Dvadeset i dvije godine jedna od najpopularnijih zabluda glasi: ekonomiju mogu spasiti samo strane investicije.
Ova nedorečena i samopotcjenjivačka ideja postala je općim mjestom, svojevrsnim fetišem među domaćim «analitičarima», novinarima i političarima. Takvo razmišljanje još se donekle moglo shvatiti prije petnaestak godina. U drugoj polovici devedesetih svi su živjeli u velikoj zabludi da će spas od tadašnje, pljačkaške, nacionalističke vlasti donijeti ta toliko željena tržišna ekonomija, u kojoj će svatko zarađivati u skladu sa sposobnostima, gdje će «božja ruka tržišta» sama eliminirati kriminalce, nelojalnu konkurenciju, prodavače robe sumnjive kvalitete i donijeti pravedne cijene usluga.
Začahureni u ratnim godinama i pretpolitičkim dilemama, nismo imali mnogo vremena, ali i pameti, da shvatimo kako se svijet oko nas dramatično mijenja. Ono što se još početkom osamdesetih izrodilo u Sjedinjenim Državama (Ronald Regan) i u Velikoj Britaniji (Margaret Tačer) bio je neoliberalni (korporativni) kapitalizam, koji je međutim od naših teoretičara i medija bio i ostao do danas predstavljen kao spasonosan, «najmanje nesavršen» ali svakako poželjan model društvenog uređenja ili kao «kraj povijesti». Njegova aplikacija na domaćoj razini automatski je trebala otkloniti većinu problema.
Za razliku od socijalizma, kada je zaostala, agrarna privreda iz ratnog pepela izrasla u respektabilnu snagu, strana pomoć imala sekundarnu ulogu, a glavnu ulogu imao je vlastiti razvoj – ostapbenderovska nova vlast ponadala se na brzinu prvo pokrasti, a potom prodati ostatak bogatstva stvorenog u socijalizmu, a koje je doista bilo enormno. U ovome su sudjelovale sve političke parlamentarne stranke – podsjetimo da je od 2001. do 2004. na vlasti bila socijaldemokratsko-liberalna koalicija koja nije učinila bitan zaokret u ekonomskom modelu.
Da stvari budu gore, do dana današnjeg u javnosti se nije promijenio masovni diskurs o spasonosnim stranim investicijama, čak i nakon što su tisuće drugorazrednih stranih lovaca na brzi profit protutnjale ovom zemljom i okoristile se par godina dok nisu utekle. S druge strane neki «prvorazredni» investitori naprtili su se na grbače građana diktirajući im nečuveno bezobrazne naknade, višestruko veće nego u matičnim državama (vidi pod: najjača telekomunikacijska tvrtka u državi).
Nije se uzelo u obzir da se najveći dio stranih investitora naprosto pomamio za državama i slobodnim zonama koje su nudile ridikulozno jeftinu radnu snagu, a taj trend postao je osobito bezobziran u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Ovdje valja uvesti oštru distinkciju prema ostalim ekonomskim komentatorima: cijena rada u Hrvatskoj nikako ne bi smjela padati, jer to bi dovelo do nastavka pada standarda zaposlenih. Nasuprot tome, prvenstveno bi trebalo unaprijediti kvalitetu rada, za koju nisu odgovorni sami radnici već menadžerska struktura. Ona je u najvećem dijelu nestrpljiva jer teži ad hoc rezultatima, ne vjeruje u proizvodnju i stvaranje nove vrijednosti, nekompetentna je i s «golim» diplomama ekonomskih fakulteta u rukama nema iskustva iz osnove struke kojima se bave tvrtke u kojima rade.
Unatoč svemu, Hrvatska je nastavljala svoj put u sve izvjesniju ekonomsku propast; svake godine uvozilo se čak do milijarde dolara više robe nego što bi bilo izvezeno. Raslo je inozemno zaduživanje, a trgovinski deficit bujao je do neviđenih razmjera. I dalje smo slušali priče o tome da će nas spasiti samo strane investicije – nikome nije padalo na pamet da pokrene suvisao plan razvoja domaće industrije. U takvoj konstelaciji došlo je do strahovitog odlijevanja novostvorene vrijednosti u inozemstvo, i sve to u vrijeme kada su famozne strane investicije i dalje bilo vrlo šepave.
Nakon svega navedenog, nameće se vrlo jednostavna jednadžba: zašto bi zapadni svijet investirao u proizvodne djelatnosti kada može isisati esenciju nacionalne ekonomije bez puno truda, tek slanjem vagona, kamiona i brodskih kontejnera robe široke potrošnje?
