Kulturalni identitet Zagreba, osim njegove historije i urbanog štimunga, svakako predstavlja i voljeno ime „Dinamo“ i njegovi navijači, ti anđeli garavog lica, pod kodnim imenom – Bad Blue Boysi. Priču o njima možemo započeti od jednog neurotičnog trenutka, koji dobro oslikava kompleksnost grada, njegov društveni kontekst, kao i sva nadanja i zablude vezane za to nerazmrsivo klupko u kojem su umiješani nogomet i politika. Mnogi se vjerojatno sjećaju da je navijačka pjesma „Dinamo ja volim“, u izvedbi zagrebačkog benda Pips, Čips & Videoclips, koja se smatra možda i najboljom navijačkom pjesmom na ovim prostorima, objavljena 1992. godine u Zagrebu, gotovo poluilegalno i u dobroj mjeri iz prkosa. Naime, tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, već od početka svog mandata insistirao je da zagrebački nogometni klub Dinamo promijeni svoje ime, jer mu je ono jako ličilo na omraženi socijalizam. „Niste vi nekakav ‘Dinamo’ iz Drezdena ili ‘Dinamo’ iz Moskve“, poručivao je Tuđman tadašnjoj upravi kluba, te je isposlovao da se klub nazove „HAŠK Građanski“, kao nekakav hibridni spoj dva odvojena imena koja su nosila dva zagrebačka predratna i suparnička kluba.

U ta mutna i opasna vremena mnogi Zagrepčani su se pitali smiju li uopće na radiju slušati tu pjesmu (to se pitao i sam radio), ali ona je ipak opstajala, najviše nošena na krilima mnogobrojnih Dinamovih navijača, opće poznatih kao Bad Blue Boysi. Malo tko pamti da je u tim danima u Kulturno-informativnom centru (KIC) u srcu Zagreba, specijaliziranom za gradske art teme, uz dosta neizvjesnosti bila organizirana javna promocija te pjesme, kao i tribina posvećena tim Dinamovima fanovima, pod ironičnim naslovom: „Bad Blue Boysi ili kako građanski navijati za Dinamo“.

Niti su Bad Blue Boysi baš „građanski“ navijali za Dinamo, niti je ovaj klub ikada želio da se zove HAŠK Građanski, nego nikako drugačije do – Dinamo. Dvorana KIC-a bila je te večeri dupkom puna tih bučnih Dinamovih navijača u plavim majicama i šalovima, koji su tada valjda prvi put ušli u kakav zagrebački kulturnjački prostor, a kada su započeli taktovi ove pjesme, dvorana je naprosto eksplodirala. Interesantno je da ova eksplozivna navijačka himna počinje elegičnim riječima pozajmljenim iz jedne stare zagorske balade: „Popekve sam slagal i rožice bral i svu svoju mladost ja tebi sem dal…“, što dosta govori o zagrebačkom kulturalnom miljeu, kojeg povezuje pučki štimung s okolnih brežuljaka, kao i grubi beton modernog grada, na kojem su izrastali ovi Dinamovi neukrotivi navijački gladijatori. Zato se u pjesmi spominju i starodrevni „Bog“, „raj“, „pakao“ i (Dinamova) „slava“ za koju ima smisla i život dati, ali se zlokobno najavljuju, kako se to u zagrebačkom slengu kaže, i „štemerski“ rekviziti, „kolac“, „lanac“ i „bokser“, kojima će se ta „Dinamova slava“ braniti.

Ovih navijača su se mnogi pristojni građani bojali, ali su to ipak bili „naši dečki“ pa je tako je i struktura Bad Blue Boysa bila prilično heterogena. Bilo je tu klasičnog lumpenproletarijata i sitne srednje klase, novokomponiranih vatrenih rodoljuba, ali i gimnazijalaca i studenata, sve do akademskih građana s upisanim doktoratom. Tako su nespojiva i imena koja se vežu uz Bad Blue Boyse. Ova ogromna navijačka armija potekla je od grupa koje su se zvale „Zagrebački mališani“ i „Zagreb ’80.“, što je aludiralo na proslave u dječjim vrtićima i na kvartovske svirke, da bi se kasnije sve slilo u mračne slogane po fasadama kvartova, naročito u Novom Zagrebu: „Dobrodošli u plavi pakao“ i „Bog prašta, mi ne“. Ta kulturalna raznorodnost Dinamovih navijača vidi se i po različitoj radijaciji imena njihovih podgrupa: od miroljubivih Zagreb City Boys, Purgeri Sjever, Fakini Zagreb i Smogovaca, do puno ratobornijih Agram Crew, Plave konjice, Vjernih pasa i drugih. Interesantan je i taj kaos u jeziku nazivlja navijača, koji je bio karakterističan u ono doba u Zagrebu i ostao sve do danas, i to ne samo u nogometu. Jezik u kojem su se miješali nježni kajkavski izrazi, simboli iz doba socijalizma, vatreni znakovi probuđenog hrvatskog identiteta i privrženost globalističkom engleskom jeziku – govoru gospode i probisvijeta.

Na tu nemoguću „ljubav u doba betona“ mislio je i zagrebački pisac Borivoj Radaković kada je napisao komad „Dobrodošli u plavi pakao“, premijerno izveden u Kazalištu Kerempuh 1994. godine. Na premijeru je došao kompletan tim Dinama zajedno s rezervama, trenerima i članovima uprave i predstava je doživljena kao svojevrsni plemenski ritual, premda je ono što je Radaković napisao bila primarno socijalna melodrama Zagreba u to vrijeme i njegovih osiromašenih građana. Ironija sudbine bila je u tome da je tada ovo kazalište, zbog pritiska desnice, promijenilo svoje ime iz „Jazavac“ u „Kerempuh“, zato što je autor komada „Jazavac pred sudom“, Petar Kočić, bio proglašen srpskim nacionalistom, premda je umro još 1916. u vrijeme Austrougarske. S druge strane, Dinamo je, pak, nekako opet iz sličnih razloga u to vrijeme promijenio ime iz „HAŠK Građanski“, koje za ondašnji ukus nije bilo dovoljno hrvatsko, u „Croatia“, koje je ostalo do 2000. kada je promijenjeno u Dinamo, opet voljom pravovjernih hrvatskih domoljuba, u koje su od početka spadali i Bad Blue Boysi. U toj pomalo šizofrenoj situaciji živio je Zagreb 90-ih. Kako bi rekao dramski pisac Tomislav Zajec, „bilo je to vrijeme generacijske anarhije, nesnalaženja, izgubljenosti i nekog mutnog dojma težine.“ Zagreb je tada bio pomalo mamuran od svojih raskalašenih večeri u Gjuri 2 i klupskih okupljanja da bi se zaboravilo sve, odnosno, kako je kasnije govorila tadašnja dezorijentirana mladost: „Imali smo samo Zagreb i noć.“ S druge strane, ton tvrdoj ratnoj i poratnoj stvarnosti, doprinos su između ostalih davali politička elita i zagrebački nogometni navijači, neprestano u sukobu.

Bad Blue Boysi su nastali 1987. godine ali njihovo prvo, ako se to tako može nazvati, vatreno krštenje bilo je na onoj po zlu čuvenoj utakmici između Dinama i Crvene zvezde u proljeće 1990. godine, kada je čitav Zagreb izgledao kao ratna zona sukoba jednih i drugih navijača, što je za mnoge bila više nego očita najava onoga što će se dogoditi godinu dana kasnije. Građani Zagreba koji su po nacionalnosti bili Srbi, malo su imali veze s ovim uličnim sukobima, premda su uvijek doživljavani kao neka vrsta ključne ali nejasne karte u razrješavanju hrvatsko-srpskih odnosa. Tako je profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, Žarko Puhovski, znao reći da će ti međunacionalni odnosi biti sanirani „kada zagrebački Srbi počnu navijati za Dinamo“, dok se u zagrebačkim intelektualnim krugovima srednje struje, još u vrijeme Ćire Blaževića početkom 80-ih, govorilo kako će Hrvati postati privrženi Jugoslaviji „kada Beograd dopusti zagrebačkom Dinamu da osvoji prvenstvo države.“

Devedesete su bile „godine opasnog življenja“ Bad Blue Boysa, kako zbog njihove radikalizacije u kontekstu međunacionalne mržnje svuda oko njih, tako i zbog stalnih sukoba s policijom i suparničkim navijačima, sve do pogibija mnogih od njih, što u ratu, što u uličnim tučama s Torcidom, Armadom ili Grobarima… Jedan od vizualnih fenomena ulične kulture Zagreba danas upravo su zidni murali tih maloljetnih boraca s anđeoskim licima na fasadama zgrada, koji su smrtno stradali u takvim obračunima. Na kraju, paradoksalno djeluje osjećaj da je Zagreb u „zlatno doba“ Bad Blue Boysa izgledao iskrenije i autentičnije, uz sve njihove nasilne obračune i sav okolni užas toga vremena, nego što izgleda danas, kada se i u koruptivnom nogometu i u bezlično rogobatnoj arhitekturi ovoga grada, kao i u mnogo čemu drugome, izgubio njegov nekadašnji identitet i kada se ne zna sasvim jasno tko pije, a tko plaća. Zato i onaj početak pjesme „Dinamo ja volim“, sa spominjanjem „popevki“, „rožica“ i „mladosti“ koja je spremna umrijeti za Dinamo – danas djeluje kao davno zaboravljeni san.

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba