“Što ćeš biti kad porasteš?” Astronaut! Balerina, nogometaš, pilot, veterinar, košarkaš, pronalazač, slikar… Netko ljekar da bi liječio bolesnog djeda, neko automehaničar da popravlja automobile kao tata, neko učiteljica kao mama. Al’ nisam čuo ni jedno dijete, pa makar mu se osobe iz najbližeg okruženja time bavile, da želi biti računovođa. Prevoditelj. Uredski službenik. Projekt menadžer. Marketing analitičar.

Djetinji snovi odgovaraju skromnim i pojednostavljenim znanjima o svijetu i suženoj, možda i uljepšanoj slici stvarnosti. Jure za avanturom, uzbuđenjem, igrom, kreativnosti… Ono, može se naći kreativnosti i u lijepljenju deklaracija. Ako ništa, automatizirane radnje koje ne zahtijevaju intelektualni napor dozvoljavaju onom što ih obavlja da maštari. Ali nije to ono za čim nevini, nesputani i iskreni djetinji svijet žudi. Infantilna dječja priroda ne umije se strpjeti, sačekati, odložiti. A za čim mi žudimo?

Nema čarobnog prelaska ni granice iz svijeta djetinjstva u svijet odraslih, samo postoji učenje, rast, razvoj. A onda utišavanje, smirivanje, gašenje. I gradacije, sve veće i bolnije, a sve neprimjetnije.

Sad kad će početi graja i vreva nove školske godine, nigdje se neće moći zaobići šarenilo, radost i uzbuđenje otkrivanja i osvajanja novih znanja i univerzuma… Neiskvareni, radoznali pogledi katkad nas prostrijele, pa se zapitamo što smo ono željeli, a što smo dobili. Što smo zavrijedili, što su nam dali, što smo sami uzeli. Na koncu, što smo postali. A što smo prestali.

Bilo bi naivno pomisliti da smo iznevjerili svoje snove zato što smo odustali od onih djetinjih vizija… S odrastanjem se mijenja i slika svijeta, nas samih, mijenjaju se i maštanja, usklađuju s novim saznanjima, a želje i ambicije prilagođavaju sposobnostima, interesovanjima, pa i okolnostima. Ne bi valjalo da nije tako, ostali bismo zarobljeni u nekom međuprostoru u suprotnom. Ali ono famozno “ispravno”, “društveno poželjno i prihvatljivo” počne neosjetno da nam se upliće u živote, počnemo mi da ga puštamo da nam nalaže da se treba srediti, skrasiti, stabilizirati, uozbiljiti. Da ostvarenost podrazumijeva predvidljivost. Da se treba ukalupiti. Eksponencijalnom brzinom se odričemo dječje naivnosti, zaigranosti, sposobnosti maštanja i sanjanja, pa počnemo da brojimo ponedjeljke, račune, lajkove, kilograme, tablete, boce…

Zaboravimo da budućnost tek treba da počne, da u svakom trenutku imamo sutra koje možemo i smijemo i treba da planiramo. Mijenjamo. Uljepšavamo. Da možemo i više puta da odgovorimo na pitanje što želimo biti. S kim želimo biti. Gdje želimo biti. Okolnosti se mijenjaju, vremena se mijenjaju, mi se mijenjamo, naše želje, potrebe, navike, žudnje. Pa možemo i odgovor da promijenimo. Makar ga zacementirali kao predodžbu neostvarivog sna. Neka samo bude tu negdje. Pa će nekad bar malo i proraditi, zagolicati. I sigurno nećemo u četvrtoj deceniji života obući astronautsko odijelo, ali ne moramo se ni stidjeti pred sobom što smo postali – projekt menadžeri… To se valjda ni ne postaje, tako čovjek može samo da završi. U jednom trenutku, ali ne za stalno.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email