Zabrana bez rukavica

Piše: Olivera Radović

Mnogo je raznih mogućnosti bilo pred gradonačelnikom Pule da neprimetno i tiho zabrani ovaj koncert. Nije se poslužio tim metodama, iako su proverene, i zato je ovaj slučaj zapravo veliki korak napred

Ana Bekuta
Foto: Jurica Galoic/PIXSELL

Retko koga ovih dana nije „pogodila“ pesma, i to neotpevana, zabranjena pesma. Čak i oni koje „bole kosti“ od takve vrste muzike nisu mogli da ostanu ravnodušni na neprijatne frekvencije koje vibriraju ovih dana mediteranskim i evropskim gradovima u našem okruženju. Nakon što je gradonačelnik Pule Filip Zoričić zabranio mnogo puta spominjani koncert koji je trebalo da se održi 25. marta u pulskom Domu sportova, a za koji je navodno mesec dana pre termina već bilo prodato 85 posto ulaznica, odmah za njim i kolega iz Osijeka nije dopustio da se isti koncert održi u „njegovom“ gradu. Prvi se pravdao mediteranskim mentalitetom, koji valjda ne bi podneo nešto što on smatra nemediteranskim tonovima, a drugi se nije previše ni pravdao, ali se pozvao na evropsku kulturu, koja opet verovatno ne bi podnela ništa neevropsko u svom okruženju ako misli da ostane onakvom kakva jeste ili kakvom je gradonačelnik vidi. Pomislio bi neko da su ti identiteti koje gradonačelnici tako uzorno štite do te mere krhki i nežni, da ih lako mogu ugroziti i poljuljati Duško Kuliš, Dragan Kojić Keba, Ana Bekuta i Zorana Mićanović. Iako mnogi posmatrači koriste priliku da pomoću samog naziva koji će pripisati melodijama i stihovima koje spomenuti proizvode iskažu jasno i sopstveni stav o njima, pa će se terminologija kretati od mrskog turbofolka, preko cajki, narodnjaka do raznih drugih vidova elitističkih distanci, sve te jasne i glasne stavove mnogo manje izaziva vrsta same muzike, nego što ih izazivaju neke druge emocije. Barem kod onih koji ne vide ništa sporno u zabranjivanju koncerata. Čitava ta nesrećna organizacija i pokušaj reorganizacije koncerta u velikoj meri je obavijena igrom reči, suptilnim verbalnim manipulacijama koje su tu da zamagle sliku. Od definicije i namene javnog prostora, preko pozivanja na mentalitet kao imperativ kojem se treba podrediti, preko slobodnog tumačenja mentaliteta i kulture kojima preti urušavanje ako dođu u dodir sa nečim što se s njima navodno mimoilazi,…

Možemo nastaviti da analiziramo leksiku koja otkriva mnogo više nego što je govornik svestan i više nego što je nameravao da otkrije, ali istina je da je u celom ovom neprijatnom skandalu manje važno kako ćemo okarakterisati muziku ili kako ćemo nazvati zabranu. Važno je, naravno, da osvestimo kome dajemo uloge arbitra, koliku moć mu dajemo, da li se opiremo opasnim odlukama. Jer ako su danas došli po Anu Bekutu, sutra mogu doći po nekog drugog. U celoj ovoj priči o otkazivanju koncerta najbitnije je možda to što je koncert otkazan javno, uz svu medijsku pažnju i interes javnosti. Neuverljivi argumenti i fraze standardni su deo komunikacijskog koda onih koji se trude da se održe na pozicijama moći, a da ostanu u isto vreme i dosledni i verni svojim ubeđenjima koja baš i nisu u skladu s vrednostima za koje se deklarativno zalažu. Ako bivša predsednica države upitana za konkretan slučaj fizičkog napada odgovori: „Osuđujem svaku vrstu nasilja“, zašto isti obrazac ne bi koristili i svi ostali koje javnost ima pravo da nešto pita i da od njih očekuje odgovor. Takvi odgovori više nisu ni licemerni, to su odgovori koji služe da se izbegne tišina. Ali ispod tih ispraznih, vazdušastih odgovora uvek se naziru neki drugi razlozi. U slučaju pulskog (i osiječkog) koncerta odgovori su toliko prozirni, da je slučaj gotovo pa jasan. Odgovori su tu poput neke podrazumevane floskule koja se izgovara u sličnim situacijama iz neke tako shvaćene pristojnosti. I to je dobro. To je skoro pa pošteno i iskreno. Mnogo iskrenije od rukavica u kakvima je recimo mogao da se otkaže koncert. Mogle su da se postave neke nepremostivo „nepredviđene“ prepreke organizatorima, pa da sami odustanu. Mogao je da se detektuje neko ko svojom mutnom prošlošću vređa nečija delikatna osećanja. Moglo je da se osnuje poverenstvo za suočavanje s koncertima ovakve vrste čija bi se odluka čekala dok pevači i pevačice ne ostare. Ili da se donese zakon o slobodnom slušanju i pevanju svih žanrova, a onda da se zaključi da se za to nisu stekli uslovi. Mnogo je još raznih mogućnosti bilo pred gradonačelnikom Pule da neprimetno i tiho zabrani ovaj koncert. Nije se poslužio tim metodama, iako su proverene, i zato je ovaj slučaj zapravo veliki korak napred.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: