Zlatan Vidović: Današnja djeca ne znaju za Jasenovac ni Gradinu

Piše: Saša Berendika

Pozorišni i filmski glumac Zlatan Vidović u poslednje vreme jedan je od najangažovanijih glumaca iz regiona. Šira publika ga pamti po ulogama u ostvarenjima Ubice mog oca, Pevačica, Kosti, Dara iz Jasenovca, Hotel Balkan i mnogim drugim
Zlatan Vidović
Zlatan Vidović, foto: Saša Berendika

This post is also available in: English (Engleski)

Dogovarajući ovaj intervju i nekoliko puta ga odgađajući, shvatam da je dobar i tražen glumac osuđen na život vagabunda koji neprestano uči iz novih okolnosti. Lik Mileta Ilića u filmu „Dara iz Jasenovca“ donio je Zlatanu Vidoviću regionalnu prepoznatljivost i nove angažmane. Jednom se javi iz Valjeva. Na vojnoj obuci je. Te vještine su mu potrebne za ulogu. Drugi put se javlja iz Crne Gore. Na snimanju je završnih scena filma „Oluja“. Treći put se javlja iz Gradiške. Ostaje samo jedan dan, pa nazad u Srbiju na snimanje. Nadao sam se da ćemo se sresti u Banjaluci u vrijeme Teatar festa „Petar Kočić“. Tako i bi. U neposrednoj blizini Narodnog pozorišta Republike Srpske, njegove matične kuće, uz kafu smo pričali, kako Zlatan reče, naširoko, pa u kanal.

Rođen si u Fojnici, ali taj podatak nigdje ne spominješ. Zanimljivo je da si tamo dobio ime.

Igrom slučaja sam rođen u Fojnici. Majka je dobila prijevremene trudove. Putovala je u Sarajevo, kao student književnosti, volontirala je na pripremama Zimskih olimpijksih igara. Morala je da skrene u Fojnicu kako bi spasila trudnoću. Nestrpljiv kao i uvijek, htio sam da uđem u život prije vremena. Rođen sam u jednom samostanu. Jedva sam ostao živ. A babica koja me porodila je dobila od moje majke čast da mi ona da ime. „To je zlatno dijete, neka se zove Zlatan“, rekla je časna sestra. I tako ja dođoh na ovaj svijet. I evo, još uvijek nosim to ime.

Neću reći da iza tebe ostaju zlatni tragovi, međutim, ostaju rezultati. Kao da ti ime krči put ka uspjesima?

Sve je to neki sticaj okolnosti i moje upornosti. Zaista, neću ni počinjati neki posao, ako i pomislim da ne mogu da ga uradim. I moja karijera je plod napornog rada, a ne nekog talenta. Naravno, mora da postoji barem zrno talenta da biste se pronašli u ovom poslu. Ali za sve što sam do sada uradio, zaslužna je moja nepokolebljivost. I zaista uživam u ovome što radim.

Zlatan Vidović
Zlatan Vidović, foto: Saša Berendika

Spomenuo si da je majka studirala književnost. Koliko je ona uticala na tvoje knjiško iskustvo i na odluku da se baviš glumom?

Mnogo se čitalo kod nas u kući. Imali smo veliki tavan gdje su bile brojne knjige. Od Andrića, Selimovića do Hemingveja, Selindžera itd. Knjiga je značajno uticala na moju odluku da se bavim glumom. Pogotovo za vrijeme rata, kada struje nije bilo danima. Tada je knjiga bila jedini izvor zabave. U vrijeme hladnih jeseni i zima, kad ne možeš da ideš napolje, tada se hvataš knjige. Druga stvar koja me je opredijelila za glumu jeste ta da su moji roditelji jedno vrijeme držali video klub. Tako da sam, naizmjenično, čitao knjige i gledao filmove.

A otac te je usmjeravao u muzičke vode?

Jeste. On je svirao u Gradišci kao klinac. Imao je bend kao i svi hipici tih godina. Zvali su se „Mir“ (smijeh). Uvijek su mi bile pri ruci i gramofonske ploče i gitara. Ta ljubav prema muzici jako definiše čovjeka. Kasnije te nekako vodi kroz život. Jednostavno ti otvara neke pravce. Odrastao sam na Pink Floyd-u, Doors-ima, Stouns-ima, Beatles-ima. Ta divna muzika je od mene napravila, mogu slobodno reći, boljeg čovjeka. Muzika ima tu moć, kao i film i književnost.

Oprostiti, ali ne zaboravljati

Gradiška je na granici. Ovdje smo na granici: svjetova, civilizacija, religija, kultura. A takva mjesta su poprišta čestih sukoba i ratova. Koliko ta iskustva utiču na tebe u kontekstu uloga koje ostvaruješ?

Ta iskustva na nas podsvjesno utiču. To nas je kao ljude označilo. Svako dijete koje je odraslo u ratu je označeno na neki način. Neko više, neko manje. A kao djeca ne možemo da apsorbujemo sve to što se dešava oko nas. Ali kasnije kao zreli ljudi, to na različite načine vučemo kroz život. Naravno da na mene utiče to što smo imali nastavu u atomskim skloništima i tamo recitovali pjesme. Što smo se sklanjali svaki drugi, treći dan. Što su bile restrikcije struje. Što smo morali da idemo na selo kako ne bismo doživjeli granatiranje Gradiške na granici. Što sam čekao da mi se otac vrati s ratišta. Ili neće? Danas vidim da me je to sve očvrsnulo. U svakom smislu. Posmatram današnju djecu. Hvala Bogu da oni nemaju to iskustvo i nadam se da ga nikad neće ni imati. Koliko su oni danas bezbrižni. A koliko smo mi u tim trenucima znali. Čekali smo da struja dolazi srijedom na dva sata. Otac dolazi na dopust svaki treći vikend, ako dođe. Naviknut si da nemaš para. Da nemaš ovo ili ono. To mi danas mnogo znači, jer svjestan sam da život nije med i mlijeko. Svjestan sam da postoje vrlo teške stvari. I opet kažem, nadam se da ih naša djeca neće dočekati.

Geografija nam se nameće u ovom razgovoru. Slušao si, siguran sam porodičnu istoriju. Gradiška je, kao i cijelo Potkozarje, u Drugom svjetskom ratu doživjela stradanja koja se i danas ne mogu opisati riječima.

Da. Mi nismo svjesni kakav je pogrom bio u selima Potkozarja. Ma na svim ovim našim prostorima nesrećnim. Nevjerovatno je da mi kao narod imamo tu nesreću i tu zlu kob da smo prosti i naivni i da nam se stalno iste greške ponavljaju. Ovaj narod, naši preci su podnijeli ogromne žrtve kako bismo, na primjer, danas nas dvojica sjedili, pili kafu i razgovarali. Nismo svjesni žrtava koje su nam to omogućile. Kada sam se pripremao za film „Dara iz Jasenovca“, za taj lik Mileta Ilića, mnogo sam više čitao i istraživao o svim tim stradanjima. To su svjedočanstva koja se graniče s naučnom fantastikom. Nijemci su bili užasnuti tim stradanjima u Jasenovcu i ostalim logorima smrti. A, eto danas neki pokušavaju da sve to učine što benignijim. A to ne može biti benigno.

Deda i baka se sigurno sjećaju Drugog svjetskog rata?

Sjećaju se. Pričali su mi. U bakinoj porodici su mnogi članovi pobijeni. Bili su velika porodica. Dedini rođaci su se skrivali u dedinoj kući. On je bio mali, ali se nekih detalja i priča sjeća. Pričali su mi da je Sava konstantno bila crvena tih godina. Crvena od ljudske krvi i prepuna leševa. Sad kad zamislim takvu rijeku na kojoj sam odrastao, meni dođe muka. Nadam se da ćemo uspjeti naći mir u sebi, prvenstveno. Da oprostimo, što kaže Meša Selimović, ali da ne zaboravimo. To je ključ svega, prema mom mišljenju.

Iz filma Dara iz Jasenovca

Kakve su bile reakcije i prijem filma Dara iz Jasenovca kod publike? Velika fama se digla i prije premijere. Bilo je tu svega, od kandidature za Oskara, miješanja politike i nekih drugih struja, vanumjetničkih. Kako gledaš na sve to iz vizure jednog od vinovnika tog značajnog filma i velikog projekta?

Koliko je taj film bio potreban i koliko je značajan govori podatak da ga je, prilikom prvog prikazivanja pogledalo preko tri miliona ljudi. To ga čini najgledanijim filmskim događajem u istoriji. Ponosan sam na tu ekipu koja je smogla snage, hrabrosti, živaca i truda da izgura tu priču do kraja. Tek će vrijeme pokazati koliko je taj film značajan. Dolaziće i poslije njega filmovi o Jasenovcu i drugim stratištima. On je samo otvorio, pročepio tu barijeru. Mislim da ćemo sada slobodnije pričati o tim tamama, jer smo kao narod shvatili da i mi možemo da pričamo o našim žrtvama i stradanjima. Tu nema nikakvog zla i nikakve osvete, nikakvog poziva na krv, već samo želimo da pokažemo da ne smijemo da zaboravimo. Današnja djeca ne znaju za Jasenovac. Ne znaju za Gradinu. Ne znaju za ta stradanja. Gledajući film „Dara iz Jasenovca“, nešto su čuli po prvi put. Nešto su saznali. Nešto su osvijestili sebi o strašnim, crnim događajima, ne samo za Srbe, nego za sve narode na ovim prostorima. To je tamna strana naroda koji je činio te zločine. Za te pojedince, za tadašnju političku garnituru, za te duhove ideološke, i kakvi god da su. Mislim da bi trebalo da to tako shvatimo. Taj film bi trebalo da pomogne svim narodima, isto kao i film „Quo vadis, Aida“, može i trebalo bi da pomogne svim narodima da se suoče sa svojim greškama, da se ne ponove. Krajnje je vrijeme da počnemo da učimo iz grešaka i da imamo život, a ne suživot. Suživot nije život. Suživot je nešto vještačko. To je moranje. Ne može te niko privoljeti da voliš Boga ili ne. To ti želiš. Tako moramo da želimo da živimo zajedno, a ne da nas neko sa strane, neki predstavnici ili kako se već zovu ti foliranti, uče kako da živimo. Svjetski hohštapleri s vrlo visokim platama nas ovdje kao uče kako se kaže dobar dan i kako da pružimo ruke jedni drugima. Mislim da smo toliko pametni, sa toliko istorije da nam ne treba neki trećerazredni činovnik iz Graca da nam dolazi tu i da bilo šta govori.

Kakve komentare pamtiš i o filmu i o liku Mileta kojeg ti igraš?

Nisam čuo komentare za moj lik. Ali mi imamo tu boljku. Ne znam koji je strani pisac rekao da je autošovinizam fenomen koji je vidio samo kod našeg naroda. Ne postoji nigdje nego kod Srba. Bilo je tih autošovinista koji su popljuvali film, baš u tom smislu – šta će nam to, ako se zavađamo opet. Onda bi isto tako trebalo reći i za „Šindlerovu listu“ da ponovo zavađa njemački i jevrejski narod.

Ljudi su željni velikih misli

Velik broj je likova koje si igrao u pozorištu i na filmu. Pobrojaćemo barem one za koje je jedan srednjoškolac čitao u obaveznoj lektiri: Raskoljnikov, Ahmet Nurudin, istorijske ličnost, Omer paša Latas, Veljko Čubrilović… Kroz te likove se mogu ispričati usudi ljudi i naroda ovih prostora, ali i šire. Radeći na takvim ulogama, koliko osvještavaš našu sadašnjost koja se uporno referiše na prošlost?

Sve nam se ciklično vraća. Imao sam ogromnu sreću da radim takve tekstove kao što su „Zločin i kazna“ i „Derviš i smrt“, koji spadaju među najmonumentalnija djela, ne samo srpske ili ruske književnosti, nego svjetske. Derviš i smrt je svjetsko kapitalno djelo koje je umotano u oblandu osmanlijskog imperijalizma tog doba. U stvari, to je egzistencijalni roman koji govori o čovjekovoj borbi s demonima i s mehanizmima vlasti koji nas svakodnevno melju, dodajmo tome i borbe sa dogmama o bogu, božanskom, i o vlasti. I kako se snaći u svemu ovome što se život zove. Jako sam zahvalan što sam imao tu čast da te i takve misli izgovaram sa scene i da ih ljudi slušaju. To nam je potrebno svakodnevno. Te predstave su non-stop pune. Igraju se na kartu više. Narod je željan tih i takvih djela. Narod je željan velikih misli. U ovom dobu, skoro sve je banalizovano i skrajnuto, bačeno na marginu, gdje smo okrenuti sami sebi, nekom ganjanju para i nekoj zluradosti. Misli Dostojevskog i Selimovića su nam potrebnije nego ikad. Da se pokušamo izvući iz gliba kapitalizma gdje čovjek nema prostor i vrijeme da odmori.

Zlatan Vidović
Iz predstave Derviš i smrt, foto: Drago Vejnović

A to vrijeme remeti porodičnu dinamiku, prije svega, a time i porodične odnose.

To pogotovo. Mislim da smo satrveni i poraženi u tom smislu. Nadam se da će to nekako da se promijeni. Kod nas se porodici još uvijek pridaje dosta značaja, što je odlično. A svijet to sve više zanemaruje i sve više posvećuje pažnju zelenom bogu, dolaru, nekim materijalnim stvarima koji su u suštini ništa. Ako ti i ja ovdje sjedimo i ako ja imam milion maraka, a ti imaš marku, ništa to ne znači ako ne možemo da razgovaramo. Džaba i tebi marka i meni moj milion. Obojica smo opet sami.

Zlatan Vidović
Iz filma Lihvar

Film i serija „Oluja“. Opet teška istorijska tema. Nacionalna tragedija kojoj smo svjedočili kao savremenici. Kako se nositi sa takvim bremenom i kao pripadnik naroda koji to sve iskusio i kao glumac koji to sve ponovo proživljava čitajući scenario, gradeći svoj lik?

Meni je nedugo nakon „Dare“ ponuđena uloga u „Oluji“. Mnogo sam razmišljao da li da je prihvatim. To su među 5–6 najznačajnijih tema za naš narod, uključujući sva ta stradanja. U 20. vijeku zasigurno. Razmišljao sam da li sam kadar, da li imam dovoljno snage i da li sam ja taj koji treba da se prihvati tog bremena i, na kraju, te časti. Na kraju sam pročitao scenario koji je zaista sjajan. Sa rediteljem Milošem Radunovićem sam dosta dugo i često razgovarao. I shvatio sam da je to nešto što moram da uradim. Povjerena mi je ta odgovornost. I bio bih kukavica ako to ne bih uradio i ne bih sebe ispoštovao. Mislim da bih se kajao čitav život. Sada sam veoma srećan što sam prihvatio taj angažman. Mislim da smo napravili jedan zaista veliki i pošten posao. I to će publika na jesen konačno moći da vidi.

Gledajući filmska, pa i pozorišna ostvarenja u regionu, te silne koprodukcije u kojima učestvuju novci i ljudi iz nekadašnjih republika SFRJ, uz dodatak iz stranih fondova, stiče se utisak da većina glumaca gradi karijere i regionalnu prepoznatljivost kroz projekte koji su, blago rečeno, linija manjeg otpora. Kod tebe je obrnuto. Da li si razmišljao koliko ovakve uloge u Dari ili Oluji mogu da ugroze regionalnu karijeru? Da li uopšte jedan samosvjestan čovjek i umjetnik, ukotvljen u svoje nacionalno biće i identitet, treba da razmišlja o takvim stvarima?

Jedan od naših najvećih glumaca, Nebojša Glogovac je igrao Dražu Mihajlovića. U isto vrijeme je igrao u „Ustavu Republike Hrvatske“. Tako da ja mislim da je glumac jak samo onoliko koliko je spreman da brani svoje stavove i da stoji iza njih i iza dobro napisane uloge. Nije glumac nužno nacionalista ako igra Dražu Mihajlovića kao Glogovac. Onda igra nešto sasvim dijametralno suprotno u drugom filmskom ostvarenju. A obje uloge odigra fantastično. To je njegov uspjeh. To je uspjeh glumčevog bića. Nikada se nisam pokolebao da će me ti projekti označiti, kao recimo pokojnog Batu Živojinovića. Gledao sam samo da li je ta uloga dobro napisana, da li je taj scenario dobar i da li ja kao biće mogu da stojim iza toga. A ja nisam jednodimenzionalan čovjek. Sve što radim, sagledavam iz različitih uglova. Samo dobro odigrana uloga je mjerilo tvog rada. Kao i kod automehaničara. Da li je dobro popravio auto ili nije? Nije važno koje je on vjere, nacionalnosti.

Pređimo iz regiona u svijet. Spomenimo ostvarenje „Way of winds“ Terensa Malika. Još se montira. Kakva su iskustva u radu s jednim od najvećih holivudskih i svjetskih filmskih autora?

On je poznat po tome da više vremena posveti montaži nego snimanju filma. Imao sam čast da igram kod jednog od mojih omiljenih reditelja. To je sve izgledalo kao san. Snimao sam u Rimu. Terens Malik je jedan od, da tako kažem, poslednjih samuraja Holivuda, koji zaista film radi zbog filma, zbog sebe, a ne zbog svih tih velikih studija, blokbastera ili zarađivanja velikih para. I dandanas je prestiž pojaviti se u njegovim filmovima. Mnogo je holivudskih glumca, od Bred Pita do mnogih drugih koji su išli i kucali na vrata reditelju da bi se pojavili u njegovom filmu. To je za mene ostvarenje studentskog sna. Kao student sam bio fasciniran njegovim filmovima.

Igraš rimskog centuriona koji kopljem probode apostola Petra?

Jeste. On doživaljava poslije tog čina preobražaj. Postaje vjerujući. Shvata koliko je vjera svetog Pera jaka i koliko je to sve izvan zemaljskih okvira. Doživljava jednu vrstu katarze. Jako zanimljiva uloga na jednom malom prostoru.

Zlatan Vidović
Iz filma Dara iz Jasenovca

Nekako te hoće uloge u čijoj suštini su ljubav, oprost, vjera u ljudskost?

Baš tako. Uvijek je tu neka jaka emocija i sve je povezano s pročišćenjem duše i cijelog bića. Svi likovi koje sam igrao doživljavaju i proživljavaju vrlo teške okolnosti i situacije. A opet nekako iz svega izađu pročišćeni i mirniji. Ja se nadam da će i moj život biti takav. Da ću negdje naći svoj mir. To svima želim. Zvuči otrcano, ali mi živimo u nemirnim, turbulentnim vremenima. Kad čovjek uhvati vrijeme da popije kafu, kad predahne, treba da bude srećan.

Privid slobode

Igrano-dokumentarni film „Porodični album porodice Čubrilović“ u kojem tumačiš Veljka Čubrilovića, jednog od glavnih organizatora Sarajevskog atentata, jako je značajno ostvarenje i za Gradišku i za BiH i za cijelu nekadašnju Jugoslaviju. Opet je suština u kolektivnom pamćenju, davanju počasti onima koji su sve svoje založili za slobodu sunarodnika. Ima li danas takvih ličnosti?

Veljko Čubrilović je bio prije svega učitelj. Prosvjetni radnik koji je radio na očuvanju pisma, na opismenjavanju građana. A tek onda Mladobosanac čiji je duh htio da izađemo iz ropstva, iz te podaničke oblande u koju smo bili obavijeni mnogo godina. Borio se svim srcem i na kraju je stradao zbog toga. Danas je sve manje takvih ljudi koji su spremni da poginu za sopstvene ideale. I još više od toga, da kroz svoje ideale druge ljude učine boljima. Taj film i svi koji se prave na tu temu su jako značajni, jer mi polako ali sigurno zaboravljamo velike ljude iz naše prošlosti. Ne samo velike ratnike, već ljude iz svijeta kulture, obrazovanja, medicine. A bilo ih je, hvala Bogu, jako mnogo. Nadam se da će neko shvatiti da je to naša obaveza. Tako će nam se rađati novi Čubrilovići, ali sa srećnim krajem.

Pričamo o periodu Prvog svjetskog rata. Da li smo mi danas slobodni ili je ovo samo privid slobode?

Mislim da nismo slobodni. Mi smo u nekoj vrsti fizičko-mentalnog rezervata. Mnogo smo zatvoreni. Samim tim što nam trebaju vize za odlazak bilokud. Što moramo da čitamo milion zakona, što smo prinuđeni da slušamo nekog ko ne zna naš jezik. Sve nas to ograničava. A mi uljuljkani vičemo: „Dobro je dok ne tuku“. Prošli smo teža vremena, pa je sad podnošljivo. A u stvari, u loncu kao ona žaba. Daju nam neke pare da preživimo. Daju nam privid slobode da možemo da pišemo po društvenim mrežama neke lične stavove. U suštini, ne mrdamo. Gore je nego prije nekih 10 godina. Mladi ljudi su anestezirani. Ne putuju. Slušaju muziku koja nije muzika. Ne upoznaju druge kulture. Ne primaju nova iskustva. Dobro im je u toru. Ili idu tamo negdje da rade i da budu građani drugog reda. A tamo ne možeš da budeš građanin prvog reda, kao što ja tamo nikad neću moći da igram Ahmeda Nurudina ili Raskoljnikova. Ogromne su kulturološke, jezičke barijere. Trebalo bi da saznajemo i upijamo što više, a da svoje čuvamo i poštujemo. To je moje viđenje patriotizma. Ne nacionalizma, već patriotizma.

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: