Živojin Rakočević: Problem medija je odsustvo druge strane

Piše: Marin Bakić

Predsjednik Udruženja novinara Srbije i direktor Kulturnog centra Gračanica

Živojin Rakočević
Naslovna fotografija: Printscreen

Jedan od najvećih problema medija u Srbiji je odsustvo druge strane. Taj problem dominira i opasan je. Nikada u našem društvu na ovaj način nismo imali odsustvo druge strane. Stoga Udruženje novinara Srbije (UNS) pokušava pronaći treći put koji podrazumeva bekstvo od aktivizma i služenja. Ta dva pola su vrlo opasna i ona uništavaju novinarstvo kao entitet slobodnomislećih, onih koji slobodu zasnivaju na etici, hrabrosti i profesionalizmu. Bez takvog novinarstva nisam siguran da ćemo se moći odupreti političkim, ekonomskim i manipulativnim pritiscima. Suština je u ugrizu ruke koja vas hrani, najčešće vašim novcem – kaže nam na početku razgovora Živojin Rakočević, predsjednik UNS-a i direktor Kulturnog centra Gračanica.

“Medij koji surađuje s Vladom Republike Srbije”, tako je Tviter označio medije koje smatra režimskima. Kako gledate na to?

Mogao bih to prihvatiti, da je ta privatna korporacija ogromnog uticaja naručila znanstveno istraživanje o stanju medija u Srbiji pa na osnovu toga odlučila označiti režimske medije. U ovom slučaju reč je o kreiranju konteksta. Jedan od odgovora Tvitera glasi da su oni tako zaključili na osnovu konteksta, mada oni pokušavaju kreirati kontekst. To je nepravedno. Ako jedni mediji sarađuju s Vladom Srbije, drugi sarađuju s nekim drugim. Takva razdvajanja se mogu raditi, ali je odgovornost ogromna, a metodologija nepoznata.

Što znači aktivizam u novinarstvu?

Prepoznajete ga po tome što ne razlikujete novinara od političara.

U srpskim medijima je dosta huškanja. Tvrdi se non-stop da su svi protiv Srba, naročito zapad, da je zločin biti Srbin i slično. Kakvu to javnost oblikuje i u koju svrhu?

Pitanje posledica je važnije od pitanja svrhe. Što proizvodi takav izričaj i što je suština svega toga? Pristaša sam apsolutno drugačijeg, argumentovanog govora. Često je u državama na području bivše Jugoslavije praksa da se unutrašnji problemi prekrivaju prenapuhivanjem besmislica. To ne može imati dubinski uticaj kod mislećih, a oni će odlučivati. Nakon toliko godina, oživljavanje tih slika nema velikog smisla. Možda podižu gledanost, ali nisam siguran ni u to. Ne možete ozbiljno nakon svega shvatiti tvrdnju da je sav svet protiv nas. Je li taj svet nepravedan s pozicije nekoga ko je bio bombardovan, kome se oduzima i krivotvori nasleđe? Jasno je da jest.

Postoji li na Kosovu medijska praksa koja afirmira međunacionalni dijalog?

Pristaša sam prirodnog prenošenja istine, a to znači uvažavanje tuđe slobode. Ne možete vi meni određivati što je moja sloboda.

UNS ima školu za mlade novinare. Postoje li mladi koji se žele baviti novinarstvom u Srbiji i, ako postoje, što nauče u srpskom novinarstvu i kako se uopće može snaći mladi čovjek koji želi biti novinar?

Želja kod mladih postoji da se bave novinarstvom, međutim kasnije najčešće ispadne da rad u velikim redakcijama nije materijalno zanimljiv i novinari najčešće ne mogu preživeti od toga, pa odu u marketing, što je smrt svega što su naučili, ili neku vrst propagande. Pripadnici smo civilizacije knjige. Sada smo intenzivno u civilizaciji slike od čijeg će razvoja ovisiti naša profesija, naša slika u svetu i mogućnost predstavljanja istine. Već se sada na toj razini razlikujemo od mlađih generacija. Koliko možemo čitati? Kolika nam je koncentracija? Koliko mladi uopšte imaju vremena s obzirom na to da moraju raditi sve u redakciji, biti univerzalni geniji, pa onda i nema vremena za razvoj.

Kako je škola UNS-a koncipirana?

Klasična je to škola s programima koji se uče i na fakultetima. Od presudne je važnosti susret s urednikom. Jako je važno posvađati se sa njim, kazati mu “ne” i izraziti mu vlastito mišljenje. Sada kada svako može biti medij. Vidite na portalima da onaj ko piše nikada nije video urednika. U tom slučaju reč je o samodostatnom otoku koji ne može kritički razmišljati i negde će se nasukati. Naravno, spremni su manipulirati i imati sledbenike. To svi žele.

Kakva je realnost Kosova i Srba na Kosovu?

Kosovo je entitet nastao zahvaljujući bombama najveće svetske sile i lokalnog ekstremizma. Spoj tih dveju beskrupuloznih i besmislenih sila je doveo do projekta Kosovo, koji ima početnu fazu obeleženu bombama, središnju u kojoj se shvatilo da nema ništa od institucija, demokracije i sloboda, te završnu, upravo aktuelnu, u kojoj svi nastoje pobeći bez ogrebotina. Na Kosovu je isto kao u Avganistanu, s tom razlikom što tu imamo projektovanu političko-ideološku ljubav spram SAD-a i, makar nominalno, muslimanskog stanovništva, i ta ljubav se isplati. Ona toleriše sva nedela prema drugima, unutrašnje nedemokratske kapacitete, odsustvo bilo kakvih sloboda i prava za bilo koga ko ne pripada vašoj slobodi. Suština Kosova danas je u tome da se od Srba očekuje da pristanu na tuđu etničku slobodu. Ako ne pristanu, ostaće neintegrisani u kosovsko društvo. Ukoliko meni vaša sloboda nije jednako važna kao moja, utoliko naš razgovor nema nikakvog smisla i biće besplodan. Razgovor između Srba i Albanaca ne daje rezultate jer su očekivanja nakon 20 godina getoiziranog života da pristanemo na albansku slobodu i da se tako integrišemo. Nemamo problem s integracijom u švajcarsko, nemačko ili američko društvo, ali iz nekog razloga se ne možemo integrisati u kosovsko. Očigledno je da se od nas traži nešto na što kao pojedinci, kultura ili civilizacija ne možemo pristati. Pogođeni smo u najvažnije kulturne i civilizacijske tačke koje su potpuno ugrožene na Kosovu i Metohiji pa i taj osećaj ugroženosti poručuje da ostanemo tu gde jesmo i da čuvamo naša civilizacijska ostvarenja. Francuskom zapovedniku KFOR-a Marselu Valentenu gadile su se bodljikave žice koje su okruživale naša geta, punktovi, vreće s peskom i oklopnjaci. Odlučio je sve to skloniti i poništiti granice između getoiziranog i većinskog stanovništva. Dakle, odlučio je provesti malu revoluciju. Voleo se opustiti. Odveo nas je na zabavu sa svojim vojnicima i tada nam je rekao da Srbi moraju prihvatiti realnost. “Francuzi u Alžiru nisu, pa smo nestali”, rekao je. “Je li katedrala Notr Dam u Alžiru?” pitao ga je neko ozbiljno obrazovan. “Oprostite, ali pitanje je glupo”, kazao je zapovednik. No pitanje nije glupo, jer je naš Notr Dam u Dečanima. Visoki Dečani su jedna od naših najvažnijih civilizacijskih, duhovnih i kulturnih tačaka. To je najlepša crkva na Balkanu i ona je naše vlasništvo. Problem je što smo s takvim tačkama u neprestanoj opasnosti. Svi smo se tresli kada je Notr Dam planuo. To je civilizacija.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: