Zagreb kroz historiju: Anđeli i demoni

Piše: Bojan Munjin

Zagreb je mnogo vjekova bio ‘grad na granici’ sa utvrđenim zidinama zbog provale Turaka, ali zbog trgovine bio je to grad sa više naroda, kultura i jezika.

Zagreb. Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Ruski pisac Maksim Gorki jednom je rekao da ne zna ništa bolјe, složenije i zanimlјivije od čovjeka, a francuski filozof Blez Paskal govorio je pak da je čovjek varka, osobenjak, čudovište, zbrka, predmet proturječnosti i čudo neviđeno. Takva kompleksna, čudna, i osebujna jesu i mjesta gdje ljudi žive. Gradovi. Američki historičar Luis Mamford za gradove kaže da su oni prostori „gdje se fokusiraju raštrkani zraci mnogih odvojenih tokova ljudskih života“. Jedno od takvih urbanih zrnaca, među milijunima najrazličitijih mjesta u svijetu gdje ljudi žive jest i grad Zagreb. Ne velik po svojoj površini i broju stanovnika, Zagreb je s jedne strane tipičan srednjoevropski grad, a s druge lokalno karakterističan, svakako kompleksan, po svom kulturalnom okruženju i historijskoj sudbini. Tradicijski, on je izrastao na južnom rubu hiljadugodišnje austrougarske carevine, od koje je crpio vitalnost i snagu ali je baštinio i mnoge tragične traume, baš zato što je bio na takvom rubu.

Tako je Zagreb prije mnogo vjekova postao slobodan kraljevski grad, zato što je pomogao ugarsko-hrvatskom i dalmatinskom kralju Beli IV. u borbi protiv Tatara, ali u isto vrijeme zagrebački građani tada nisu znali da pomognu sami sebi. Postojala su naime dva grada, Gradec i Kaptol. U prvom su živjeli trgovci, obrtnici i gradska sirotinja, a u drugome crkveni velikodostojnici i visoka gospoda. Među ta dva gradska središta nije vladala snošljivost i tolerancija, već prezir i mržnja. Danas postoji uvjerenje da je Zagreb u historiji oduvijek bio tihi i ljupki austrougarski gradić, no sukobi između ova dva naselja bili su toliko intenzivni da su trajali od 13. do 19. vijeka. Tek 1850. godine Kaptol i Gradec su se ujedinili u jedinstvenu gradsku cjelinu pod nazivom grad Zagreb. I danas u Zagrebu postoji simbol tog brutalnog vremena, ulica Krvavi most, kao podsjetnik na okrutne borbe na nekadašnjem stvarnom mostu koji je dijelio Gradec od Kaptola.

Krvavi most. Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Historičarka Zrinka Nikolić Jakus kaže da je područje današnjeg Zagreba u srednjem vijeku brojalo oko tri do četiri hiljade stanovnika, što se tada smatralo gradom srednje veličine, za razliku od tadašnjih ‘megalopolisa’, kao što je na primjer bila Firenca s otprilike sto pedeset hiljada žitelja. Zagreb je mnogo vjekova bio ‘grad na granici’ s utvrđenim zidinama zbog provale Turaka, ali zbog trgovine bio je to grad s više naroda, kultura i jezika. Osim Hrvata, ili Slovinaca kako se tada govorilo, u gradu su živjeli i Nijemci, Talijani, Mađari i mnogi drugi. U grad se doseljavalo, ali u lošim vremenima iz njega i iseljavalo. Zvuči nevjerojatno iz današnjeg komfornog doživljaja grada, no kako kaže profesorica Jakus, dolazak u Zagreb u srednjem vijeku bio je „prodor na divlji Zapad“, kada su se na rubovima tadašnje civilizacije tražili novi poslovi i prilike za egzistenciju.

Zaštitnik grada Zagreba tada postaje Sv. Marko, ali ne kao ‘domaći proizvod’ već ga ustoličuju talijanski trgovci koji tada u Zagrebu imaju dominantnu ulogu. Zagreb je bio na raskrsnici evropskih puteva i svega što uz to sljeduje: tutnjale su okolo razne vojske, sijevale su opasnosti od kuge do Osmanlija, ali je cvjetao i biznis u tom pojasu, koji se uz nešto ponosa i uz puno strepnje zvao Antemurale Christianitatis, odnosno „predziđe kršćanstva“. Tako i identitet grada, punog kompleksne historijske različitosti i pripadnost građana tom identitetu, nije mogao predstavljati jednoznačan pojam: izraz purger koji je ostao do danas, uz sva kasnija nategnuta prisvajanja, karakterizira nekog tko se osjeća prvenstveno ‘Zagrepčaninom’, a ne nužno pripadnikom nekog posebnog etniciteta. Ipak, taj identitet purgera u odnosu na vanjski svijet nije bio bez šumova u sebi samome. Različito je bilo i ostalo biti purger s radničke Trešnjevke i Vlaške ulice ili biti zagrebački gospodičić sa Šalate i Cmroka. Uz taj lokalpatriotizam postojale su klasne razlike sve do danas: proleteri su odlazili u svoje uboge krčme i zalogajnice, bogataši u Palas i Esplanadu, a kumice s Dolca, koje su stoljećima hranile grad, u prošlosti su morale, po naredbi vlasti, svako popodne napuštati gradska vrata.

Zagreb kroz historiju
Zagreb. Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Trgovina i bankarstvo doveli su u Zagreb, između ostalih, i židovsku i srpsku zajednicu, najviše u 18. vijeku, ali njihovo integriranje u društveni milje Zagreba nije išlo jednostavno. Bilo je kosih pogleda prema dotepencima i ‘krivovjernima’ svake vrste, pa je tek Patent o toleranciji habsburškog cara Jozefa II iz 1781. godine, kojim je pravoslavcima, protestantima i Židovima dozvoljena u carstvu veća sloboda kretanja, stanovanja i njegovanja svojih crkvenih običaja, kao i pravo pohađanja državnih univerziteta, unio nešto više snošljivosti, ne samo u Zagrebu nego i u često autističnim sredinama srednje Evrope. Ta ljubav i zloba nekako su išli zajedno: Josip Juraj Štrosmajer bio je cijenjeni biskup i osnivač Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, ali rodom Nijemac, „nije bio naš“, slično kao i vođe ilirskog pokreta, istog porijekla, Ljudevit Gaj i Vatroslav Lisinski. U kazališnom svijetu bili su poštovani, ali ne baš do kraja, književnik Dimitrije Demetar i kasnije Branko Gavella, osnivač zagrebačke Kazališne akademije, zato što su bili „vlaškog porijekla“. Osnivač Radio-Zagreba, Ivo Stern, bio je ugledna ličnost u Zagrebu, ali do 1941. godine, a Pero Kvrgić, bio je valjda jedan od najobljubljenijih zagrebačkih glumaca, ali do 1991. godine. I nije to jalnuštvo, najblaže rečeno, taj tihi ili otvoreni zazor u Zagrebu prema drugima i drugačijima, imao isključivo nacionalni, etnički ili vjerski predznak. Građani ovog grada su, na primjer, obožavali kritičke novinske kolumne Antuna Gustava Matoša, koji je početkom 20. vijeka, između ostalog, bio i veliki hrvatski rodoljub, ali su ga i jako prezirali zato što je u tim kolumnama pisao i ono što im se nije baš dopadalo. On im je odgovorio pjesmom: „O, ta uska varoš, o ti uski ljudi, O, taj puk što dnevno veći slijepac biva, O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!“ Slično je prošao i Miroslav Krleža, kojeg su u jednom vremenu u Zagrebu slavili kao najvećeg hrvatskog pisca, a u drugom su ga se odrekli zbog njegovih lijevih političkih uvjerenja.

O Zagrebu i o njegovom zaista specifičnom melankoličnom šarmu lijepo su pjevali Jadranko Črnko, Ivica Šerfezi, Zvonko Špišić i mnogi drugi, o njemu su nadahnuto pisali Vjekoslav Majer i Zvonimir Milčec, što se na žalost, obraz uz obraz, neprestano naslanja na sudbine onih ne uvijek priznatih, koji danas predstavljaju neupitne ikone zagrebačkog kulturnog i društvenog života. Sve to govori da Zagreb, kao i mnogi drugi gradovi, kroz historiju do danas, posjeduje svoje svijetlo lice, ali i svoje tamne sjene, svoje anđele ali i svoje demone.

Foto: Emica Elveđi/PIXSELL

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: