Selo Grabovnica u općini Pitomača rodno je mjesto pjesnika Petra Preradovića. Preradovićeva kuća u središtu je tog podravskog sela. Nekada je to bila stara graničarska stanica (postaja, štacija), sagrađena još u 18. vijeku. Danas je muzej posvećen velikom pjesniku, ispred kojeg je nekoliko stoljetnih lipa i lijepo uređen cvijetnjak. Kuća je zadnji put obnovljena 1968. godine, a danas je prilično trošna i ruinirana. Krov i stolarija su u lošem stanju, a fasada je na pojedinim mjestima znatno oštećena. Jedino su spomen-ploče, podignute 1909. i 2009., a kojima se slavi “veliki hrvatski pjesnik”, u dobrom stanju. U nešto boljem stanju je i unutrašnjost kuće: Preradovićeva radna soba s bibliotekom, dnevna soba s velikom keramičkom peći na drva, a sve je to zapravo muzej sa stvarima iz pjesnikovog vremena. U biblioteci ima više od dvije hiljade knjiga…

Kroničari su zabilježili da je za obnovu Preradovićeve kuće i otvaranje muzeja najzaslužniji pjesnik Dragutin Tadijanović. Kao što je već rečeno, kuća je zadnji put obnovljena povodom 150. godišnjice rođenja velikog pjesnika, kada je i pretvorena u spomen-kuću. Prema riječima Marinka Barčana, voditelja Odsjeka za društvene djelatnosti u općini Pitomača, u planu je skora detaljna obnova spomen-kuće. Ishođena je građevinska dozvola i sva potrebna dokumentacija, a sve to će koštati između pet i pol i šest milijuna kuna. Dio sredstava će osigurati općina Pitomača, a dio će se namaknuti iz EU fondova. Ostaje nada da će rodna kuća velikog pjesnika biti obnovljena i da će postati turistički potencijal Podravine. No vremena je malo: sve radove trebalo bi završiti do 19. marta 2018., kada će se obilježiti 200. godišnjica Preradovićevog rođenja.

Petar Preradović rođen je 19. marta 1818. kao sin krajiškog podoficira Ivana Preradovića (rođenog u Grubišnom Polju) i Pelagije Ivičić, rođene u Velikom Grđevcu. Preradovići potječu iz Like, odakle su se doselili u Grubišno Polje. Otac Ivan se borio u francuskim ratovima, za što je dobio orden za hrabrost. Penzioniran je 1820. i dobio je krajišku stanicu kao kuću za stanovanje, u kojoj se rodio Petar. Imao je stariju sestru Mariju, starijeg brata Stevana i mlađu sestru Anu. Ona je umrla s dvije godine, a i brat Stevan je rano umro, pa Petar govori o “sestri jedinici”. S osam godina krenuo je u školu, najprije u Grubišno Polje, potom dvije godine u Đurđevac i onda jednu godinu u Bjelovar, u vojnički zavod. Otac mu umire 1828., kada je imao deset godina, a krajem 1830. majka ga šalje u Vojničku akademiju u Viner Nojštat, gdje se školovao osam godina, do 1838., kada se prvi puta vraća majci i sestri u Grabovnicu.

Mada je Preradović u Grabovnici proveo samo rano djetinjstvo, rodno mjesto je u njegovoj duši ostavilo neizbrisiv trag koji je kasnije imao odraza na njegov cijeli život. To se najbolje vidi iz njegovih riječi kojima opisuje svoj boravak u zavičaju. Naime, po završetku školovanja u Bečkom Novom Mjestu, kada je imao 20 godina, on se preko Zagreba vraća u Pitomaču, da posjeti “ostarjelu majku i sestru jedinicu… ali, eto žalosti, bio sam zaboravio skoro sasvim materinski jezik, a ni mati ni sestra nisu znale drugim govoriti”. “Ali u razgovoru sa majkom i sestrom probuđavahu mi se kao iz sna slatki izrazi djetinjske dobe i nakon osam nedjelja, koje sa njima provedoh, prilično sam opet naški govorio”, piše, između ostalog, u “Crticama moga života” iz 1856. i “Nacrtima moga života” iz 1862. godine.

Preradović je imao sedmero djece iz tri braka. Prije nekoliko godina, kako saznajemo, iz Čikaga je u Grabovnicu došla pjesnikova prapraunuka tražiti svoje korijene i rodno mjesto svog prapradjeda – ilirskog pjesnika i generala.

Preradovići su, današnjim rječnikom rečeno, Srbi pravoslavci. Petar Preradović je prešao s pravoslavlja na katolicizam. Postoje izvjesne nedoumice o tome kada je to učinio. Prema nekima, to se dogodilo kada je bio pitomac u Vojničkoj akademiji, dok drugi tvrde da je ostao pravoslavac sve do čina pukovnika i da tek tada prelazi na katolicizam jer su visoke vojne činove poput pukovnika i generala u Habsburškoj Monarhiji mogli dobiti samo katolici, pa da je prešao na katolicizam kako bi mogao napredovati u vojnoj hijerarhiji, što je na kraju i ostvario stekavši čin generala.

Bilo kako bilo, Preradović je i srpski i hrvatski pjesnik, možda srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski, ili ilirski ili južnoslavenski, a i evropski pa i svjetski – u svakom slučaju veliki pjesnik, kojega možda s pravom svojataju i Srbi i Hrvati. Čiji je, zapravo, najmanje je bitno, važno je njegovo veliko književno djelo. Važno je da njegovo ime nosi najljepši zagrebački trg, na kojem je i pravoslavna crkva, pa Preradović tako i danas spaja Hrvate i Srbe i kao da im govori da imaju puno više zajedničkog nego onog što ih razdvaja.

O njegovom djelu profesor Dušan Marinković, šef Katedre za srpski i crnogorski jezik i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, kaže:

– Petar Preradović jedan je od stereotipnih proizvoda uznemirenih gibanja građanske klase četrdesetih i pedesetih godina pretprošloga vijeka na prostorima Habsburške Monarhije, kada su pokrenuti brojni procesi emancipacije modernističke paradigme i koju će voditi osviještena građanska klasa onoga vremena. U tom su kontekstu i nacionalno-emancipacijski procesi među južnim Slavenima pa je svekoliki javni rad bio time impregniran. Pa i njegov. Bio je u grupaciji onih koji su radili na afirmaciji svekolikog slavenstva i u tom kontekstu grananja ideologije ilirizma kojoj će pripadati bez ostatka do kraja svoga javnog rada. Hrvatska se poezija sredine 19. vijeka bitno otvara cjelini iskustva iskazljivog na jeziku (“Jezik roda moga”), koji je tek trebalo učiniti sposobnim za izražavanje onako suptilnih i kompleksnih sadržaja kao što su refleksija u stihu, individualno sagledavanje brojnih tema i motiva, od patriotskih, ljubavnih, religioznih nadalje. To je uspio učiniti Pater Preradović, general austrougarske vojske porijeklom iz pravoslavne graničarske tradicije. Iako je prve stihove pisao na njemačkom jeziku, ipak se afirmirao zbirkama “Prvenci” (1846) i “Nove pjesme” (1851), postajući jedan od najznamenitijih pjesnika hrvatskog preporodnog razdoblja. Njegove zbirke pokazale su koliko je njegov pjesnički jezik prispodobiv za iskazivanje najsuptilnijih i najkompleksnijih motiva ljudske duševnosti. Iako je djelovao na rubnim talasima evropskog romantizma, ali i racionalističke duhovnosti, ipak se fundamentalno navezivao na iskustvo svekolike štokavske lirske tradicije.

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email