Zašto Hrvatska na Svjetsko prvenstvo u nogometu šalje najbolje, a na europsko u pjevanju – najgore

Piše: Dušan Vesić

Muzički kritičar Dušan Vesić piše o razlozima debakla Hrvatske na Eurosongu: Zašto muzika prestaje bivati umjetnost kod Hrvata i postaje industrija loše robe? Nekada nije bilo tako. U zemlji „u kojoj ništa nije valjalo“ hrvatska eurovizijska muzika bila je nesumnjivo dominantna
Foto: Nel Pavletić/PIXSELL

This post is also available in: English (Engleski)

Godinama ignoriraš „Pjesmu Eurovizije“, stvarno, svim srcem. Ali, uvijek oko tebe ta „Eurovizija“ duboko odzvanja. Ti je ipak ignoriraš. Onda tvoj drug Graja pobijedi tamo s Marijom Šerifović. Željko Joksimović je isto Grajin i tvoj drug. Pa ti sad ignoriraj, ako možeš. A zašto ne možeš? Jer ti je drago. Onda shvatiš da je „Eurovizija“ važna i ne lažeš se više.

Počneš pratiti. Pa jednog dana vidiš Miu Dimšić. Budući da si godinama prije toga nekako progutao i Žaka Houdeka, i ove ostale kojih se srećom više nitko ne sjeća. Kad si, pak, progutao Houdeka, činilo ti se, možeš progutati bilo koga i bilo što. Ili one nevjerojatne cure od prošle godine. Ali, ne. Mia Dimšić je dojahala na valovima vlastite nesigurnosti i „Eurovizija“ više nije bila samo „godišnja ekstravaganca kiča“, „Eurovizija“ je postala pakao. Nastup Mie Dimšić je bio šokantan. Kad je konačno ispjevala svoj šezdeset dva stiha dug esej, neopredijeljena između dva jezika, s tom pojavom i koreografijom i bojama (neopisivo) – zazvonilo je zvono za uzbunu. Ovako više ne ide!

Nedostižna formula Rajka Dujmića

Možda je Ukrajina pobijedila na „Pjesmi Eurovizije 2022“ zato što je kod njih rat, ali Hrvatska nije pobijedila ni kad je kod nje bio rat. Hrvatska ne bi pobijedila ni da u Ukrajini nije rat. Hrvatska ne može ni do finala. Hrvatski predstavnici ispratili su posljednja četiri finalna eurovizijska spektakla ispred televizora. U posljednjih deset sudjelovanja samo su dvaput prošli do finala. Posljednje deseto mjesto zabilježeno je još 2001. godine, od tada brod samo tone. Sjećanja na dobar period između 1995. i 1999. godine, kada su osvojena dva četvrta, jedno peto i jedno šesto mjesto, gotovo da su sasvim izblijedjela. Isto kao i nade da će se nešto promijeniti.

Dora 2019: Žak Houdek i Roko Blažević, foto: Nel Pavletić/PIXSELL

Nekada nije bilo tako. U zemlji „u kojoj ništa nije valjalo“ hrvatska eurovizijska muzika bila je nesumnjivo dominantna. Od dvadeset pet sudjelovanja zajedničke države Hrvati su je predstavljali dvanaest puta, gotovo svaki drugi put. Bilo bi i okruglo trinaest od dvadeset šest, da se 1985. godine nije dogodio peh, kad su Šveđani neuviđavno zakazali „Euroviziju“ za 4. maj, dan žalosti, kad je Jugoslavija oplakivala petogodišnjicu Njegove smrti, pa je socijalistički režim naredio Zorici Kondži i Josipu Gendi da ustuknu. Tih dvanaest sudjelovanja hrvatskog talenta donijelo je Jugoslaviji solidne uspjehe, među njima i jedinu eurovizijsku pobjedu, kad je Rajko Dujmić s dotada nepoznatom zadarskom grupom Riva potukao evropsku konkurenciju i s pjesmom „Rock me“ donio trofej u Zagreb.

Dujmić je došao do pobjede iz „treće sreće“: u tri uzastopne „Eurovizije“ u periodu od 1987. do 1989. godine osvojio je još jedno četvrto i jedno šesto mjesto s Novim fosilima i Srebrnim krilima, i to su, uz još dva četvrta mjesta („Džuli“ uspjele crnogorsko-hrvatske kombinacije Danijela Popovića i Đorđa Novkovića  i „Ne pali svetla u sumrak“ Lole Novaković, jedine predstavnice Beograda koja je imala uspjeha na „Pjesmi Eurovizije“) – najveći dometi jugoslavenske eurovizijske muzike uopće. Pamtimo i dva sedma mjesta, jedno Dubrovačkih trubadura i jedno Berte Ambrož, najbolje plasiranog slovenskog izvođača. Najbolje pak plasirani bosansko-hercegovački izvođači su Zdravko Čolić i Seid Memić Vajta, obojica s petnaestim mjestom u vitrini. Ambasadori su bili sedamnaesti, a Sabahudin Kurt jedan je od rekordera „Eurovizije“, jer na natjecanju 1964. godine nije osvojio nijedan bod. Međutim, najveći gubitnik je možda baš Vice Vukov: sudjelovao je dvaput, bezuspješno: jednom je bio jedanaesti, jednom dvanaesti, od šesnaest. To je bilo 1963. i 1965. godine. U vrijeme kad su Beatlesi već provalili vrata, mi smo još mislili da je dovoljno da Vice pusti glas i da svi popadaju.

Ali, nije bilo dosta. Naravno da nije bilo dosta. To je „Eurovizija“. Nikada ničega nije dosta i uvijek je svega previše. Nikada nismo to u potpunosti razumjeli. Kod „Eurovizije“ je uvijek sve upitno, lako se i nepredvidivo mijenja, teško ju je ispratiti, u tome i jeste njena draž. Tu se dešava jedan čitav svemir događanja, trendova, imitacija, plesa, muzike, mode, jezika, emocija, seksa, svega. To je svijet koji se neprekidno okreće oko sebe i unutar sebe i nikad se ne zna kako će se u tom prevrtanju i ukrštanju doći do dobitne kombinacije za sljedeću godinu. Zato često dolazi do lutanja koja ponekad traju dugo. Lutanja pak dovode do neuspjeha, neuspjesi do razočarenja, sumnje u vlastite sposobnosti i pitanja „šta mi je sve to trebalo“, a zatim i do odustajanja. I Jugoslavija i Hrvatska su odustajale. Ali, najteže je kad odustaneš od vlastitih snova. Zato su se i Jugoslavija i Hrvatska vraćale. Jer, „Pjesma Eurovizije“ jeste „spomenik besmislu“, kako je jednom točno rekao neki francuski političar, ali i svjetsko prvenstvo u nogometu je spomenik besmislu, još i veći od „Pjesme Eurovizije“, pa šta. Samo je trofej iz Katara veći od trofeja iz Torina. Prema tome, svi mi želimo pobjedu na „Pjesmi Eurovizije“.

E sad, kako do nje doći? Činilo se da će poslije Dujmićevih uspjeha biti samo lakše, sjećam se da je tad svima laknulo, kao, „pronađena je formula“. Poslije će se, međutim, pokazati da se ništa nije naučilo, kao što se nikad nije ništa naučilo nego su sujete postajale samo još veće. Tko bi objasnio da Hrvatska od osamostaljenja ima jedno drugo i jedno treće mjesto sa svjetskih prvenstava u nogometu, a nema nijedno s europskog prvenstva u pjevanju? Bio je svega jedan uspješan period između 1995. i 1999. kad se hrvatska eurovizijska muzika stabilno kretala između četvrtog i šestog mjesta, a onda je uslijedio strmoglav pad, za koji se čini da se nikada neće završiti. Jer, Mia Dimšić nije „samo još jedan neuspio pokušaj“, ona je paradigma hrvatske muzičke, a možda i ne samo muzičke, stvarnosti.

Užas u tri minute

Šta se dakle dogodilo 10. maja u Torinu?

Prije svega, vidjelo se da Mia Dimšić uopće ne zna ni zašto je tamo a kamo li koga predstavlja. Reče Đorđe Matić lako, u nekoliko riječi: „Nit ona zna tko je, nit pjesma to zna, nit zemlja.“ Tamo nije bilo ni „h“ od hrvatskog ili ni „c“ od Croatije, tko više voli. Kao da se Mia stidjela svoje zemlje. Rodoljublje mora biti više od mahanja zastavama, svatko može mahati zastavama ali ne izlazi svatko na binu „Eurovizije“. Međutim, Mia je dala klasik provincijskog kompleksa. Hrvatska je dopustila da njen identitet predstavlja žena koja je, čini se, i bez osobnog i bez nacionalnog identiteta. Mia je predstavljala hrvatsku kulturu, a kao da ne zna ni sama čijoj kulturi pripada. Mia šalje poruku: Hrvatska je bez identiteta. Da, Hrvati kao da imaju očajničku potrebu da ih svi vole. Mia Dimšić želi pokazati da je ona dostojna te ljubavi, iako je iz Hrvatske. „Ja sam vaša“, moli Mia, „volite me, glasajte za mene.“ Naravno, oni neće glasati za nju, čak ni iz samilosti. Oni žele da ih ona impresionira sobom, a ne da ona bude impresionirana njima. Oni su već dovoljno impresionirani sobom i jako su oholi u tome. Mia to ne razumije. Čak je ni statistika ne zanima, pa ako i je brutalna: od posljednjih šest sudjelovanja, pjesme su šest puta pjevane na engleskom i sve su doživjele fijasko: četiri puta bez finala, jednom trinaesto, jednom dvadeset treće mjesto.

Kako to da Mia ne vidi da su svi najveći dometi hrvatske eurovizijske pjesme postignuti na hrvatskom? Nema tu tajne: emocija se može dati samo svojim jezikom. Preslušajmo sve hrvatske eurovizijske pjesme na engleskom: sve su bez emocija. „Eurovizija“ je prepuna raznih emocija. Svako pokušava dočarati neku svoju emociju, kakva god da je, nešto od toga ostane, nešto ne. Hrvatska spada u „ne“.

Čak ni porijeklo te pjesme nije hrvatsko. Nije se do kraja saznalo ni čije je. Zamoljen da načini stručnu analizu, Đorđe Matić je našao da je to „neo-country balada s primjesama bjelačkog soula, u stilu današnjih bezopasnih zapadnih kantautora“. Za tu tvorevinu se ne zna odakle je, može biti odasvud, ona se ne naslanja na izvor stila nego na tko zna koju (i kakvu) njegovu, ne nužno dobru, kopiju. Tako dolazimo do jedne nejasne pjesmice koja izgleda kao da se Mia zanijela čitajući stihove pa krenula pjevušiti, pa nastavila pjevušiti, i tako do kraja.

Nije se, doduše, imalo kad poraditi na melodiji jer se činilo da je ona već tu, a bilo je tako mnogo stihova za učenje. Naročito kad ti to nije materinji jezik. Naročito kad se ne živi u Londonu ili New Yorku nego u Osijeku pa se čuje akcent. Zašto Mia imitira nekog tko živi negdje drugdje umjesto da nam pokaže gdje ona živi? Ima toliko divnih malih gradova na svijetu, jedan od njih je i Osijek. Šta je to što je nju, Osječanku, natjeralo da se pokaže svijetu – kad nije pokazala ništa? Kao da se u stvari samo pokušava domoći Irske, kao puno, puno drugih Osječana – pa trenira. Ali, „Pjesma Eurovizije“ nije mjesto gdje se trenira, to je mjesto gdje se igra finale. Zato za Miu Dimšić nema finala.

Ja još ne vjerujem da se dogodio onaj skandal s gitarom koju ona u jednom momentu skida i daje je bilo kome, kao što odbacuje od sebe neku nepotrebnu stvar, i to je bilo tako dirljivo glupavo da sam bio ostao bez riječi. Sjedio sam pred televizorom utučen od transfera srama. Gitaru, ej, kojom će sutra možda „’leba jesti“? Ali, dobro, nije to bila jedina loša poruka. Ova je još i najmanje loša. Meni je najstrašnija bilo kad je dosadila s engleskim pa iznenada prešla na hrvatski, stidljivo i s lošom dikcijom. Zašto stidljivo na hrvatskom? I zašto s lošom dikcijom na hrvatskom? Zar je cijelog života pjevala na engleskom pa nije stigla naučiti pjevati na hrvatskom? Nije imala dovoljno vremena ili je nije zanimalo? Zašto je do besmisla ponavljala „vrijeme je za nas“, a izgledala kao da je pretužna zbog toga, kao da će svakog časa zaplakati, kao da se oprašta od sebe same? Kako se i zašto dogodio taj emocionalni „zbun“? I kako je uopće uspjela da sav taj užas smjesti u samo tri minute?

Industrija loše robe

Hrvatska Radio Televizija, kao nositelj projekta, mora razjasniti, najprije sebi a onda i javnosti, šta u stvari želi od „Pjesme Eurovizije“. Je li sudjelovanje Hrvatske u tom natjecanju potrebno Hrvatskoj ili ne. Što donosi, što odnosi. Srbiji je na primjer pobjeda jako značila za eksploziju turizma, a Hrvatska je već turistička velesila. Možda, onda, nešto drugo? Možda ništa? HRT mora odlučiti, uz konzultacije ili bez njih. Pa ako odluči da koristi nema, neka odustane, nema veze. Ako odluči da ima, neka se posveti tome kao zadatku od nacionalnog značaja. Kad šalješ nekoga da predstavlja Hrvatsku negdje, pošalji ga kako dolikuje. Zašto na Svjetsko prvenstvo u nogometu idu najbolji, a na europsko prvenstvo u pjevanju idu najgori? Zašto nogometaši imaju nacionalni identitet, a pjevači ga nemaju?

Foto: Jovica Drobnjak

Na „Dori“, najvažnije, ne smije se pjevati na engleskom. Na „Euroviziji“ je dozvoljeno pjevati na engleskom, ali na HRT-u ne smije biti. Ako je Dimšić pobjednica „Dore“, onda „Dora“ ne valja. Možda treba razmisliti o nekom novom formatu izbora za predstavnika Hrvatske. Možda ne bi bilo loše angažirati skauta da hoda po Hrvatskoj i traga za novim konceptima. Možda u Osijeku ima nečeg uvjerljivijeg od Mie Dimšić, ali se nema kome javiti. Možda bi tim koji se u HRT bavi „Eurovizijom“ trebao zaposliti neke nove ljude da se bave novim vremenima. Vremena se mijenjaju, i „Pjesma Eurovizije“ se mijenja. Ne smije se zaostajati. Šalju se loše poruke. Šalju se odreda loše poruke: Hrvati nemaju svoj jezik; Hrvati se žele svidjeti svima; Hrvati nemaju svojih emocija pa se traže po tuđim. Kako su to odjednom Hrvati ostali bez emocija? I zašto u mnogim nastupima Hrvata na „Euroviziji“ nije bilo nikakve naznake nekog makar minimalnog umjetničkog iskoraka? Čak ni ambicije da se ostvari makar hrvatski hit? Zašto muzika prestaje bivati umjetnost kod Hrvata i postaje industrija loše robe?

Je li to posljedica pogubne hrvatske radijske politike? Je li istina da svatko tko u Hrvatskoj želi biti emitiran na radiju mora prešutno prihvatiti kodeks radijskog ponašanja? Da se uklopi u to sivilo, u kojem od pet pjesama zaredom ne možeš pogoditi tko je tko, gdje sve sliči jedno na drugo kao jaje jajetu? Bio sam svjedok kad je Damir Urban u jednoj prilici u Rijeci držao govor o tome kako prilikom komponiranja mora voditi računa o tome da se dopadne radijskim urednicima, da ga oni mogu uklopiti u svoj kavez. Sjetio sam se da sam istu tu priču slušao od Tereze Kesovije, koju godinu ranije. Onda sam se zainteresirao i čuo o tome i u Puli i u Zagrebu. Meni je to zaličilo na nacionalnu izdaju. Tko je izgradio taj kavez i zašto? Tko su ljudi koji ubijaju hrvatsku kreativnost? Nije li to cenzura gora od svake komunističke? Što je smisao toga? Da li da Hrvati prestanu pisati svoju muziku i postati periferna britanska ili američka kolonija koja isključivo uvozi muziku? Kad već ionako pjevaju na engleskom i uvoze svašta drugo?

Da, svima nam je stalo da Hrvatska jednog dana pobijedi na „Euroviziji“. Ali, ima mnogo pitanja na koja treba odgovoriti. Hitno je, ovako više ne ide.

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje:

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: