list 6, redni broj 31“ u: Ilija Vrsajkov, Josif Runjanin: život i delo, str. 26.

[3] Matica umrlih svete Uspenske crkve novosadske srpsko-pravoslavne od 1878. godine. Knjiga 4, list 85, tekući broj 4

[4] usporediti:“(3.) Carlstädter Mil. Gränz IR. Stab: Ogulin”, Militär-Schematismus des österreichischen Kaiserthumes, Wien 1840., str. 239. , “(10.) Banat Mil. Gränz IR. Stab: Glina”, Militär-Schematismus des österreichischen Kaiserthumes, Wien 1841., str. 253. , “(10.) Banal Mil. Gränz IR. Stab: Glina”, Militär-Schematismus des österreichischen Kaiserthumes, Wien 1845., str. 260.

[5] usporediti: “(10.) Banal-Mil.-Gränz-IR. Stab: Glina … Stabs-Officiere”, Militär-Schematismus des österreichischen Kaiserthumes, Wien 1850., str. 310. , “(10.) Banal-Mil.-Gränz-IR. Stab: Glina … Stabs-Officiere”, Militär-Schematismus des österreichischen Kaiserthumes, Wien 1857., str. 365.

[6] “10. Pàrvi banovci”, Obći zagrebački kolendar za godinu 1846., tečaj pàrvi, uredjenjem Slavoljuba Vèrbančića izdaje ga Lav. Župan, Tiskom Franje Suppana, Zagreb 1846.

[7] „U Topuskom dne 22. jula 1861.“, Srbski dnevnik, Novi Sad 10 (69), str.2.

[8] Vrsajkov, Ilija. Josif Runjanin: život i delo. Novi Sad: Nevkoš, 2000. str.24.

[9] Runjanin, Petar. Avtobiografija Petra Runjanina: Priredio za štampu N. Radojčić, Sremski Karlovci: 1914. reizdano u : Vizinćanin, Petar. Stanovništvo Kuzmina do 1935. godine. Beograd: Srpska knjiga, 2003.

[10] Mrkalj, Igor. „Josif Runjanin i ‘Lijepa naša’: činjenice i interpretacija“. str.22

[11] usporediti: Pismo Wilhelmine Runjanin od 23. prosinca 1921., Emiliju Laszowskom, predsjedniku Kluba hrvatskih književnika u Osijeku (NSB, Zagreb, R. 5544.), Kosi, Anton: „Pri hčerki skladatelja “Lepe naše domovine” Josipa Runjanina“. Ljubljana: Slovenec LXIV/1936, 104a, 3.

[12] „Prezime Runjanin“. Acta Croatica. https://actacroatica.com/hr/surname/Runjanin/ (pristup 23.3.2025)

Financira Europska unija – NextGenerationEU.

Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.