Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on print

Zadarska kristalna noć

Tog 2. maja 1991. godine grupa od dvije hiljade ljudi naoružana palicama, kamenjem, vatrenim oružjem, od kojih su neki bili i uniformirani policajci, ulicama Zadra uništavala je i palila domove, lokale i poslovne prostore u vlasništvu Srba

U nastavku prenosimo članak o „Zadarskoj kristalnoj noći“ s portala Novosti autora Ernesta Marinkovića iz 2010. godine, naslovljen Kristallnacht – Zadar 1991.

Kristallnacht – Zadar 1991.

San i politiku Franje Tuđmana o etnički čistoj državi na jedinstven su način u Hrvatskoj osjetili građani Zadra. Mjesecima prije početka otvorenih ratnih sukoba i svakodnevnog bombardiranja grada, Zadranima srpske nacionalnosti svakodnevno je davano do znanja da su u svom gradu postali nepoželjni. Golemi pritisak kulminirao je prazničnog 2. svibnja 1991. godine kada se neviđena količina mržnje sručila na Zadar.

U poslijepodnevnim satima počela je nezapamćena orgija ulicama grada. Mahnita rulja – prema nekim procjenama Zadrom se razmiljelo više od dvije tisuće ljudi – oboružana palicama, kamenjem, ali i vatrenim oružjem, demolirala je i pljačkala ugostiteljske, trgovačke i ostale objekte u vlasništvu Srba. Po uzoru na nacističku Njemačku i uništavanje židovske imovine, i u Zadru je obračun sa Srbima otpočeo kristalnom noći. I to usred bijela dana.

Više od 130 uništenih objekata

– Nešto prije 17 sati krenula je grupa građana negdje s područja Gaženice prema središtu grada i počela demolirati imovinu građana srpske nacionalnosti, a prvi im je na udaru bio lokal “Putnik”. Kako se kretala, grupa je postajala sve brojnija i na kraju se pretvorila u zapjenjenu masu koja se divljački iživljavala. Među njima je bio povelik broj policajaca, dakako uniformiranih i naoružanih, koji su vikali: “Ajmo momci, brže malo s tim!” – ispričao nam je Đuro Kresović, koji je u to vrijeme bio šef Kaznenog odjela Općinskog suda u Zadru.

– Kada danas analiziram te događaje, sve je upućivalo na zločin tolikih razmjera. Tjednima ranije Srbi su u Zadru i okolici bili izvrgnuti strahovitim zastrašivanjima. Ljude su zvali telefonom i prijetili im, na ulicama su im dovikivali, dobivali su prijeteća pisma na kućne adrese u kojima je pisalo “ili se pokloni ili se ukloni”, a u potpisu je bez srama stajalo “HDZ”. Masovno su ih otpuštali s posla, tjerali su ih iz kuća i stanova, čak su i djeci u školama prijetili. Činilo se sve kako bi se izazvao strah koji će rezultirati odlaskom. U zgradama su bili imenovani nekakvi nadglednici koji su stalno motrili na “sumnjive”. Uskoro su počela pojedinačna bacanja eksploziva u kuće i lokale – kaže Kresović tvrdeći da su poslije svake takve akcije počinitelji uredno podnosili izvještaje u policijske stanice.

– Zadarskoj kristalnoj noći i svemu prije i poslije nje prethodile su ozbiljne pripreme u prostorijama lokalnih podružnica HDZ-a. Mjesecima ranije sačinjavani su popisi kuća i ostalih objekata koje treba porušiti – tvrdi Kresović.

Dan poslije kristalne noći, 3. svibnja, naš sugovornik prošetao je opustošenim gradom kojim su i dalje harali pojedinci, iznoseći iz trgovina, kafića i restorana sve što se još moglo odnijeti. Noć ranije pljačkalo se kolektivno i neskriveno, a opustošeni su brojni objekti, kako privatni tako i oni u vlasništvu tadašnjih poduzeća, JAT-a, AVIS-a, Beka, Merkura, Kluza, Jugotoursa, Beteksa, Petra Velebita, Obuće, Fruške gore, Jugobanke, CIK-a, Standarda, Simpa, Vojvodine… Preciznih podataka o imovini zadarskih Srba uništenoj tog 2. svibnja 1991. naravno nema. Prema nekima, riječ je o devedesetak objekata, dok Kresović navodi da ih je svakako više od 130. Tvrdi da je jedna osiguravajuća kuća načinila popis od 136 demoliranih objekata.

Đuro Kresović je nedugo poslije toga smijenjen s mjesta rukovoditelja sudskog Kaznenog odjela i degradiran u običnog suca. Ubrzo je izgubio i to radno mjesto i potjeran je sa suda. Naposljetku je i on sa suprugom morao napustiti Zadar. Izbjegli su u Baranju. Danas žive u jednom seocetu u Šibensko-kninskoj županiji i sudski se bore za povratak atraktivnog zemljišta u Svetom Petru.

Konobarice pod šankom

Vlasnik jednog poznatog ugostiteljskog lokala na zadarskom poluotoku, koji je želio ostati anoniman, također je zaključio kako je spisak imovine u vlasništvu zadarskih Srba bio pripreman tjednima prije svibnja. Štoviše, kaže, vlasnici su unaprijed bili upozoreni što ih čeka.

– Međutim, čovjek jednostavno ne želi vjerovati da će baš on stradati jer, na koncu, mislio sam, zašto bi mene itko dirao kada nikada nikome nisam učinio ništa nažao. Nažalost, prevario sam se. U trenutku kada se sve odigravalo nisam bio ni u gradu ni u svom lokalu, ali do detalja znam što se i kako dogodilo. U jednom je trenutku desetak ljudi došlo do dijela grada gdje se nalazio moj lokal. Bili su predvođeni jednom ženskom osobom (ime i prezime poznato redakciji). Ona je u ruci držala popis na kojemu su bili objekti predviđeni za rušenje. Uprla je prstom u moj što je značilo – uništiti! Bagra je nahrupila i jednostavno počela razbijati sve što joj se našlo na putu. Konobarice su se stisnule ispod šanka i čekale da ludilo prođe – kaže naš sugovornik, koji ni nakon toga nije htio otići iz svoga grada.

– Policiju nisam alarmirao jer od toga ne bi bilo nikakve koristi, već bih vjerojatno na sebe navukao dodatni bijes razularene mase i same policije. S druge strane, policija se sama nikada nije javila. Ne, do dana današnjega nije me kontaktirala. Je li i kada sačinila nekakav zapisnik o uništenju lokala, stvarno ne znam, ali znam da moju izjavu nitko nije uzeo niti je razgovarao s djevojkama koje su radile u restoranu. Ne znam kakav bi zapisnik o uviđaju uopće mogao biti bez izjava svjedoka i vlasnika. Ali dajte, budimo pametni, o čemu mi pričamo i kakvu pravdu možemo očekivati znamo li da je dan kasnije svemoćni Vladimir Šeks, komentirajući zadarsku kristalnu noć, javno na televiziji izjavio kako je riječ o opravdanom revoltu građana Zadra – zaključuje naš sugovornik.

Kao izravan povod kristalnoj noći predstavljeno je ubojstvo Franka Lisice, mladića koji je ranije ubijen u selu Polači pokraj Zadra. Prema službenoj verziji, Lisicu su u jednom sukobu ubili pobunjeni Srbi, ali mnogi danas dvoje u točnost službenog izvještaja.

Nije pomogao ni barjak

Bilo kako bilo, taj je događaj iskorišten kao okidač za iskazivanje gnjeva Zadrana te ih nagnao na osvetnički pohod gradom, koji nije mimoišao ni kafić “Ambasador” u dijelu grada koji se zove Relja, u vlasništvu Mirka Arčabe. Taj ugledni građanin, direktor zadarske podružnice osječke tvrtke IPK, tog je dana bio na prvomajskom druženju s kolegama u Osijeku. Sa sobom je imao i dokumentaciju o netom završenom renoviranju kafića.

– “Ambasador” sam otvorio dva dana ranije i bilo je potrebno ispečatirati još neke papire o obavljenim atestima. Imao sam namjeru dokumente proslijediti na pečatiranje, no rečeno mi je da to neće biti potrebno jer mi je objekt upravo demoliran. Upozorili su me da bi vjerojatno bio sačuvan da sam u njemu izvjesio hrvatsku zastavu i postavio grb sa šahovnicom. Nisam u to baš vjerovao, ali s obzirom na to da je bio osiguran, dobio sam odštetu i uskoro sam ga ponovno uredio i otvorio pa, ponukan prijašnjim sugestijama, na vrata postavio zastavu sa šahovnicom. Međutim, ona tu nije dugo bila jer je jedan dan naišao policajac Ante Ikić, jednostavno je skinuo i uzeo – kaže Arčaba. I ovaj je Zadranin, porijeklom iz obližnjeg sela Kašića, u lipnju 1991. s obitelji morao otići iz Zadra. I dan-danas iz Beograda sudski traži povrat kuće i lokala.

Koliko god kristalna noć predstavljala kulminaciju dotadašnjeg pritiska na lokalne Srbe, ona je ustvari bila upozorenje što će im se tek događati u skoroj budućnosti. Kresović, koji raspolaže čitavim nizom dokumenata vezanih uz događaje u Zadru tijekom devedesetih godina, napominje da je uništavanje imovine nastavljeno i dan kasnije, 3. svibnja, a iz dana u dan sve su češće počeli stradavati i ljudi.

– Velik broj ljudi napustio je Zadar već sljedećeg dana, a kasnije su odlasci postali sve učestaliji. Oni Srbi koji su odlučili ostati sustavno su maltretirani. Mnoge su izvodili iz kuća, neke kupili po ulicama i vezanih ih očiju odvozili u ciglanu kraj Nina. Tu su ih ispitivali i podvrgavali torturama, a onda ih noću, opet vezanih očiju, često izmučene, iskrcavali u Kožinskim borima. Onako prestravljeni, najčešće su šćućureni u grmlju čekali jutro kako bi shvatili gdje se nalaze. Sve su to bili strahoviti pritisci i zastrašivanja, ali se, nažalost, ni na tome nije stalo. Desetak je Zadrana tih dana ubijeno, minirano je i zapaljeno mnoštvo kuća i, vjerujte mi kada kažem, nitko nikada za to nije odgovarao. Međutim, željeni je efekt postignut. Iz grada Zadra, bez okolice, pobjeglo je ili protjerano oko 80 posto Srba. Nekada ih je tu živjelo oko 20 tisuća, a prema podacima UNPROFOR-a 1995. bilo ih je tek dvije tisuće – kaže Kresović.

Slučaj zaključen 2002.

I uistinu, za uništenih 90, 100 ili 130 objekata u Zadru nikada nitko nije odgovarao. Podsjećamo, kristalni dan počeo je u poslijepodnevnim satima i odvijao se pred očima tisuća Zadrana, pa tako i onih koji brinu o zakonu. Na županijskom Državnom odvjetništvu u Zadru rekli su nam da spis o tom događaju nemaju niti su ga imali, već je za takav delikt mjerodavno općinsko Državno odvjetništvo, te dodali da je “prošlo jako puno vremena i da se danas u tim institucijama bave recentnim stvarima, a ne dalekom prošlošću”. Poslije višednevnog traženja iz općinskog Državnog odvjetništva poručili su nam kako su uspjeli iskopati podatak da se zapisnik o događaju ipak nalazi u županijskom odvjetništvu. Na koncu, sam županijski državni odvjetnik Ivan Galović, koji tu dužnost obnaša od početka devedesetih pa je na tom mjestu bio i u inkriminirano vrijeme, rekao nam je sljedeće: “Nažalost, vaše se strpljenje nije isplatilo jer je čitav slučaj proslijeđen u Split u kojemu su 1992. godine formirani tadašnje Vojno tužiteljstvo i Vojni sud.”

Iz županijskog Državnog odvjetništva u Splitu, poslije ukupno devet dana traženja, napokon smo dobili traženi podatak: “Vojno tužiteljstvo 1992. godine primilo je iz Zadra predmet o počinjenom kaznenom djelu uništenja i oštećenja tuđe imovine o nepoznatom počinitelju, a slučaj je poslije deset godina, 2002. zaključen.”

Drugim riječima, za zadarsku kristalnu noć, kada je 2. svibnja 1991. demolirano i opljačkano više od stotinu ugostiteljskih i trgovačkih radnji usred jednoga velikoga grada, nitko nije kriv.

Tko li je ono imao toliki eksploziv?

Đuro Kresović navodi da je u užem dijelu Zadra porušeno 470 kuća u vlasništvu Srba.

– Taj podatak dao mi je pokojni član Komisije za popis srušenih kuća Josip Klobučar i taj zapisnik i danas negdje mora postojati – tvrdi Kresović, čvrsto uvjeren kako toliki broj srušenih kuća može biti jedino rezultat visoke državne politike, odnosno Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva obrane. Jer, za rušenje tolikih objekata u jednom gradu potrebne su goleme količine eksploziva i eksplozivnih naprava nad kojima netko ima kontrolu, a znamo da su njima raspolagali samo MUP i Ministarstvo obrane.

– Posjedujem dokument, odnosno zapisnik s jednog saslušanja na Općinskom sudu u Biogradu (posl.br. P-560/04), u predmetu u kojem vlasnik srušene kuće tuži Republiku Hrvatsku, a tijekom kojega je izjavu dao Ljubomir Barešić, koji se predstavio kao tadašnji pomoćnik glavnog inspektora obrane RH. On doslovno kaže: “Miniranja i paljenja činila su se osobama pravoslavne vjere, a postojale su organizirane grupe koje su to radile, a to su bili pripadnici Hrvatske vojske u odorama.”

 

Naslovna fotografija: katkaZV, Pixabay

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email