Život u muzici

Piše: P-portal.net

Priča o Milanu Mladenoviću i njegovoj rock grupi nikad nije bila, a nije ni danas, priča o smrti, umiranju i nestanku, već priča o veličanstvenoj egzistenciji i muzici, o životu …

Milan Mladenović

Priča o Milanu Mladenoviću i njegovoj rock grupi nikad nije bila, a nije ni danas, priča o smrti, umiranju i nestanku, već priča o veličanstvenoj egzistenciji i muzici, o životu u muzici koji još traje

Tribina ‘Kao da je bilo nekad’, organizirana 5. studenoga u beogradskom Domu omladine, jedan je od rijetkih događaja kojim je obilježena dvadesetogodišnjica smrti Milana Mladenovića; istim je povodom, očito, beogradski izdavač Laguna nedavno reizdao knjigu Aleksandra Žikića o Milanu Mladenoviću ‘Mesto u mećavi’, a nije isključeno da će se dogoditi još ponešto. I stvar je procjene radi li se o skromnim aktivnostima, kad je već riječ o okrugloj obljetnici. Neki moralist bi možda mogao ponešto natuknuti o zaboravu, prešućivanju ili aljkavosti, no priča o Milanu Mladenoviću i njegovoj rock grupi koja se pojavljivala pod različitim imenima Katarina II/ Ekatarina Velika/ EKV – pa ni danas nismo sasvim sigurni radi li se o jednom ili tri benda – nikad nije bila, a nije ni danas, priča o smrti, umiranju i nestanku, već, dapače, priča o veličanstvenoj egzistenciji i muzici, o životu u muzici koji još traje. Ni Milan Mladenović ni EKV nisu ni zaboravljeni ni maknuti ni preskočeni: sedam njihovih autorskih albuma, ‘Katarina II’ (1983.), ‘Ekatarina Velika’ (1984.), ‘S’ vetrom uz lice’ (1985.), ‘Ljubav’ (1987.), ‘Samo par godina za nas’ (1988.), ‘Dum dum’ (1991.) i ‘Neko nas posmatra’ (1993.), intrigantni su i inspirativni baš kao i u vremenu kad su nastali, i pitanje je ima li smisla – ili barem kako – komemorirati nešto što i je dalje tako živo kao što je njihova glazba. Nije li prije nekoliko mjeseci jedan sasvim prosječan tribute to EKV bend rasprodao zagrebačku Tvornicu?

Milanova smrt, kao i smrt drugih članova grupe Katarina II/ Ekatarina Velika/ EKV – klavijaturistice Margite Stefanović, basista Bojana Pečara i bubnjara Ivana Vdovića VD – naprosto se opire tradicionalnim i/ili alternativnim oblicima kulturnog žalovanja. Njihove pjesme nisu tradicionalistički nostalgične ili sentimentalne, u njima ne postoji ništa staračko, anakrono i retrogradno da bi ih se moglo olako muzealizirati ili pretvoriti u kič ili razglednicu. Milan, Megi, Bojan i VD živjeli su, uostalom, izvan tradicionalnih životnih i umjetničkih niša i ne postoji stvarni poticaj da ih se mitologizira ili beatificira: niti su EKV – nazovimo ih sada tako – bili ekskluzivno nacionalni umjetnici, niti žrtve neke političke nepravde, niti su izvan umjetnosti kovali neke planove, niti su od nekoga nešto tražili, niti su kome što ostali dužni. Kao što je to slučaj i kod nekih drugih velikih rock autora, poput Džonija Štulića, ni u slučaju EKV-a nisu bili potrebni posrednici. EKV su pripadali samo sebi i publici koja ih je slušala i dalje sluša: pjesme EKV-a danas govore jezikom novog vremena, što je osobina samo najvećih umjetničkih djela.

Njihova smrt je ostala izvan stereotipa rokerskih smrti, pa ih je stoga nemoguće romantizirati u klasičnom rokerskom smislu. Načitan, osjetljiv i impulzivan, Milan Mladenović odudarao je od stereotipa balkanske rock zvijezde: on je rado bježao od slave i medija, budno čuvajući tajanstveni unutrašnji život EKV-a od hijenskih medija, sanjajući nove glazbene projekte. Ponekad se u raspadu i nestanku EKV-a simbolički vidjelo raspad zajedničke jugoslavenske rock kulture: istina, u grupi su svirali umjetnici različitih nacionalnosti, na što oni sami sigurno nisu obraćali pažnju. EKV je bio u srži urbani jugoslavenski projekt, ali ne politički ili ideološki motiviran ili projektiran. Danas možemo samo nagađati kakvi su bili Milanovi politički nazori, ako ih je uopće bilo: poznat je njegov angažman u okviru antiratnog projekta Rimtutituki 1992. i podatak da je 1994. odbio nastupiti u Banjoj Luci. Pamti se da je jako teško podnio raspad Jugoslavije i mnogi misle da se upravo zbog toga razbolio i umro.

Život Milana Mladenovića, kao i ostalih članova grupe, do danas nije istražen i mi o njima znamo jako malo. Pitanje je i koliko su činjenice koje se vrte u dostupnim tekstovima provjerene. Zna se da je rođen u Zagrebu, da je njegov otac rođen u Kruševcu a majka u Makarskoj, da je prvih šest godina živio u Zagrebu, no o tim njegovim zagrebačkim godinama ne zna se ništa: ni u kojem je kvartu živio, ni kakve je uspomene ponio. No kako su čak tri albuma EKV-a snimljena u Zagrebu i kako je neke od najboljih koncerata održao baš u Zagrebu, teško bi bilo povjerovati da mu je bio baš mrzak. Naredne četiri godine živio je u Sarajevu – o čemu svjedoči i čuvena pjesma ‘Sarajevo’ – da bi se s porodicom već 1970. doselio u Beograd. Krajem sedamdesetih sudjelovao je u formiranju novovalne beogradske scene, a na Filološkom fakultetu u Beogradu studirao je književnost. Njegovi poznanici vele da je Milan, kao recimo i Dylan, mogao biti i samo pjesnik. Lawrence Ferlinghetti jednom je za Dylana konstatirao da bi sigurno bi pjesnik, no da je tek s gitarom postao pravi umjetnik. I Šarlo akrobata i Angel’s Breath pokazali su kako je Milan Mladenović mogao sudjelovati i u drukčijim muzičkim projektima, no EKV je bilo njegovo muzičko čedo, premda su mnoge pjesme napisali Megi i pogotovo Bojan.

EKV je bio originalna i jedinstvena rock pojava nastala kao posljedica nesvakidašnje umjetničke samosvijesti, autorske beskompromisnosti, istrajnosti i izdržljivosti. U važnom trenutku karijere Milan Mladenović shvatio je da umjetnička originalnost i prepoznatljivost ne idu uvijek ruku pod ruku s najglasnijim i najavangardnijim postupcima i rješenjima. Ta spoznaja mu je omogućila da oslobodi vlastitu kreativnost maštovitim čitanjem rock tradicije, ponajprije novovalne i psihodelične. Veličanstven opus EKV-a, čudnovato zamrznut u nekoj vječnoj sadašnjosti, iznio je izvođačke, autorske i produkcijske standarde o kojima današnji bendovi mogu sanjati.

Milan, Megi, Bojan i VD, onako profinjeni, elegantni, privlačni i tajanstveni, mimo svake politike i ideologije, bili su i ostali trijumf urbane Jugoslavije i jugoslavenskoga rocka izvan nacionalnih i religijskih kategorija, i konačne superiornosti ondašnje rock scene bilo kojoj drugoj sceni istočno od Velike Britanije.

Izvor: Novosti, autor: Nenad Rizvanović


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: