Nedavno smo pisali ovdje o početku snimanja filma o životu Tome Zdravkovića, sasvim zasluženom. Ali, i inače u kolokvijalnim komentarima sve češće se za neke od javnih ličnosti čuje da im je životna priča “film”. Sad, nakon prerane smrti beogradskog, romskog – ciganskog – i srpskog pjevača Džeja Ramadanovskog, takvi bi trebali malo stati i pogledati malo u njegovu biografiju prije nego što drugi put kažu tako nešto. Čast svima, ali dosad ovdje nije bilo takve.

Beograđanin, u trećoj generaciji, iz centra, s Dorćola, ali tamo “ispod šine”, gdje počinje tvrđi dio tog kraja, prastarog gradskog kvarta. Dijete iz stana u staroj zgradi a ne iz straćara (i u tome je bio van klišeja), Rom s dorćolskim akcentom, kao i svi njegovi, a ne s onim nakaradnim naglaskom iz imitacija i viceva, “prevodnim”, nego sa srpskim kao prvim jezikom koji je govorio vlastitim, sočnim i uličnim stilom punim originalnih skraćenica, žargonizama i “striterskih mudrosti”. Dijete rastavljenih roditelja, “domac” – štićenik popravnog doma što su ga šišali na nulu (prije nego što mu je, a i zbog slabe kose, brijanje glave postao imidž), zbog vaški; šibicar na ćošku, kasnije obavezna “šana” u inostranstvu, preprodaja vani pokradene robe, zanat što su ga tvrdi dorćolski momci i njegovi drugovi s asfalta usavršavali generacijama. Ali za razliku, pogotovo od svojih “belih” drugova, Džej je imao nešto što oni nisu. Muziku. Ona se, međutim, nije najprije pojavila kroz ono po čemu ga znamo – po glasu – glasu koji će ga kroz narodnjačke hitove novoga stila, pogrdno nazvanog “turbo folk” i, iznad svega, kroz balade, gdje je bio neprikosnoven, učiniti sveprepoznatljivim. Prvi je, kao što je i prirodno – došao ritam. U vrijeme diskoteka i disko-večeri na “Kališu”, na otvorenom – i to je, a ne pjevačka pozornica, bila prva scena na kojoj je dominirao. Prvo kroz igru, kao disko-plesač, poput toliko naših Roma, od Zagreba do Skoplja i Prištine. Pjevao je ionako oduvijek, u kafani, ali pored prozora i bilijarskog stola, a ne na bini.

U Džeju, s tim neobičnim imenom, kao “američkim”, kao transkribiranim s engleskog, ostalo je sigurno nešto od zvuka kafana iz kraja, a možda i familijarno i od makedonskog, orijentalnog ciganskog zvuka, s Juga, odakle je obitelj porijeklom. Ali kao Beograđaninu – u njemu je bio i drugačiji crni zvuk – “sound” crne američke braće, a od naših i zvuk onih koji su pjevali slično crnim uzorima: Džejev omiljeni pjevač bio je Oliver Dragojević – i kasnije Dino Dvornik. Baš poput njih dvojice, Džej je osjećao dizanje i energiju američkog funka i soula toga vremena, i kralja toga zvuka – Jamesa Browna, kojega je obožavao, isto djeteta ulice kao što je i sam. Skidao je njegove nedostižne plesne pokrete i figure, onako omalen, pravio kao od šale piruete i okrete u mjestu. Kad se taj osjećaj za ritam spojio s onim glasom – fantastičnog bogatog tona, s malo “šljunka” u grlu, malo poderan kako i treba, glas taman kao i njegov ten, Džej nije mogao ne postati to što je postao – zvijezda, u jednom momentu najveća na istoku tada već raspadajuće Jugoslavije.

A nakon toga, kad se krvava podjela već dogodila, postao je najpopularniji, i to mainstream pjevač, a ne “ciganska zvijezda”. Ne od onih koji su “mogli proći” pod bijelce, niti “folkloristički Rom”, kako ih malograđani ponižavajuće zamišljaju, s čergama i konjima, nego točno onakav kakav je bio – sitan, crnoput, ulične škole, malo baraba kojem su drugovi momci iz podzemlja, a sam beskrajno častan; neopisivo, ćoškaroški duhovit, ali i emotivac koji pomaže svima, a zaplače lako; kralj svadbi i kralj diskoteka, porodični čovjek i pilac i “šmrkač”… i potpuni original. Ima nekog smisla da je takav postao najpopularniji baš u vrijeme raspada: kako u tužnim vremenima, najgorim, da najveća zvijezda ne bude čovjek i pjevač koji u sebi spaja dvoje – najtužniji glas, s jedne strane, i ples u brzom tempu, “cirkusiranje” i zabavu, da se zaboravi malo onaj užas Beograda i Srbije koja je, iako direktno nije bila pogođena, propadala dnevno. Tužno vrijeme tražilo je pjesme koje žaluju, koje bole, a on je u baladama razarao prosto, one su mu ostale najveći i najbolji dio repertoara, urbani evergrini što se pjevaju rame uz rame (ako ne i jače) sa starogradskim klasicima. Tim koji mu je napisao ključne pjesme, Marina Tucaković i Futa Radulović, kažu da je prvi put kad je došao u studio na snimanje već imao sve, boju i stil i tehniku, šarm i pojavu. Oni su mu napisali pjesmu koja će ostati sinonim za njega – strašnu, ubijajuću baladu “Nedelja”. A od nje je Džej svojom interpretacijom napravio tužnu, najtužniju, definitivnu himnu raseljenih Jugoslavena, te 1991.

I nadalje, jer seobe ne prestaju.

Kakva sudbina onda – eto vam filma i scene u koju nitko ne bi vjerovao da je snimljena – da Džej umre baš u nedjelju. On je, pošteno govoreći, već neko vrijeme bio “gotov”, pjevački i lično, strahovito načet porocima i neurednim životom, naročito prošlih godina, što je postalo teško i gledati pred kraj. Svejedno, nitko nije očekivao da će ovako brzo otići.

Čudno, žalujući za njim osjetila se, bar kod nekih među nama, umjesto tragizma neka silna toplina i nježnost pri pomisli na njega. I vidjela nezapamćena ljubav koju mu je njegov grad, pokazujući tako i svoju veličinu, to što Beograd razdvaja od drugih, iskazao čim se pročulo da je Džej otišao. Uz bakljade, njegove pjesme s balkona i ulica, projekcije spotova na zidovima zgrada, Džej Ramadanovski, dijete ulice, štićenik popravnog doma i šibicar – da, i jedan od najvećih pjevača ovdje ikad – sahranjen je u Aleji zaslužnih građana.

Bez obzira na granice i dijeljenja, čak i oni koji Beograd dosad nisu ni vidjeli, znaju da se tamošnji “tvrdi momci”, momci s ulice, oslovljavaju i pozdravljaju sa “brate”.

Zato i odavde, još jednom – zbogom Džej, zbogom brate.