Sve je moglo biti drugačije. Ali nije. Jer, u toj bujici nacionalističke mržnje, koja je dovela do bratoubilačkih ratova početkom 90-ih, u tom patriotskom busanju u prsa, u toj fantaziji nabreklih vratnih žila o „vjekovnom snu“ o nezavisnoj državi, u toj manijakalnoj želji za osvetom ili u tektonskom strahu od ponavljanja onog zla iz Drugog svjetskog rata – najtragičnije od svega je što su u toj neviđenoj strahoti stradali potpuno nevini ljudi.

Tog ljudskog i kulturnog kapitala – Srba iz Hrvatske – odrekla se, naročito surovo u Oluji, njihova zemlja rođenja, Hrvatska, a u novoj postojbini, Srbiji, tih ukupno preko tristo hiljada ljudi (točnije 330.123 izbjeglice po popisu iz 1996. godine), izbjeglih iz Hrvatske od 1991. do 1995. godine, moralo je početi od nule i dobrih deset godina boriti se rukama i nogama za puko preživljavanje i golu egzistenciju. Samo iz Zagreba u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj utočište je našlo 16.459 izbjeglica ili 33% od ukupno 49.965 Srba koji su živjeli u Zagrebu, po popisu iz 1991. godine. Nakon Oluje dolazile su izbjeglice u Srbiju, uglavnom iz urbanih dijelova Hrvatske, koji su za vrijeme ratnih sukoba bili pod hrvatskom vlašću, njih preko 35.000, od 1996. do 2001. godine. Srbija je primila u svoje državljanstvo ukupno preko 400.000 izbjeglica i drugih ratom ugroženih lica iz različitih krajeva bivše države, dok je danas još uvijek u statusu izbjeglica u Srbiji 17.670 ljudi iz Republike Hrvatske.

Može li se novcem, ekonomskim, kulturnim ili demografskim pokazateljima izračunati taj ogromni manjak koji Hrvatska danas bez sumnje trpi, zato što jedne ogromne mase visoko radno sposobnog stanovništva u tim krajevima sada više nema? „Zašto Hrvatska tako uporno radi u korist svoje štete?“, pitaju se sasvim dobronamjerno na ovu temu te iste izbjeglice. Ovom samoubilačkom paradoksu ne treba se veseliti, jer i s jedne i s druge strane granice, tako je oduvijek na Balkanu, stanuje nesreća od istoga korijena.

Ti seljaci srpskog porijekla iz Dalmatinske zagore, Like, Banije i Korduna i Slavonije, nisu bili nikakvi bogati zemljoposjednici već skromni poljoprivrednici, koji su brinuli oko stoke po livadama i usjeva po poljima, da bi se prehranila kućna čeljad i odvojilo ponešto za školovanje najmlađih. Jednako kao što su to činili i njihovi susjedi, Hrvati, iz drugog sela, udaljenog pola sata laganim hodom. Kada je zaratilo 1991. ta susjedska solidarnost, seoska veselja, miješani brakovi, zajedničko slavljenje Božića, jednog i drugog, zdrobljeni su kao lubenica i bijesno šutnuti nogom.

Nakon te Oluje u augustu 1995. hiljade srpskih kuća su zapaljene. Leševi stotina uglavnom staraca i starica ostali su ležati po pustim poljima, a sva ta stoka, usjevi, poljoprivredna mehanizacija i kućni namještaj poletjeli su u nebo. Naime, kako svjedoči nekadašnji glavni urednik tjednika Feral Tribune, Viktor Ivančić: „Tjednima je svaki dan iz Splita išao vlak koji je bio pun ljudi s praznim torbama. Čitav dan oni bi provodili u Kninu i okolici, napunili te torbe i vratili se kući. Nije im bio nikakav problem dok su tamo išli čoporativno, ali kad su im se pojavile fotografije u novinama, krenulo je zgražanje“. Na isti način su nestajala stoka, automobili i bijela tehnika, a na natpise po pročeljima kuća u pustim srpskim selima, „Zauzeto, Hrvat“, nitko se nije ni osvrtao. Kako je mnogo godina kasnije rekao jedan prognanik, koji je tada kao dvanaestogodišnji dječak iz okolice Knina bio primoran da vozi traktor i u prikolici ostatak svoje porodice, sve do Beograda: „Sjećam se očaja i bijede. Kao da je neko sav trud i rad mojih predaka pobrisao i rekao: Hajde sada iz početka!“ Ili, kako je to na najužasniji način tada poentirao predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman: „Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikad nije ni bilo. Nisu uspjeli pokupiti ni svoje prljave gaće. Neka im je sretan put!“ Želeći ovim ponižavajućim riječima ubiti svaku nadu onima koji bi eventualno pomislili da se vrate. Svi ti višestoljetno stečeni plodovi mukotrpnog rada naroda Dalmacije, Like, Banije, Korduna i Slavonije, razvučeni su i nestali tko zna gdje. Kako je tada netko crnohumorno rekao „sve što su izbjeglice nosile u glavi i što su imale u svojim zavežljajima, donijele su u Srbiju“.

Mnogi od ovih nevoljnika su se u Srbiji snašli, ali tek nakon decenijskog teškog i često ponižavajućeg rada, oskudnog života u kolektivnim izbjegličkim centrima i provizornim nastambama. Ne postoji statistika o „stupnju sretnog života“ izbjeglih Srba iz ruralnih područja Hrvatske. Stotine hiljada ljudi jednostavno se moralo snalaziti kako je znalo i umjelo. Ništa bolje nisu prošli niti Srbi iz urbanih sredina. Ljudi sa završenim fakultetima i respektabilnim profesijama godinama su prodavali povrće po vojvođanskim tržnicama na kojima je ljeti „paklena vrućina, a zimi je zima da ti se srce smrzne“, kako bi znali govoriti. Neki su bili pomoćni radnici u stočnim hladnjačama ili mesnicama, neki su rintali na svakojakim građevinama, a ako bi dogurali do mjesta kakvog konobara ili trgovačkog putnika, to bi već bila velika stvar.

Hrvatski krajevi nekada naseljeni Srbima danas su mrtvi, a područja u Srbiji, naročito u Vojvodini, naseljena izbjeglicama ipak su prostori novih ljudi i borbe, doduše mukotrpne – za život

Sve je moglo biti drugačije. Ali nije. Koliko je među tih gotovo 400.000 srpskih izbjeglica iz Hrvatske u Srbiji u ovih dvadeset i pet godina bilo razbijenih obitelji, traumatizirane djece, samoubojstava, naglih smrti, bolesti i uništenih života – nikada nećemo sasvim precizno saznati. Za koje „veće dobro“ se dogodio taj strašni izbjeglički egzodus? U metafiziku te nesreće možda će uspjeti prodrijeti tek neki budući naučnici ili će historija pokazati prave razloge. Same izbjeglice koje su sve to preživjele kažu, bez naknadne slavodobitnosti, da je Hrvatska izgubila „želeći se riješiti Srba“, dok je Srbija, koja je njihovim naglim dolaskom doživjela šok – zapravo dobila. Hrvatski krajevi nekada naseljeni Srbima danas su mrtvi, a područja u Srbiji, naročito u Vojvodini, naseljena izbjeglicama ipak su prostori novih ljudi i borbe, doduše mukotrpne – za život. Srpske izbjeglice iz Hrvatske ne djeluju kao ljuti i ogorčeni ljudi. Prije bi se moglo reći da su beskrajno tužni kako se ideja elementarnog čovjekoljublja tako jednostavno raspala. Mnogi od njih o tom novom životu nisu u stanju govoriti, „jer nakon toga mogu samo plakati“, no mnogi to žele, jer kažu da „ono što se ne ispriča nije se ni dogodilo.“ Njihovo izbjegličko iskustvo neka je vrsta paralelnog života i imaginarnog lutanja između onoga što se zbivalo prije i onoga što se događa danas. Između sjećanja koja su ponekad jača od stvarnosti i stvarnosti koja je za neke čak i vrlo uspješna, ali je za većinu izgubila pravu boju i smisao. „Ja ću do kraja života ostati Ličanin, ali se u moju Liku nikada više neću vratiti“, vjerojatno je najmučnija prognanička rečenica, koja se može odnositi i na druge krajeve u Hrvatskoj, koja se među tim nevoljnicima može čuti. Tužna izbjeglička sudbina je dugačka saga o rasutim enklavama vlastitog naroda, koje odvojene od rodnog kraja, žive u grču siromaštva, šizofrenog identiteta i međusobnih podjela. Usamljenost, napuštenost i iskorijenjenost je vjerojatno najdominantnije raspoloženje izbjeglica iz Hrvatske u Srbiji o čemu svjedoči kazivanje jednog od bezbroj takvih anonimnih izbjeglica: „Razbijeni smo na preko sto izbjegličkih udruženja i dvije krovne organizacije. Trebali bi da se ujedinimo, jer ništa nije urađeno za srpski narod ni u Hrvatskoj ni u Srbiji.“ Ipak, nije sve tako crno, jer život se čak i u teškim uvjetima mora nastaviti dalje. „Sudbina, mada to možda tako ne izgleda, uvijek bdi nada mnom“, kaže francuski pisac Erve Giber. Zajednica stručnih ljudi među srpskim izbjeglicama iz Hrvatske uspjela je u Srbiji, nakon barem jedne decenije mukotrpne egzistencijalne borbe za opstanak, izboriti u novoj sredini svoje mjesto pod suncem. Jedan od njih, renomirani pravnik, koji je nakon Oluje došao u Beograd, kaže: „Poznajem jako puno ljudi iz Hrvatske koji su došli u Srbiju i koji su danas ovdje jako uspješni. Odnosno, ti ljudi su i tamo bili uspješni, a ovdje su samo nadogradili svoje znanje i iskustvo. Zastupam barem dvadeset firmi u Srbiji koje vode ljudi koji su došli iz Hrvatske: od građevinarstva, transporta, drvne industrije, do kompjutora i informatike.“ Zaista, u Srbiji se danas može sresti na stotine najsposobnijih stručnjaka raznih profila, koji su to bili i u Hrvatskoj i koji bi u njoj i ostali – da nije bilo rata.

Sve je moglo biti drugačije. Ali nije. Nakon rata i te nesretne Oluje emotivna geografija nekoliko stotina hiljada ljudi se brutalno promijenila, jednako kao i njihove navike, osjećaj sreće i način života. U toj tragičnoj golgoti među običnim ljudima srpskog porijekla, što god tko mislio i tvrdio drugačije, ima najmanje nekog nacionalizma, ali ima puno ljudskog smisla. Jedna žena, koja je na svoj 18 rođendan, prvog dana Oluje morala napustiti svoje selo pored Knina, danas kaže: „Ponosna sam na taj kamen na kome sam odrasla. Groblje na kojem je sahranjen moj otac staro je kažu sedamsto godina. Osim toga ta historijska činjenica da su Srbi naseljavani tamo da bi se Evropa obranila od Turaka, taj živi zid jednog naroda da bi se spasio čitaj jedan kontinent, to je za nas činjenica smisla našeg postojanja tamo. Kako da ja to zaboravim? Mi smo tu naseljeni vjekovima i to vam kažem ja koja sam potpuno apolitična. Osim toga mi smo preživjeli na toj oskudnoj zemlji i po suši i po zimi i među drugim narodima. Manastir Dragović postoji od 1395. godine, manastir Krka napravljen je 1350. godine, a crkva svetog Nikole u Žagroviću sagrađena je 1537. godine. Ja se ništa ne busam u prsa, ali od tamo sam potekla.“ U Ličkoj Kaldrmi, jednom od stotina tipičnih krajiških sela, bilo je prije posljednjeg rata preko 400 kuća. Sada u njemu ne živi nitko, ali njegovih stanovnika ima, osim u Srbiji, i na svih pet kontinenata. Mnogi u tom selu, kažu preživjeli svjedoci, koji su za vrijeme Oluje slušali preko radija Tuđmanov poziv Srbima da ostanu, ostali su i nakon toga su pobijeni. „Mi iz svoga kraja nismo pobjegli, nego smo morali otići ili umrijeti“, kažu oni. Ili kako kaže jedan od mnogih takvih sličnih nevoljnika: „Ova generacija Srba je protjerana i mi smo otišli. Stari koji su tamo ostali će pomrijeti, ali šta će Hrvati sami sa sobom, koji su svoju mladu generaciju naučili da govori ‘Ubij Srbina’. Mene to boli, ne kao Srbina, nego kao hrvatskog državljanina.“

U Ličkoj Kaldrmi, jednom od stotina tipičnih krajiških sela, bilo je prije posljednjeg rata preko 400 kuća. Sada u njemu ne živi nitko, ali njegovih stanovnika ima, osim u Srbiji, i na svih pet kontinenata. Mnogi u tom selu, kažu preživjeli svjedoci, koji su za vrijeme Oluje slušali preko radija Tuđmanov poziv Srbima da ostanu, ostali su i nakon toga su pobijeni

Izbjegli Srbi, generalno, o tom ratu ne iskazuju neku posebnu filozofiju, osim tuge i osjećaja besmisla. Stavovi desetina hiljada njih o posljednjem ratu mogli bi stati u nekoliko rečenica jednog anonimnog izbjeglice, negdje s tromeđe Dalmacije, Like i Bosne: „A što ću misliti? Bio je to bratoubilački rat prema kome se ja odnosim kao socijalista i antifašista. Srba u Lici više nema, srpska zemlja postala je pusta hrvatska prerija, a svi zajedno smo voljom velikih sila vraćeni u kolonijalni status. Šta su Hrvati dobili ovim ratom, recite vi meni? Danas, živim ovdje u Batajnici kraj Beograda, spajam kraj s krajem, imam prijatelje Hrvate i u meni nema mržnje: bolje mi je da me ugosti dobar Hrvat iz Hrvatske nego veliki Srbin iz Srbije. Najradije bih se vratio u svoju Liku, ali Hrvatska neće da mi obnovi imovinu kao i većini Krajišnika…“ Tužno i pretužno. Ili kako kaže nekadašnji paroh iz Okučana, otac Sava: „Danas kada odem u Hrvatsku osećam se prazno. Više nikoga ne sretnem, ni Srbina ni Hrvata. Nema više ljudi koje sam poznavao…“ U čijem srcu, u kojoj glavi i u kakvoj ideji je urezan smisao tolike patnje koja je pogodila srpske izbjeglice, ali jednako i sve druge ljude i narode na ovom komadu zemlje, koji danas ne žive ništa bolje ni sretnije, nego što su nekada živjeli? „Ova ista polja što krv jednih žale, urodit će drugim pričešćem i hljebom“, kaže pjesnik Jovan Dučić. Ta rečenica vrijedi i za Srbe i za Hrvate. Ako postoji i deset posto šanse da se nakon nasilja, mržnje i krvi, pomire djeca i unuci ovoga roda, koji je bio sudionik tog velikog zla, ima smisla da u to vjerujemo. Jer druge alternative nemamo.