Dva mjeseca poslije parlamentarnih izbora i samo nekoliko dana prije imenovanja nove vlade Crne Gore došlo je do novog zaoštravanja odnosa između Podgorice i Beograda. Diplomatski spor Srbije i Crne Gore, koji s prekidima traje od početka godine, dospio je u završnicu kada je Podgorica protjerala ambasadora Srbije u toj zemlji, Vladimira Božovića. Srbija je uzvratila i otkazala gostoprimstvo ambasadoru Crne Gore u Beogradu Tarzanu Miloševiću. Srbija je u međuvremenu povukla odluku o protjerivanju Miloševića i to na zahtjev predsjednika Aleksandra Vučića koji smatra kako će to utjecati na bolje odnose s Crnom Gorom. “Ne trebamo se ponašati kao dva ovna na brvnu”, mišljenje je predsjednika Srbije.
Povod za protjerivanje bila je, ni više ni manje, Božovićeva izjava o Podgoričkoj skupštini, za sadašnju službenu Crnu Goru osjetljivom i spornom događaju iz 1918., kad je ta kraljevina prestala postojati, a njezin je teritorij uključen u sastav srpske države. Dio Crnogoraca taj događaj smatra “bolnom povijesnom ranom”, a drugi dio ga slavi kao ujedinjenje, i dalje tvrdeći kako su njihovi preci tada “ispunili vjekovnu težnju o ujedinjenju dvije države”. Dio koji to ujedinjenje smatra spornim u posljednjim je danima svoje vladavine, pa je kao odlazni čin svoje administracije odlučio zapapriti stvari i proglasiti srpskog ambasadora u Podgorici nepoželjnom osobom i pozvati ga da u roku od 72 sata napusti državu.
Protjerani ambasador Božović ove je godine više puta pozivan na razgovor u crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova zbog službenih stavova dvije države oko manifestacija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i paljenja crnogorske zastave pred ambasadom u Beogradu. I nedavno je bio u centru pažnje, kad je htio položiti vijenac na spomen-ploču u Budvi koja je posvećena “srpskim oslobodiocima” tog grada iz 1918. godine. To je bilo službeno tumačenje tih događaja za trajanja Jugoslavije, a današnji službeni stav Crne Gore jest kako je to “povijesni falsifikat”.
U taj rašomon uključio se, glavom i bradom, povjerenik Europske komisije za proširenje Oliver Varhelji koji je pozdravio odluku srpske vlade o povlačenju odluke o protjerivanju crnogorskog ambasadora i pozvao Crnu Goru da učini isto. Zamišljamo njegovu reakciju kad je od svojih stručnjaka za vanjsku politiku čuo za uzrok ovog diplomatskog kaosa. Nekakva skupština od prije sto godina. Doslovno. No europski funkcioneri, mekani kakvi jesu i poučeni poviješću, nisu samo odmahnuli rukom, znajući da na ovim prostorima i takvi benigni razlozi mogu biti povodom ozbiljnih problema. Varhelji je podsjetio Srbiju i Crnu Goru da su “poštovanje dobrosusjedskih odnosa i regionalna suradnja kamen temeljac politike proširenja i procesa stabilizacije i pridruživanja”. U prijevodu, neće biti pridruženja Europskoj uniji ako se budu svađali oko pridruženja od prije sto godina. Novinari koji su popratili ovo uključivanje Europske komisije u balkanski diplomatski obračun bili su izrazito sumnjičavi u upućenost europskog povjerenika u ovu problematiku pa su postavili novinarski upit je li Komisija dovoljno informirana o povijesnom kontekstu odluke iz 1918., kad je Crna Gora izgubila neovisnost. Glasnogovornica Komisije Ana Pisonero izbjegla je izravno odgovoriti, ponavljajući poruku iz Varheljijeva tvita.
Poraz neprikosnovenog vladara Crne Gore Mila Đukanovića na ovogodišnjim parlamentarnim izborima pretvorio je tu zemlju u tempiranu bombu, zemlju u kojoj se isprepliću i sukobljavaju interesi koji su tinjali ispod višedesetljetne vladavine Đukanovićeva DPS-a. Danas je Crna Gora oštro podijeljena država u kojoj ključne političke snage imaju dijametralno suprotne interese. S jedne strane, dosadašnji crnogorski establišment koji ne može smisliti utjecaj Srbije i želi zemlju u najvećoj mogućoj mjeri odvojiti od bilo kakvih odnosa sa Srbijom, a s druge strane političke snage Srba u Crnoj Gori i Srpska pravoslavna crkva koji Crnu Goru vide kao blisku saveznicu Srbije. Kad u jednoj državi imate tako oštru podjelu, to je recept za desetljetni politički kaos u kojem su svi drugi procesi manje bitni, a borba za prevlast postaje smisao politike.
Protjerivanje diplomata zbog događaja od prije više od stotinu godina pokazuje da će Crna Gora ostati zarobljena u prošlosti i da će se sukobljene strane još jače udaljiti u svojim stavovima, prijeteći da tamošnje društvo pretvore u potpuno disfunkcionalno. Pomicanje fokusa sa sadašnjosti, a o budućnosti da i ne govorimo, i zakopavanje u nacionalne rovove u sljedećim godinama, često će dovoditi Crnu Goru na naslovnice regionalnih, ali i europskih i svjetskih medija. Pitanje je hoće li političari u tim sukobima imati vremena i interesa baviti se problemima poput sveprisutne korupcije i uspostavljanja nezavisnih institucija ili im je “rješavanje” nacionalnih pitanja postao jedini smisao i tema političke borbe.
